{"id":1223,"date":"2026-01-02T20:48:00","date_gmt":"2026-01-02T20:48:00","guid":{"rendered":"https:\/\/kontekstikulture.me\/?p=1223"},"modified":"2026-02-09T10:23:11","modified_gmt":"2026-02-09T10:23:11","slug":"amra-sacic-beca-poljoprivreda-i-proizvodnja-hrane-u-unutrasnjosti-rimske-dalmacije","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/2026\/01\/02\/amra-sacic-beca-poljoprivreda-i-proizvodnja-hrane-u-unutrasnjosti-rimske-dalmacije\/","title":{"rendered":"Amra \u0160a\u010di\u0107 Be\u0107a | Poljoprivreda i proizvodnja hrane u unutra\u0161njosti Rimske Dalmacije"},"content":{"rendered":"\n

\u00a0<\/em>Amra \u0160a\u010di\u0107 Be\u0107a<\/strong> [1]
Univerzitet u Sarajevu\u00a0<\/em>
Filozofski fakultet\u00a0<\/em>
Sarajevo, Bosna i Hercegovina\u00a0<\/em><\/p>\n\n\n\n

Sa\u017eetak<\/em>: Prirodni potencijal prostora koji su naseljavale ilirske zajednice uslovio je da uz sto\u010darstvo poljoprivreda bude jedna od osnovnih privrednih grana u vrijeme samostalnosti autohtonih zajednica, kao i u kasnijem rimskom periodu. <\/em><\/strong>Poljoprivredne kulture koje su autohtoni stanovnici Ilirika uzgajali jesu dvozrna p\u0161enica, je\u010dam, proha, bob, le\u0107a, jabuka, kru\u0161ka, drijenak, trnjina, maslina, pir, proso, mrkva, divlja repa, vinova loza i lje\u0161njak. Kada pi\u0161u o poljoprivredi prije uspostave rimske vlasti, gr\u010dki pisci se u svojim tekstovima uglavnom osvr\u0107u na poljoprivredne prilike u oto\u010dno-obalnom pojasu, te neposrednom zale\u0111u obalnog dijela Dalmacije. Plodnost zemlji\u0161ta u tom dijelu Ilirika spominju, izme\u0111u ostalih, Hekatej, Pseudo-Skilaks, Teopomp, Pseudo-Aristotel i Strabon. Ipak, imaju\u0107i u vidu da gr\u010dki pisci informacije preuzimaju iz sekundarnih izvora, treba krajnje oprezno pristupati analizi istih. Dolaskom Rimljana na prostor Ilirika dolazi do zna\u010dajnog unapre\u0111enja poljoprivredne proizvodnje. U svoje nove ilirske provincije (Dalmaciju i Panoniju) Rimljani su donijeli nove tehnologije u obradi zemlje, novi na\u010din za uzgoj postoje\u0107ih kultura, te nove poljoprivredne kulture. Tako su, izme\u0111u ostalog, na prostor Dalmacije donijeli ovas, buraniju, luk, per\u0161un, kupus, repu, gljive, roga\u010d, a od vo\u0107nih vrsta breskve, nar, \u0161ljive, vi\u0161nje i narand\u017ee. Najvi\u0161e podataka o rimskoj poljoprivredi ostavili su Katon Stariji, Varon, Kolumela i Plinije Stariji. Arheolo\u0161ki nalazi su najva\u017eniji izvori za izu\u010davanje poljoprivrede u unutra\u0161njosti Dalmacije.<\/p>\n\n\n\n

Klju\u010dne rije\u010di<\/em>: Ilirik, provincija Dalmacija, villa rustica<\/em>, religija, poljoprivredne kulture, fundus<\/em>, praedia<\/em><\/p>\n\n\n\n

Prirodni potencijal prostora rimske provincije Dalmacije uslovio je da uz sto\u010darstvo i rudarstvo poljoprivreda bude jedna od osnovnih privrednih grana. Uprkos tome, u djelima gr\u010dko-rimskih pisaca pojavljuju se samo fragmentarni podaci na osnovu kojih se mo\u017ee ste\u0107i odre\u0111ena historijska slika o agronomiji rimske Dalmacije. U tom kontekstu puno su brojniji arheolo\u0161ki nalazi, a njihova interpretacija ostavlja vi\u0161e prostora za definisanje procesa vezanih za ovu granu privrede. Gr\u010dko-rimski narativni izvori primarno su fokusirani na otoke i jadransko priobalje, jer je to prostor na kome je interakcija autohtonog stanovni\u0161tva s Grcima i Rimljanima bila vi\u0161estruko intenzivnija u odnosu na unutra\u0161njost.<\/p>\n\n\n\n

KRATKI OSVRT NA POLJOPRIVREDNU DJELATNOST U PREDRIMSKOM PERIODU<\/h3>\n\n\n\n

Najstariji podatak koji se odnosi na poljoprivredu prostora kasnije rimske provincije Dalmacije zabilje\u017eio je Hekatej iz Mileta, a sa\u010duvan je u prepisu Stefana Bizantinca. Spomenuti logograf je u \u0161estom stolje\u0107u stare ere zabilje\u017eio da je zemlja Liburna izuzetno plodna (Steph. Byz. Ethn<\/em>. 415). Taj podatak je vjerovatno nastao na osnovu iskustava gr\u010dkih kolonizatora koji su od Liburna kupovali poljoprivredne namirnice (\u0160kegro 1999: 184\u2013185). Dva stolje\u0107a kasnije i Pseudo-Skilaks spominje plodnu unutra\u0161njost koja se mo\u017ee povezati s dolinom rijeke Neretve (gr\u010d. Naron): \u201eU unutra\u0161njosti, nalazi se veliko jezero, koje se prostire od trgova\u010dkog naselja sve do Autarijata, a to je jedan ilirski narod. Na jezeru je otok od jedne stotine i dvadeset stadija, koji je osobito pogodan za poljodjelatnost. Rijeka Naron te\u010de dalje iz tog jezera. Od Narona do rijeke Arion je dan putovanja\u201c (Ps. Scyl. c. 24; prijevod Wilkes 2001: 110).<\/p>\n\n\n\n

U nauci se ipak postavlja pitanje gdje bismo danas locirali jezero iz kojeg prema Pseudo-Skilaksu izvire rijeka Neretva, odnosno plodni otok koji senalazi na tom jezeru? Starija historiografija ovo jezero povezuje sa Skadarskim jezerom, pripisuju\u0107i Pseud-Skilaksu gre\u0161ku da je rijeku Naron (Neretva) zamijenio s rijekom Dilon <\/em>(Drim) (Sui\u0107 1953: 116\u2013121; Papazoglu 1969: 74\u201375). Savremena pak historiografija odbacuje mogu\u0107nost da je gr\u010dki zemljopisac napravio tako krupnu gre\u0161ku i zamijenio dvije velike rijeke Ilirije. Neretva je najve\u0107a rijeka jadranskog sliva i glavna komunikacijska veza s unutra\u0161njosti, te su je Grci zasigurno dobro poznavali. Pojam veliko jezero <\/em>se po svemu sude\u0107i odnosi na Hutovo blato (\u0160a\u0161el Kos 2005: 175\u2013176; \u0160a\u0161el Kos 2013: 251\u2013254).<\/p>\n\n\n\n

Naime, skora\u0161nja sistematska arheolo\u0161ka istra\u017eivanja na tom podru\u010dju otkrila su ostatke gr\u010dkih amfora i drugog materijala koji je tu dospio rije\u010dnom plovidbom (Vasilj i Fori\u0107 2008: 45\u201378). Stoga se mo\u017ee zaklju\u010diti da su Grci vrlo rano upoznali plodnu dolinu Neretve. U rimsko doba tu su se nalazila poljoprivredna gazdinstva, od kojih je najpoznatije ono u Mogorjelu kod \u010capljine.<\/p>\n\n\n\n

Pod utjecajem gr\u010dke kulture na srednjodalmatinskim otocima i priobalju od tre\u0107eg stolje\u0107a stare ere po\u010dinju se intenzivno uzgajati vinova loza i masline (\u0160kegro 1999: 153, 179; Kirigin et al<\/em>. 2005: 9\u201313). Tek u rimsko doba ove kulture po\u010dinju da se uzgajaju i u unutra\u0161njosti, primarno u dolini Neretve, gdje je klima bila pogodna za uzgoj tih kultura.<\/p>\n\n\n\n

Arheobotani\u010dke i arheozoolo\u0161ke analize koje su vr\u0161ene u ripa\u010dkim sojenicama (okolina Biha\u0107a) pokazuju da su se u predrimsko doba u unutra\u0161njosti uzgajali dvozrna p\u0161enica, je\u010dam, proha, bob, le\u0107a, jabuka, kru\u0161ka, drijenak, tre\u0161nja, trnjina, loza i lje\u0161njak. Tako\u0111er, prona\u0111eni alat (motike, rala, kose, srpovi, kosijeri, oru\u0111e za lov i ribolov, krampovi i sjekire) svjedo\u010di o intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji u razdoblju prije uspostave rimske vlasti (Busulad\u017ei\u0107 2014: 50). O uzgoju pojedinih kultura u unutra\u0161njosti kod autohtonog stanovni\u0161tva sporadi\u010dne informacije se mogu tako\u0111er na\u0107i u narativnim izvorima. Tako Polibije, kada opisuje vladavinu Gencija, posljednjeg vladara iz Agronove dinastije (181\u2013168. godine p. n. e.) navodi da su se Delmati odmetnuli od kralja i napla\u0107ivali pograni\u010dnim narodima svojevrsni porez u stoci i \u017eitu:<\/p>\n\n\n\n

\u201eGra\u0111ani Ise su slali vi\u0161e puta poslanstva u Rim i \u017ealili se da im Delmati pusto\u0161e zemlju i gradove Epetij i Tragurij koji su u savezu sa njima. Sli\u010dno su glasile i \u017ealbe Daorsa. Zato je senat uputio delegaciju pod vodstvom Gaja Fanija da ispita situaciju u Iliriji, a naro\u010dito zasnovanost optu\u017ebi protiv Delmata. Delmati su se pokoravali Pleuratu dok je ovaj bio \u017eiv, a kad je umro i naslijedio ga Gencije, odmetnuli su se od njega, po\u010deli da ratuju sa pograni\u010dnim narodima, od kojih su im neki pla\u0107ali i foros u stoci i \u017eitu. To je bio razlog upu\u0107ivanja Fanija u Iliriju\u201c (Polib. 32. 9; prijevod M. Ricl). Iz spomenutog Polibijevog podatka mo\u017ee se zaklju\u010diti da je \u017eito bilo izuzetno vrijedno i njegovo posjedovanje je nadomje\u0161tavalo izostanak novca kod indigenih zajednica koje nisu imale razvijenu robno-nov\u010danu trgovinu. Posebnu vrijednost \u017eito je imalo za zajednice poput Delmata, na \u010dijoj teritoriji zemlja nije bila pogodna za uzgoj \u017eitarica. Me\u0111utim, to ni u kom slu\u010daju ne zna\u010di da Delmati koji su naseljavali prostor kra\u0161kih polja u jugozapadnoj Bosni nisu uop\u0107e uzgajali \u017eitarice. Premda je sto\u010darstvo bila glavna grana njihove privrede, arheolo\u0161ka istra\u017eivanja su utvrdila da su Delmati uzgajali \u017eito u ravnicama ispod gradina. To potvr\u0111uju prona\u0111eni ru\u010dni \u017ervnjevi u predrimskim lokalitetima koji se povezuju sa spomenutom autohtonom zajednicom. Intenzivnija proizvodnja \u017eita ipak zapo\u010dinje u rimskom periodu, kada prerada \u017eita prelazi na vi\u0161i nivo izgradnjom vodenica (Zaninovi\u0107 1967: 93).<\/p>\n\n\n\n

Nije isklju\u010dena mogu\u0107nost da su Delmati u predrimskom periodu nastojali pobolj\u0161ati kvalitetu svojeg zemlji\u0161ta. Strabon navodi da su Delmati svakih osam godina dijelili zemlji\u0161te (Strab. 7. 7. 5). Danas se op\u0107enito smatra da se ovaj podatak odnosi na preraspodjelu obradivog zemlji\u0161ta, a ne pa\u0161njaka (\u010ca\u010de 1994\/1995: 122\u2013123). Poznato je da ukoliko se odre\u0111ene kulture predugo uzgajaju na istom zemlji\u0161tu, vremenom ono mo\u017ee izgubiti na kvaliteti. S druge strane, mo\u017ee se iznijeti i druga hipoteza u vezi sa Strabonovim podatkom o podjeli delmatskog zemlji\u0161ta. Jedan od mogu\u0107ih razloga mo\u017ee biti taj \u0161to su odre\u0111ene parcele osam godina koristili sto\u010dari i to je period kad se zemlja odmara od intenzivne zemljoradnje. Uz to, stoka zna\u010dajno doprinosi plodnosti zemlji\u0161ta, budu\u0107i da njen izmet slu\u017ei kao goji\u0161te (\u0160a\u010di\u0107 Be\u0107a et al<\/em>. 2021: 244 \u2013245). Pored \u017eita u Delmati su jo\u0161 uzgajali divlju repu i mrkvu, kako to sugeri\u0161e rimski filozof iz drugog stolje\u0107a Posidonije (Posidon. Athen. <\/em>9.8 p. 369 CD). Istra\u017eivanja jo\u0161 nisu utvrdila da li su te kulture bile samonikle ili je posrijedi planski uzgoj (Sanader 2006: 162).<\/p>\n\n\n\n

Autohtono stanovni\u0161tvo je tradicionalno upotrebljavalo \u017ervanj, koji je funkcionisao tako da se \u017eito stavljalo na povr\u0161inu kamena, a onda se mrvilo s manjim ovalnim kamenom koji se nalazio iznad. Nema dokaza da su indigene zajednice prije rimske okupacije upotrebljavale mlinove koji su radili na principu \u017eivotinjske snage. Hljeb i druga peciva zasigurno su imali va\u017enu ulogu u prehrani u predrimskom periodu, jer su u mnogim ostacima ku\u0107a prona\u0111ene pe\u0107i i ognji\u0161ta za pe\u010denje hljeba. Zanimljivo to \u0161to se upotreba peke (zvonolike kerami\u010dke posude za pe\u010denje), koja je i danas popularna u ovom dijelu Europe, mo\u017ee povezati s Ilirima. Da je rije\u010d o predslavenskoj metodi pe\u010denja potvr\u0111uju nalazi prenosnih kerami\u010dkih peka (Imamovi\u0107 1987: 34\u201335; \u0160a\u010di\u0107 Be\u0107a e<\/em> al<\/em>. 2021: 244\u2013245).<\/p>\n\n\n\n

Delmati i drugi ilirski narodi iz unutra\u0161njosti Ilirika, koji nisu mogli lokalnom proizvodnjom zadovoljiti svoje potrebe za \u017eitom, u predrimskom periodu morali su kupovati \u017eitarice. Glavni posrednici u toj kupovini bili su ilirski Daorsi, koji su u Naroni uzimali \u017eito i preprodavali ga svojim susjedima u unutra\u0161njosti. Ove tvrdnje su i arheolo\u0161ki potvr\u0111ene, jer su u njihovoj prijestolnici Daorsonu (O\u0161ani\u0107i kod Stoca) prona\u0111eni veliki pitosi (velika trbu\u0161asta kerami\u010dka posuda), koji su slu\u017eili za pohranjivanje \u017eita (\u0160kegro 1999: 188; \u0160a\u010di\u0107 Be\u0107a et al. <\/em>2021: 244\u2013245). Nalazi karboniziranih \u017eitarica potvr\u0111uju koju su va\u017enost ove kulture imale u ishrani ljudi i stoke u jadranskom zale\u0111u.<\/p>\n\n\n\n

Uvoz \u017eitarica je nesumnjivo bila va\u017ena grana privrede, \u0161to indirektno potvr\u0111uje jo\u0161 jedan Strabonov navod. Opisuju\u0107i Oktavijanov uspjeh protiv Japoda 35\/34. godine p. n. e., Strabon isti\u010de kako je \u201ejapodska zemlja siroma\u0161na i da taj narod najve\u0107im dijelom \u017eivi od prosa\u201c (Strab. 7. 5. 4). U sjevernom dijelu Dalmacije gdje su \u017eivjeli Japodi glavno tovari\u0161te za uvoz \u017eita bila je Senija (Senj), koja je bila ishodi\u0161te najkra\u0107eg kopnenog puta koji je u predrimskom, a kasnije i rimskom periodu povezivao priobalje sa japodskom unutra\u0161njosti (Glavi\u010di\u0107 1992\/1993: 96). U zamjenu za \u017eitarice autohtono stanovni\u0161tvo je vjerovatno davalo sto\u010darske proizvode, budu\u0107i da je ipak sto\u010darstvo u unutra\u0161njosti bilo osnovna grana privrede.<\/p>\n\n\n\n

AGRONOMIJA U RIMSKOM PERIODU<\/h3>\n\n\n\n

Kona\u010dnom uspostavom rimske vlasti na ovom prostoru, odnosno u periodu nakon Velikog ilirskog ustanka (6\u20139. godine), zapo\u010dinje svojevrsna poljoprivredna revolucija, po\u0161to Rimljani po\u010dinju isu\u0161ivati mo\u010dvare i dio pa\u0161njaka pretvaraju u poljoprivredna zemlji\u0161ta. Tako\u0111er, s Rimljanima dolaze i nove tehnike obrade zemlji\u0161ta, na\u010dina uzgoja razli\u010ditih kultura, te se unapre\u0111uje proizvodnja odre\u0111enih alata koji se koriste u obradi zemlji\u0161ta (Thurmond 2006: 111). Nove kulture koje su Rimljani donijeli u unutra\u0161njost Dalmacije jesu ovas, buranija, luk, per\u0161un, kupus, repa, gljive, a od vo\u0107nih vrsta breskve, nar, \u0161ljive, vi\u0161nje, narand\u017ee, te masline i roga\u010d (Busulad\u017ei\u0107 2014: 50). Te su nove kulture zna\u010dajno obogatile prehranu doma\u0107eg stanovni\u0161tva, koja se uglavnom bazirala na hrani \u017eivotinjskog porijekla.<\/p>\n\n\n\n

O uzgoju poljoprivrednih kultura u provincijama odre\u0111eni zaklju\u010dci se mogu donijeti na osnovu podataka koje rimski pisci donose u op\u0107em kontekstu, pi\u0161u\u0107i o poljoprivredi svoje domovine. Tako Plinije Stariji dijeli sve \u017eitarice u dvije kategorije: \u017eitarice kao \u0161to su je\u010dam i p\u0161enice, te mahunarke poput graha i slanutka. Pored toga, Plinije navodi da su Rimljani dijelili \u017eitarice na proljetne (proso, le\u0107a, slanutak, p\u0161enica) i jesenje (meka p\u0161enica, je\u010dam, mahune) (Plin. HN <\/em>18. 48\u201351). Iako se danas mahunarke ne ubrajaju u \u017eitarice, Rimljani su ih ubrajali me\u0111u njih zbog toga \u0161to se mahunarke, poput \u017eitarica, stabiliziraju su\u0161enjem. Uz to, Rimljani su ponekad pravili i hljeb od mahunarki (Thurmond 2006: 17). Uz p\u0161enicu, najva\u017enija \u017eitarica bilo je proso, od kojeg su se pravile ukusne ka\u0161e, a koristio se i za pravljenje piva (Plin. HN <\/em>21. 10) Iz kasnoanti\u010dkih izvora znamo da se pivo koje je pravilo doma\u0107e stanovni\u0161tvo u ilirskim provincijama zvalo sabaia. <\/em>Pravilo se od varenog je\u010dma ili \u017eita. To nije bilo jako alkoholno pi\u0107e, budu\u0107i da procenat alkohola nije prelazio 5 % (Mile\u010devi\u0107 Brada\u010d 1999: 69).<\/p>\n\n\n\n

Rimljani su doma\u0107em stanovni\u0161tvu prenijeli tehniku pravljenja kvasca od prosa. Naime, od prosa se pravio svojevrsni kiseli hljeb koji se koristio kao baza za svakodnevno pe\u010denje hljeba. Na\u010din pripreme je bio takav da bi se bra\u0161no od prosa namaklo u mo\u0161t (lat. mustum \u2013 <\/em>iscije\u0111eni sok gro\u017e\u0111a). Poslije toga bi se umijesilo i ostavilo da odstoji i fermentira. Plinije je tvrdio kako bi tijesto napravljeno na ovakav na\u010din ostalo svje\u017ee kroz \u010ditavu godinu (Plin. HN <\/em>18. 102\u2013104; O\u017eani\u0107 Rogulji\u0107 2019: 32). Velike koli\u010dine prosa na\u0111ene su na jednom od arheolo\u0161kih lokaliteta iz drugog stolje\u0107a na prostoru Like (Li\u010dki Ribnik) (O\u017eani\u0107 Rogulji\u0107 2019: 32). Budu\u0107i da je to prostor koji se povezuje s predrimskom teritorijom Japoda, ovdje se jasno prepoznaje kontinuitet proizvodnje prosa iz predrimskog u anti\u010dki period. Zanimljivo je da na spomenutom lokalitetu nisu prona\u0111eni tragovi drugih \u017eitarica, \u0161to svakako odgovara ranije spomenutom Strabonovom svjedo\u010denju o siroma\u0161noj japodskoj zemlji u kojoj narod jede samo proso.<\/p>\n\n\n\n

Pored Plinija Starijeg, najvi\u0161e podataka o rimskoj poljoprivredi ostavili su Katon Stariji, u svom priru\u010dniku De Agri Cultura<\/em>, objavljenom oko 180. godine stare ere, Varon u djelu Res Rusticae<\/em>, objavljenom 35. godine stare ere i Kolumela u svojoj knjizi De Re Rustica<\/em>, objavljenoj izme\u0111u 35. i 45. godine na\u0161e ere. Sva trojica su bili bogati zemljoposjednici. U svim navedenim djelima mogu se na\u0107i podaci koji impliciraju odre\u0111ene analogije u proizvodnji poljoprivrednih kultura i u provincijama u koje je spadao Ilirik, a kasnije Dalmacija. Treba imati u vidu da svi spomenuti autori poljoprivredu posmatraju iz perspektive mediteranske civilizacije, pa stoga na prvo mjesto stavljaju uzgoj vinove loze i maslina, tipi\u010dnih mediteranskih biljaka, nasuprot poljoprivredi i ratarstvu \u2013 granama agronomije koje su bile zastupljene u unutra\u0161njosti.<\/p>\n\n\n\n

Uzgoj vinove loze i maslina u unutra\u0161njosti mo\u017ee se najbolje pratiti u zale\u0111u Narone u periodu od prvog do petog stolje\u0107a. Vino i masline su se proizvodili na \u0161irem podru\u010dju oko dana\u0161nje \u010capljine, \u010citluka i Ljubu\u0161kog (\u0160kegro 2006: 166). Jedan arheolo\u0161ki nalaz posebno se isti\u010de kao dokaz proizvodnje vina i maslinovog ulja na prostoru dana\u0161nje Hercegovine, odnosno unutra\u0161njosti rimske Dalmacije. U pitanju je torkular <\/em>(presa za cije\u0111enje plodova). Ovi predmeti su prona\u0111eni u ostacima rimskih poljoprivrednih gazdinstava (villae rusticae<\/em>) u Mogorjelu i Vi\u0161i\u0107ima kod \u010capljine, Brotnju kod \u010citluka i Bihovu kod Trebinja (\u010cremo\u0161nik 1965: 168; Bojanovski 1969: 27, 36\u201337; Pa\u0161kvalin 1976: 291; Busulad\u017ei\u0107 2011: 85).<\/p>\n\n\n\n

Proizvodnja vina bi se mogla povezati i s po\u0161tovanjem kulta boga Libera \u2013 bo\u017eanstvom koje se poistovje\u0107uje s gr\u010dkim Dionisom, bogom vina i plodnosti. U okolini Ljubu\u0161kog su prona\u0111ena tri votivna spomenika posve\u0107ena ovom bo\u017eanstvu (CIL <\/em>03, 01790 = CIL <\/em>03, 06362 = CIL <\/em>03, 08484 = CIL <\/em>03, 01790 add. p. 2321, 121 = EDH <\/em>050262 = EDCS<\/em>-26600663 = lupa 24182; CIL <\/em>03, 01789 = CIL <\/em>03, 06363 = CIL <\/em>03,08485 = AE <\/em>1999, 1221 = EDH <\/em>050265= EDCS<\/em>-26600661 = lupa 24363; Dodig 2014: 142). Na osnovu analize tekstova uklesanih na dva od spomenuta tri spomenika spominje se hram boga Libera, \u010diji ostaci jo\u0161 nisu otkriveni. Treba napomenuti da postoje teze u nauci da se kult Libera na prostoru Ljubu\u0161kog mo\u017eda treba povezati s vojskom, jer se na Humcu kod Ljubu\u0161kog nalazi najve\u0107i rimski vojni logor u unutra\u0161njosti Dalmacije. Naime, u dunavskim legijama Liber je smatran bo\u017eanstvom vojske i zajedno s boginjom Liberom \u010desto je bio po\u0161tovan me\u0111u vojnim bo\u017eanstvima u Panoniji i Daciji, a vojni\u010dki karakter kulta mogu\u0107e da je prenesen i u Dalmaciju (Mari\u0107 2021: 179). Ipak, op\u0107enito se smatra da su po\u0161tovaoci ovog kulta u podru\u010dju donje Neretve dolazili iz razli\u010ditih dru\u0161tvenih slojeva, poput trgovca vinom, lokalnih elita, vlasnika poljoprivrednih imanja, kao i ljudi skromnijega dru\u0161tvena statusa koji su \u017eivjeli od uzgoja vinove loze kao radnici na imanjima (Gabri\u010devi\u0107 1987: 152; Dodig 2014: 144). Prisustvo Liberovog kulta potvr\u0111eno je na prostoru Duvanjskog, Glamo\u010dkog i Livanjskog polja, odnosno prostora koji se smatra sredi\u0161tem delmatskog teritorija, te na prostoru Biha\u0107a, Zenice, Rogatice, Bri\u0161eva itd. (Imamovi\u0107 1977: 160\u2013164; Mari\u0107 2021: 178\u2013182). U nauci postoje teze da se iza Liberovog kulta na prostoru koji se povezuje s peregrinskom civitas <\/em>Delmata zapravo krije neko doma\u0107e bo\u017eanstvo (Pa\u0161kvalin 1986: 68\u201369; Dodig 2014: 144; Mari\u0107 2021: 181\u2013182). Budu\u0107i da su se Delmati dosta rano, preko gr\u010dkih kolonija, Tragurija i Epetija, koje su grani\u010dile sa njihovom teritorijom, mogli upoznati s vinogradarstvom, nije nemogu\u0107e da je kroz proces interpretatio Romana <\/em>njihovo epihorsko bo\u017eanstvo plodnosti i vina izjedna\u010deno s rimskim bogom Liberom.<\/p>\n\n\n\n

U doma\u0107e agrarne kultove mo\u017ee se ubrojati kult Silvana Mesora. Pojava Silvanovih votivnih spomenika s epitetom Messor <\/em>je izuzetno va\u017eno za izu\u010davanje poljoprivrede u unutra\u0161njosti Dalmacije. Taj epitet se mo\u017ee prevesti kao \u017eetelac<\/em>. Silvanovi spomenici s ovim epitetom prona\u0111eni su tako\u0111er na teritoriju koje je u ranom carstvu naseljavala peregrinska civitas <\/em>Delmata (anti\u010dki Rider, Danilo u zale\u0111u \u0160ibenika i Bosansko Grahovo) (ILJug I, <\/em>175 = EDH 033166 = EDCS-1000027;CIL <\/em>03, 0986 = CIL <\/em>03, 14970 = ILJugI<\/em>, 176 = EDH 033169; CIL <\/em>03, 14970 = EDH 033939 = EDCS-30301376). Naime, epitet Messor <\/em>ukazuje na to da se privreda na njihovom podru\u010dju uveliko temeljila, uz sto\u010darstvo, koje ina\u010de personalizira Silvan, i na poljoprivrednoj proizvodnji (Rendi\u0107-Mio\u010devi\u0107 1989: 482). Pored epiteta Messor<\/em>, na nekoliko Silvanovih spomenika iz Trilja, Nina i Danila u Hrvatskoj se pojavljuje srp kao ikonografski element koji simboli\u0161e agrarni karakter njegovog kulta u unutra\u0161njosti provincije (Perini\u0107 2016: 19). Novija istra\u017eivanja pokazuju da Silvana Mesora ne treba posmatrati odvojeno od Silvanovog kulta ako se ima u vidu \u010dinjenica da poljoprivredna berba mora podrazumijevati prethodnu pripremu zemlji\u0161ta, \u0161to uklju\u010duje kr\u010denje \u0161ume, gdje je potrebno (Perini\u0107 2016: 26). Ranije teze da je Messor <\/em>autohtono delmatsko bo\u017eanstvo poljoprivrede u savremenoj nauci nisu prihva\u0107ene. Kao i u drugim dijelovima Carstva, Silvanov kult je prolazio kroz odre\u0111ene transformacije koje su bile uslovljene socijalnim, kulturolo\u0161kim i ekonomskim faktorima. U slu\u010daju spomenika na kojima Silvan ima epitet Messor <\/em>o\u010digledna je prilagodba njegovog kulta duhovnim potrebama poljoprivrednika.<\/p>\n\n\n\n

Nakon kona\u010dne uspostave vlasti u Iliriku, Rimljani su izvr\u0161ili konfiskaciju najplodnije zemlje od doma\u0107eg stanovni\u0161tva. Mo\u017ee se pretpostaviti da je jedan dio tog zemlji\u0161ta doma\u0107em stanovni\u0161tvu davan na kori\u0161tenje uz odre\u0111ene rimske uslove, koji su uglavnom bili povezani s poreznom politikom. Ostatak zemlji\u0161ta su Rimljani iskoristili da nasele svoje veterane i kolona. Manji dio obradivog zemlji\u0161ta bili su carski posjedi (fundusi<\/em>, praedia<\/em>). Na njima su se proizvodile velike koli\u010dine \u017eitarica potrebnih za prehranu radne snage anga\u017eirane u drugim privrednim granama, te vojske. Doma\u0107e stanovni\u0161tvo bilo je uglavnom anga\u017eirano kao jeftina radna snaga (\u0160a\u010di\u0107 et al. <\/em>2021: 247\u2013248).<\/p>\n\n\n\n

Klju\u010dnu ulogu u poljoprivrednom razvoju unutra\u0161njosti Dalmacije imale su rusti\u010dne vile (villa rustica<\/em>). Ta seoska imanja u unutra\u0161njosti predstavljaju naj\u010de\u0161\u0107e skup objekata (od koliba koje su gra\u0111ene od tro\u0161nog materijala do utvr\u0111enih vila iz razdoblja kasne antike) u kojima je proizvodni segment preovladavaju\u0107i (Busulad\u017ei\u0107 2011: 23\u201325). Zahvaljuju\u0107i Vitruviju, mi danas znamo koji su bili standardi koje je morala zadovoljavati jedna villa rustica<\/em>, odnosno kako bi npr. trebalo da izgledaju podrumi, \u017eitnice, smo\u010dnice i drugi prate\u0107i objekti za proizvodnju (Vitruv. 6. 6. 5). Katon opisuje razli\u010dita oru\u0111a koja treba da ima jedno idealno seosko imanje (Cato Agr<\/em>. 14. 2). Taj rimski zemljoposjednik jasno je definisao \u0161ta je npr. uloga upravitelja imanja vilika (villicus<\/em>) i upraviteljeve \u017eene (villica<\/em>) (Cato Agr<\/em>. 2. 4). Na osnovu sa\u010duvanih epigrafskih spomenika utvr\u0111eno je da su i seoska imanja i u unutra\u0161njosti Dalmacije bila povjerena na upravu vilicima. Upravitelj na seoskim imanjima unutra\u0161njosti javlja se npr. na jednom me\u0111a\u0161nom spomeniku iz Kosjereva kod Bile\u0107e (ILJug <\/em>0647 = EDH \u2013 033908 =EDCS10000662). Spomenuti natpis je prona\u0111en u blizini jedne od najve\u0107ih rimskih vila u unutra\u0161njosti, \u010diji su ostaci otkriveni u Paniku kod Bile\u0107e (\u010cremo\u0161nik 1974: 130; Bojanovski 1988: 84). Posao vilika je bio izuzetno slo\u017een, po\u0161to je bio zadu\u017een da vodi ra\u010duna o svim segmentima funkcionisanja imanja, uklju\u010duju\u0107i nabavku alata za poljoprivredu i kontrolu \u017eetve. Vilici su dolazili iz robovskog stale\u017ea, a njihove partnerice, koje spominje Katon (villica<\/em>), birao je vlasnik imanja (possessor<\/em>) (Mari\u0107 2014: 137\u2013138). Ina\u010de, Katon je bio pristalica intenzivne poljoprivrede i tako je precizirao da jedno seosko imanje od 60 hektara treba da posjeduje troja kola, \u0161est rala, jednu drlja\u010du, osam te\u0161kih a\u0161ova, osam velikih dvozubih motika, \u010detiri a\u0161ova, pet lopata, dvoje grablje, osam kosa, \u0161est srpova, pet kosijera, tri sjekire, tri klina, tri zaprege za volove, konjsku opremu za \u0161est konja (Cato Agr<\/em>. 1. 52).<\/p>\n\n\n\n

Va\u017ena novina koju su Rimljani donijeli na prostor Dalmacije bila je upotreba \u0111ubriva, \u0161to je zna\u010dajno pove\u0107alo plodnost zemlji\u0161ta, posebno u unutra\u0161njosti, gdje je zemlja bila dosta lo\u0161e kvalitete. Dolaskom Rimljana \u0111ubre se skupljalo sistemski, te raznosilo po povr\u0161inama koje su predvi\u0111ene za sjetvu, odnosno sadnju. Jedna od metoda je bila ta da su se polja palila, a pepeo onda raznosio po njima. To je bio proces koji je prethodio oranju, koje se vr\u0161ilo dva puta godi\u0161nje. Najprije se zemlja orala u prolje\u0107e, a drugi put u jesen. Proljetno oranje je bilo duboko i ono je bilo va\u017enije, dok je jesensko ra\u0111eno s ciljem da se teren iznivelira i usitni grumenje za proljetnu sjetvu. Drugo oranje vr\u0161eno je obi\u010dno u septembru (Busulad\u017ei\u0107 2014: 53). Kao i danas, oranje je bilo jedna od najva\u017enijih faza u poljoprivrednim radovima, jer se na taj na\u010din moglo za\u0161tititi sjeme od \u0161teto\u010dina, te omogu\u0107iti bolje klijanje, kao i sprije\u010diti smrzavanje ploda.<\/p>\n\n\n\n

Na osnovu arheolo\u0161kih istra\u017eivanja mo\u017ee se ste\u0107i slika o alatu koji je kori\u0161ten u poljoprivredi u rimsko doba u unutra\u0161njosti Dalmacije. Tako su u rimsko doba na ovim prostorima kori\u0161teni a\u0161ovi koji su se dijelili na dvije vrste. Oni koji su kori\u0161teni za duboko kopanje zvali su se bipalium<\/em>, a oni za okopavanje scudicia <\/em>(Busulad\u017ei\u0107 2011: 80). Kao i u savremenoj poljoprivredi, izuzetno va\u017ena alatka bila je lopata (rutrum<\/em>), koja je mogla imati razli\u010dit oblik, uslovljen kvalitetom zemlji\u0161ta i svrhom upotrebe. U masovnoj upotrebi na poljoprivrednim imanjima bio je predmet koji se nazivao sarculum<\/em>, ligo <\/em>ili marra<\/em>, odnosno budak. Taj predmet je imao vi\u0161estruku upotrebnu funkciju. Kori\u0161ten je za pravljenje brazdi, usitnjavanje zemlje, uklanjanje businja, \u010dak je ponekad mijenjao ralo i plug. Arheolozi su definisali \u010dak pet razli\u010ditih tipova ovog oru\u0111a koji su kori\u0161teni u unutra\u0161njosti Dalmacije. Na prostorima gdje je zemlja bila lak\u0161a za obradu, manje je kori\u0161ten budak, a vi\u0161e motika. Svrha kori\u0161tenja ovog predmeta nije se razlikovala puno od dana\u0161nje. Naime, motika je kori\u0161tena za okopavanje, prekrivanje sjemena zemljom, kopanje kanala za navodnjavanje i sli\u010dno. Postojalo je vi\u0161e vrsta motika koje su se razlikovale po obliku sje\u010diva. Sarculum <\/em>je latinski naziv za krapu, odnosno pijuk. Rije\u010d je o oru\u0111u koje je tako\u0111er imalo va\u017enu ulogu u obradi zemlje, jer je zbog svog oblika bilo vrlo prakti\u010dno za \u0161iroku upotrebu. Tu alatku karakteri\u0161u dva duga uska kraka s obje strane u\u0161ice i naj\u010de\u0161\u0107e je krampa kori\u0161tena u poljoprivredi za okopavanje i razbijanje grumnja. Primjerci ove alatke u unutra\u0161njosti Dalmacije prona\u0111eni su na prostoru srednje Bosne i jugozapadne Hercegovine (Popovi\u0107 1988: 33\u201339; Thurmond 2006: 28; Busulad\u017eu\u0107 2011: 79\u201382).<\/p>\n\n\n\n

Svakako, neizostavna alatka u poljoprivredi rimskog razdoblja bio je plug, koji se sastojao od tri dijela: rala, crtala i gredelnice \u2013 lanaca za povezivanje grede s kolicima. U unutra\u0161njosti Dalmacije otkriveno je vi\u0161e nalaza spomenutih djelova pluga. Prije dolaska Rimljana stanovni\u0161tvo koje je \u017eivjelo isto\u010dno od rijeke Drine koristilo je keltska rala, a u rimskom periodu taj \u017eeljezni dio pluga je zna\u010dajno unaprije\u0111en. Va\u017eno je napomenuti da su u ve\u0107ini ostataka rimskih vila na prostoru dana\u0161nje Bosne i Hercegovine prona\u0111eni oni koji se razlikuju po svom obliku i dimenzijama. Drugi va\u017ean dio pluga bilo je crtalo ili culter<\/em>, \u010dija je izrada usavr\u0161ena tako\u0111er u rimskom periodu. To je sje\u010divo u obliku no\u017ea koje je sjeklo tlo vertikalno ispod raonika, \u010dime je olak\u0161avalo proces oranja tvrde zemlje. Raonik se \u010distio predmetom koji se zvao rallum <\/em>(otika\u010d). To su bile male lopate koje su imale sje\u010diva ovalnog ili lepezastog oblika. Da je i ovaj predmet bio jako zastupljen u poljoprivredi rimskih provincija u jugoisto\u010dnoj Europi potvr\u0111uju nalazi iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i s Kosova (Busulad\u017ei\u0107 2014: 59\u201367).<\/p>\n\n\n\n

Srp koji se kao simbol poljoprivrede pojavljuje u ikonografskoj predstavi Silvana Mesora o\u010dito je bio predmet od velike va\u017enosti u poljoprivrednoj djelatnosti. Potvr\u0111uju to monogobrojni arhelo\u0161ki nalazi (falx messoria<\/em>, falx stramentaria<\/em>). Premda njegova upotreba datira iz prahistorije, Rimljani su usavr\u0161ili ovo oru\u0111e koje se primarno koristilo za \u017eetvu \u017eitarica. Radi lak\u0161eg manevrisanja, oni su ujedna\u010dili prednji i zadnji dio srpa. Proces \u017eetve \u017eita je izgledao tako da se \u017eitarica dr\u017eala lijevom rukom, a desnom sijeklo pokretom prema sebi. Pored srpa, za \u017eetvu \u017eitarica kori\u0161tena je i kosa (falx faenaria<\/em>). Do drugog stolje\u0107a kose su imale kratku dr\u0161ku i bile prilago\u0111ene kori\u0161tenju samo s jednom rukom. U razdoblju izme\u0111u drugog i tre\u0107eg stolje\u0107a po\u010dinju se masovno koristi kose s dugom dr\u0161kom. Za kr\u010denje korova i nepo\u017eeljnog rastinja na poljoprivrednim imanjima kori\u0161ten je kosijer, koji se zajedno sa srpom i kosom ubraja u skupinu oru\u0111a koju su Rimljani nazivali falces. <\/em>Ovaj predmet je imao zaista \u0161irok spektar upotrebe. Njime se potresivala vinova loza i brali su se plodovi. Svojim izgledom malo je podsje\u0107ao na srp, ali za razliku od srpa nije imao \u0161iljast oblik ve\u0107 \u0161iroke o\u0161trice (Busulad\u017ei\u0107 2011: 83\u201384; Busulad\u017ei\u0107 2014: 73\u201378).<\/p>\n\n\n\n

Pored obi\u010dne motike, u poljoprivrednim radovima u unutra\u0161njosti Dalmacije kori\u0161tene su i dvozube motike koje su imale \u010deki\u0107 na jednoj strani. Ove motike su zbog svog oblika bile prilago\u0111ene za \u010di\u0161\u0107enje tvrdog kamenog tla, \u0161to je posebno bilo va\u017eno u procesu sadnje vinove loze. Kada je rije\u010d o poljoprivrednim alatkama, svakako treba spomenuti i grablje (rastrum<\/em>). One su slu\u017eile za povr\u0161insko, plitko oranje zemlji\u0161ta. Tako\u0111er, kori\u0161tene su za uklanjanje sitnog busenja i kamenja (Popovi\u0107 1988: 47\u201348; Busulad\u017ei\u0107 2014: 79\u201380). U vezi s poljoprivrednim alatom treba ista\u0107i da je uglavnom sa\u010duvan djelimi\u010dno, budu\u0107i da su djelovi koji su napravljeni od drveta uslijed klimatskih i drugih okolnosti uni\u0161teni.<\/p>\n\n\n\n

Sude\u0107i prema epigrafskim spomenicima, poljoprivredna djelatnost u unutra\u0161njosti Dalmacije nije se temeljila na robovskoj radnoj snazi. Naime, u unutra\u0161njosti je prona\u0111eno svega nekoliko epigrafskih spomenika na kojima se spominju robovi (Mari\u0107 2014: 136\u2013145). Stoga se mo\u017ee pretpostaviti da je na imanjima radilo slobodno stanovni\u0161tvo koje je bilo doma\u0107eg porijekla.<\/p>\n\n\n\n

Na kraju, treba podvu\u0107i da su arheolo\u0161ki nalazi jedini sa\u010duvani izvori poljoprivredne djelatnosti u unutra\u0161njosti, budu\u0107i da narativni izvori o tome uop\u0107e ne govore. Te\u0161ko je procijeniti koliko uspje\u0161no danas mi mo\u017eemo odgovoriti na neka od va\u017enih pitanja koja se odnose na poljoprivredu jadranskog zale\u0111a. Paralele koje pravimo s rimskom agronomijom drugih provincija nisu zasigurno najsretnije rje\u0161enje, jer poljoprivreda ovisi od klimatskih i drugih faktora koji se zna\u010dajno razlikuju od podru\u010dja do podru\u010dja. Tako\u0111er, u istra\u017eivanju ove teme moramo izbjegavati komparaciju sa savremenim dobom, jer je rimski poljoprivredni sistem bio jedinstven. Primjetno je i to da zbog nedostatka izvora ova problematika nije adekvatno zastupljena u savremenoj literaturi. Mo\u017ee se zaklju\u010diti da je unutra\u0161njost rimske Dalmacije predstavljala mikroregiju koja je morala imati vlastita pravila poljoprivrednog razvoja, koja su diktirali u prvom redu prirodni, a potom i socijalni uslovi.<\/p>\n\n\n\n

BIBLIOGRAFIJA<\/h3>\n\n\n\n

Skra\u0107enice<\/em><\/p>\n\n\n\n

CIL <\/em>03: Corpus Inscriptionum Latinarum<\/em> III (ed. Th. Mommsen). Berlin 1873: Supplementa 1889\u20131902. 23.<\/p>\n\n\n\n

EDH<\/em>: Epigraphische Datenbank Heidelberg<\/em>. Heidelberger Akademie der Wissenschaften. http:\/\/edh-www.adw. uniheidelberg.de\/home?&lang=de (pristupljeno 3. 12. 2024). <\/p>\n\n\n\n

EDSC<\/em>: Epigraphik Datenbank Clauss \/ Slaby.<\/em> Frankfurt. http:\/\/db.edcs.eu\/epi gr\/epi_de.php (pristupljeno 29. 11. 2024).<\/p>\n\n\n\n

ILJug<\/em>: Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos<\/em> MCMXL e MC MLX repertae et editae sunt<\/em> (ed. Anna et Jaro \u0160a\u0161el), Situla<\/em> 5, 1963: 1\u2013451; Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia in ter annos MCMLX e MCMLXX repertae et editae sunt<\/em> (eds Anna et Jaro \u0160a\u0161el), Situla <\/em>19, 1978: 452\u20131222; Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMII et MCMXL repertae et editae sunt<\/em> (eds Anna et Jaro \u0160a\u0161el), Situla<\/em> 25, 1986: 1223\u20133128.<\/p>\n\n\n\n

LUPA<\/em>: UBI ERAT LUPA \u2013 Roman Stone Monuments.<\/em> Friederike und Ortolf Harl, Bilddatenbank zu antiken Steindekm\u00e4lern. http:\/\/lupa.at (pristupljeno 3. 1. 2025). <\/p>\n\n\n\n

Narativni izvori<\/em> <\/p>\n\n\n\n

Cato the Elder. 1934. De Agricultura<\/em> (eds William Hooper and Harrison Boyd Ash). Cambridge (Mass.): Harvard University Press. <\/p>\n\n\n\n

Plinije Stariji. 2004. Zemljopis starog svijeta<\/em> (ur. Uro\u0161 Pasini). Split: Knji\u017eevni krug. <\/p>\n\n\n\n

Plinius Secundus (C.). 1988. Naturalis historia <\/em>III\/IV (eds Gerhard Winkler & Roderich K\u00f6nig). M\u00fcnchen: Z\u00fcrich: Artemis Verlag. <\/p>\n\n\n\n

Polibije. 1998. Istorije <\/em>(ur. Marijana Ricl). Novi Sad: Matica srpska. <\/p>\n\n\n\n

Poseidonius. 1923\u20131959. Fragmente der Griechischen Historiker <\/em>(ed. Felix Jacoby). Leiden: Brill. <\/p>\n\n\n\n

Pseudo-Scylax. 1989. Pseudo-Scylax\u2019s Periplus: Text, Translation, and Commentary<\/em> (ed. Lionel Casson). New Jersey: Princeton University Press. <\/p>\n\n\n\n

Strabo. 1954. The Geography of Strabo<\/em> (ed. Horace Leonard Jones). Cambridge (Mass.): Harvard University Press. <\/p>\n\n\n\n

Stephani Byzantii. 2009. Ethnicorum quae supersunt<\/em> (ed. August Meineke). Montana: Kessinger Publishing. <\/p>\n\n\n\n

Vitruvius. 1931. On Architecture<\/em> (ed. Frank Granger). Cambridge (Mass.): Harvard University Press. <\/p>\n\n\n\n

Literatura<\/em> <\/p>\n\n\n\n

Bojanovski, Ivo. 1969. \u201eAnti\u010dka uljara na Mogorjelu i rekonstrukcija njenog torkulara\u201c. Na\u0161e starine <\/em>12: 27\u201354. <\/p>\n\n\n\n

Bojanovski, Ivo. 1988. Bosna i Hercegovina u anti\u010dko doba<\/em>. Sarajevo: Centar za balkanolo\u0161ka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. <\/p>\n\n\n\n

Busuad\u017ei\u0107, Adnan. 2011. Rimske vile u Bosni i Hercegovini \/ Roman Villas in Bosnia and Herzegovina<\/em>. Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. <\/p>\n\n\n\n

Busulad\u017ei\u0107, Adnan. 2014. Anti\u010dki \u017eeljezni alat i oprema sa prostora Bosne i Hercegovine \/ Iron Tools and Implements of the Roman Period in Bosnia and Herzegovina.<\/em> Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. <\/p>\n\n\n\n

\u010ca\u010de, Slobodan. 1994\u20131995. \u201eDalmatica Straboniana (Strabon, Geogr. 7. 5. 5)\u201c. Diadora <\/em>16\u201317: 101\u2013133. <\/p>\n\n\n\n

\u010cremo\u0161nik, Irma. 1946. \u201eRimska vila u Vi\u0161i\u0107ima\u201c. Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine <\/em>20: 147\u2013260. <\/p>\n\n\n\n

\u010cremo\u0161nik, Irma. 1974. \u201eRimsko naselje na Paniku kod Bile\u0107e\u201c. Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine<\/em> 29: 41\u2013164. <\/p>\n\n\n\n

Dodig, Radoslav. 2014. \u201eKult boga Libera na podru\u010dju Ljubu\u0161koga\u201c. Cleuna <\/em>I (1): 139\u2013148. <\/p>\n\n\n\n

Gabri\u010devi\u0107, Branimir. 1987. Studije i \u010dlanci o religijama i kultovima anti\u010dkog svijeta.<\/em> Split: Knji\u017eevni krug. <\/p>\n\n\n\n

Glavi\u010di\u0107, Miroslav. 1992\/1993. \u201ePrilozi prou\u010davanju poleogeneze i urbanisti\u010dkog razvoja Senije\u201c. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru <\/em>19: 79\u2013104. <\/p>\n\n\n\n

Imamovi\u0107, Enver. 1977. Anti\u010dki kultni i votivni spomenici na podru\u010dju Bosne i Hercegovine<\/em>. Sarajevo: \u201eVeselin Masle\u0161a\u201c.<\/p>\n\n\n\n

Imamovi\u0107, Enver. 1987. \u201eOsvrt na sto\u010darstvo predanti\u010dkog i anti\u010dkog doba na podru\u010dju rimske provincije Dalmacije\u201c. Acta historico-oeconomica Iugoslaviae<\/em> 14: 21\u201344. <\/p>\n\n\n\n

Kirigin, Branko, Katunari\u0107, Tea i Lucijana \u0160e\u0161elj. 2005. \u201eAmfore i fina keramika (od 4. do 1. st. pr. Kr.) iz srednje Dalmacije: preliminarni ekonomski i socijalni pokazatelji\u201c. Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku<\/em> 98: 7\u201321. <\/p>\n\n\n\n

Mari\u0107, Almir. 2014. \u201eServile caput. Prilog prou\u010davanju ropstva u unutra\u0161njosti provincije Dalmacije\u201c. Godi\u0161njak \/ Jahrbuch Centra za balkanolo\u0161ka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti BiH <\/em>43: 135\u2013148. <\/p>\n\n\n\n

Mari\u0107, Almir. 2021. \u201eTragovi rimskih hramova u Bosni i Hercegovini\u201c. Godi\u0161njak Udru\u017eenja BATHINVS Acta Illyrica <\/em>5: 171\u2013192. <\/p>\n\n\n\n

Mili\u010devi\u0107 Brada\u010d, Marina. 1999. \u201eBromos ou Bromios: Bromo, a ne Bromije (Anth. Pal. 9. 368)\u201c. Opvscvla archaeo logica <\/em>23\u201324: 65\u201376. <\/p>\n\n\n\n

O\u017eani\u0107 Rogulji\u0107, Ivana. 2019. \u201eCrtice o prehrani u rimsko doba na prostoru Like\u201c. MemorabiLika<\/em>: \u010dasopis za povijest, kulturu i geografiju Like (jezik, obi\u010daji, krajolik i arhivsko gradivo) 2: 31\u201337. <\/p>\n\n\n\n

Papazoglu, Fanaula. 1969. Srednjobal kanska plemena u predrimsko doba. Sarajevo: Centar za balkanolo\u0161ka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Pa\u0161kvalin, Veljko. 1976. \u201eAnti\u010dki torkular u Bihovu kod Trebinja\u201c. Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine <\/em>29: 283\u2013293. <\/p>\n\n\n\n

Pa\u0161kvalin, Veljko. 1986. \u201eDva reljefa s prikazom boga Libera iz jugozapad ne Bosne\u201c. Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine<\/em> 40\/41: 61\u201370. <\/p>\n\n\n\n

Perini\u0107, Ljubica. 2016. The nature and origin of Silvanus\u2019 cult in Roman provinces of Dalmatia and Pannonia.<\/em> Oxford: Archaeopress. <\/p>\n\n\n\n

Popovi\u0107, Ivana. 1988. Anti\u010dko oru\u0111e od gvo\u017e\u0111a u Srbiji. Beograd: Narodni muzej. <\/p>\n\n\n\n

Rendi\u0107-Mio\u010devi\u0107, Duje. 1989. Iliri i anti\u010dki svijet: ilirolo\u0161ke studije: povijest \u2012 arheologija \u2012 umjetnost \u2012 numizmatika \u2013 onomastika<\/em>. Split: Knji\u017eevni krug. <\/p>\n\n\n\n

Sanader, Mirjana. 2006. \u201eO anti\u010dkoj provincijalnoj arheologiji u Hrvatskoj, s naglaskom na gospodarstvu\u201c. Opvscvla archaeologica<\/em> 30: 143\u2013182. <\/p>\n\n\n\n

Sui\u0107, Mate. 1953. \u201eGdje se nalazilo jezero iz 24. poglavlja Pseudo Skilakovog Peripla\u201c. Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine <\/em>8: 111\u2013129. <\/p>\n\n\n\n

\u0160a\u010di\u0107 Be\u0107a, Amra, Mesihovi\u0107, Salmedin i Edin Veletovac. 2021. Magi\u010dni svijet Ilira: historija zaboravljene civilizacije<\/em>. Sarajevo: Mladinska knjiga. <\/p>\n\n\n\n

\u0160a\u0161el Kos, Marjeta. 2013. \u201eThe \u2019great lake\u2019 and the Autariatai in Pseudo-Skylax\u201c. Les M\u00e9langes de l\u2019\u00c9cole fran\u00e7aise de Rome \u2013 Antiquit\u00e9<\/em> 125: 247\u2013257. <\/p>\n\n\n\n

\u0160kegro, Ante. 1999. Gospodarstvo rimske provincije Dalmacije.<\/em> Zagreb: Hrvatski studiji Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu. <\/p>\n\n\n\n

\u0160kegro, Ante. 2006. \u201eThe economy of Roman Dalmatia\u201c. In: Davison, David, Gaffney, Vince & Emilio Marin (eds). Dalmatia: Research in the Roman Province 1970\u20132001. Papers in Honour of J. J. Wilkes<\/em>. Oxford: Archaeopress. Publishers of British Archaeological Reports, 149\u2013173. <\/p>\n\n\n\n

Thurmond, David L. 2006. A Handbook of Food Processing in Classical Rome: For Her Bounty No Winter (Technology and Change in History)<\/em>. Leiden: Brill. <\/p>\n\n\n\n

Vasilj, Sne\u017eana i Meslisa Fori\u0107. 2008. \u201eIstra\u017eivanje grobne humke na lokalitetu Desilo\u201c. Godi\u0161njak \/ Jahrbuch Centra za balkanolo\u0161ka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti BiH <\/em>35: 45\u201378. <\/p>\n\n\n\n

Wilkes, Johan J. 2001. Iliri<\/em>. Split: Laus. <\/p>\n\n\n\n

Zaninovi\u0107, Marin. 1965. \u201eIlirsko pleme Delmati\u201c. Godi\u0161njak \/ Jahrbuch Centra za balkanolo\u0161ka ispitivanja Akademije na uka i umjetnosti BiH<\/em> 3: 5\u2013102. <\/p>\n\n\n\n

AGRICULTURE AND FOOD PRODUCTION<\/strong> IN INTERIOR ROMAN DALMATIA<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

Abstract: <\/em>The natural potential of the territory inhabited by the Illyrians ensured that, alongside animal husbandry, agriculture was one of the main economic activities both during the period of indigenous independence and later under Roman rule. The agricultural crops cultivated by the indigenous inhabitants of Illyricum included emmer wheat, barley, cornmeal, peas, lentils, apples, pears, dogwood, blackthorn, olives, spelt, millet, carrots, wild beet, vines, and hazelnuts. Greek authors who described pre-Roman agriculture primarily focused on the islands, coastal areas, and the immediate hinterland of Dalmatia. The fertility of this part of Illyricum was mentioned by writers such as Hecataeus, Pseudo-Scylax, Theopompus, Pseudo-Aristotle, and Strabo. However, caution is needed when analyzing these sources, as they often relied on secondary information. With the arrival of the Romans in Illyricum, agricultural production improved significantly. The Romans introduced new land cultivation techniques to their Illyrian provinces (Dalmatia and Panno nia), enhancing the cultivation of existing crops and introducing new ones. In Dalmatia, they introduced oats, string beans, onions, parsley, cabbage, beet, mushrooms, carob, peaches, pomegranates, plums, cherries, and oranges. The leaders of agricultural advancement in Dalmatia were imperial estates (fundus, praedia<\/em>), Roman rural farms, and villae rusticae<\/em>. These estates produced large quantities of wheat to sustain the workforce engaged in various economic activities and to supply the military. The indigenous population primarily worked as a source of cheap labor.<\/p>\n\n\n\n

Keywords<\/em>: Illyricum, province of Dalmatia, archaeological finds, villa rustica<\/em>, region, agricultural crops, fundus, praedia<\/p>\n\n\n\n

ENDNOTES<\/h3>\n\n\n\n

[1] amra.sacic@ff.unsa.ba.<\/p>\n\n\n\n

SEPARAT RADA<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Separat ovog rada (pdf), objavljenog u tre\u0107em broju \u010dasopisa Konteksti kulture: studije iz humanistike i umjetnosti<\/em> (2025), mo\u017eete preuzeti klinom na ovaj link.<\/a><\/p>\n\n\n\n

<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

\u00a0Amra \u0160a\u010di\u0107 Be\u0107a [1]Univerzitet u Sarajevu\u00a0Filozofski fakultet\u00a0Sarajevo, Bosna i Hercegovina\u00a0 Sa\u017eetak: Prirodni potencijal prostora koji su naseljavale ilirske zajednice uslovio je da uz sto\u010darstvo poljoprivreda bude jedna od osnovnih privrednih grana u vrijeme samostalnosti autohtonih zajednica, kao i u kasnijem rimskom periodu. Poljoprivredne kulture koje su autohtoni stanovnici Ilirika uzgajali jesu dvozrna p\u0161enica, je\u010dam, proha, […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":1373,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"class_list":["post-1223","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-radovi"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1223","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1223"}],"version-history":[{"count":28,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1223\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1645,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1223\/revisions\/1645"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1373"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1223"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1223"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1223"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}