{"id":1226,"date":"2026-01-23T05:20:00","date_gmt":"2026-01-23T05:20:00","guid":{"rendered":"https:\/\/kontekstikulture.me\/?p=1226"},"modified":"2026-02-09T10:32:36","modified_gmt":"2026-02-09T10:32:36","slug":"janko-ljumovic-hrana-u-krupnom-planu-od-rekvizite-do-glavnog-junaka","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/2026\/01\/23\/janko-ljumovic-hrana-u-krupnom-planu-od-rekvizite-do-glavnog-junaka\/","title":{"rendered":"Janko Ljumovi\u0107 | Hrana u krupnom planu: od rekvizite do glavnog junaka"},"content":{"rendered":"\n

 Janko Ljumovi\u0107<\/strong> [1] 
Univerzitet Crne Gore <\/em>
Fakultet dramskih umjetnosti <\/em>
Cetinje, Crna Gora<\/em><\/p>\n\n\n\n

\u00a0Podvu\u010demo li crtu, pokazat \u0107e se da ni\u0161ta organsko nije dobro za kolekcioniranje. Svijet s rokom trajanja koji neprestano istje\u010de. Netrajan, sparu\u0161en, nagnjio,\u00a0kvarljiv (i ba\u0161 zato) prekrasan svijet.\u00a0<\/em>
Georgi Gospodinov, Fizika tuge<\/em><\/p>\n\n\n\n

Sa\u017eetak<\/em>: Hrana je neizostavan element svijeta umjetnosti, sadr\u017eaj koji mo\u017ee ponuditi uzbudljiv arhiv umjetni\u010dkih djela unutar koga mo\u017eemo prona\u0107i razli\u010dite kulinarske registre ili do\u0107i do odgovora na to \u0161to jedu junaci svijeta filma, dramskih tekstova i knji\u017eevnih djela, svijeta izvedbenih ili vizuelnih umjetnosti. Hrana (i vino) postala je dio dru\u0161tvene mitologije, a to postaje i u umjetni\u010dkim djelima u kojima od sporedne uloge postaje glavni junak. U svijetu filma to je zvani\u010dno postala u danskom filmu Babetina gozba <\/em>(Babettes G\u00e6stebud<\/em>, 1988). Rad mapira svijet umjetni\u010dke produkcije u kojoj hrana ima glavnu ulogu i analizira estetske i kulturolo\u0161ke implikacije odabranih djela koje grade produktivan arhiv umjetni\u010dke produkcije koja neizostavno determini\u0161e i vrijednost destinacije. Hrana u umjetni\u010dkim djelima, bilo da se kuva ili jede, isti\u010de socijalni i kulturni status likova, predstavlja element strasti ili govori o objedu kao prostoru intrige.<\/p>\n\n\n\n

Klju\u010dne rije\u010di<\/em>: svijet umjetnosti, umjetni\u010dka produkcija, hrana, kulinarstvo, mitologije, nacionalna kultura<\/p>\n\n\n\n

Uvodni citat iz pera savremenog bugarskog pisca Georgija Gospodinova jeste komentar na popis netrajnog u njegovom romanu Fizika tuge<\/em>. Popis na kome se nalaze sirevi koji se usmrde, jabuke koje istrunu ili slatko od dunja na kome se hvata pokorica plijesni, dok za ljubavnike zapisuje da se sparu\u0161e, stare (v. jabuke). Takvo stanje netrajnog prevodi se u trajno u djelima koja grade drugu vrstu kolekcije ili arhiva, knji\u017eevnosti ili filma. Trajan narativ hrane ili predstava gozbe <\/em>vu\u010de svoje korjene od Gr\u010dke \u201epri svoj ljupkosti prizora koje poznajemo sa oslikanih vaza i posuda za pi\u0107e, kao jo\u0161 relativno arhajsku priredbu\u201c (Rirmajer i \u0160tajner 2014: 32).<\/p>\n\n\n\n

Rad za polazi\u0161te ima mjesto i ulogu hrane u umjetni\u010dkim djelima u kojima ona na razli\u010dite na\u010dine postaje dio pri\u010de, element koji mo\u017ee biti dio \u017eivotnog rituala njenih junaka ili pak osnova\/polazi\u0161te za samo djelo, medijum koji pokre\u0107e glavne likove, radnju i dejstvo, zapravo scenario ili si\u017ee koji nastaje na kulinarskom jeziku ili jeziku hrane, zapravo meniju. Primarno se mapiraju i istra\u017euju primjeri filmskih i knji\u017eevnih djela u kojima se potvr\u0111uje da je kuhanje poput plovidbe na jedra, prvenstveno stvar vokabulara<\/em>, kako to ka\u017ee francuski suvremeni pisac Matijas Enard u romanu Godi\u0161nji banket bratov\u0161tine grobara<\/em>. Mo\u0107 hrane da povezuje ljude i da gradi emotivne veze u umjetni\u010dkim djelima implicira \u0161ire dru\u0161tvene i kulturne teme, a njena pojavnost stvara i \u0161irok spektar senzacija, kojoj doprinosi i njena vizuelna rasko\u0161nost i sasvim osobena iskustva koja determini\u0161u kulturni i nacionalni identitet. Hrana tako postaje kulturna ba\u0161tina, gastrotradicija se prevodi u gastronaslje\u0111e (gastroheritage<\/em>), s posebnim fokusom na recepte, tehnike pripreme, ceremonije pogotovo vezane za praznike ili ritualne obroke, a sve to zajedno determini\u0161e prijenos vrijednosti i obi\u010daja. Tako postavljen okvir \u010ditanja uklapa se u klasifikaciju tipova vrijednosti kulturne ba\u0161tine, od kojih izdvajamo pet koje isti\u010de Davor Ma\u0161kovi\u0107, parafraziraju\u0107i Torsbija. Prije svega, radi se o estetskoj vrijednosti<\/em>, potom o socijalnoj vrijednosti<\/em>, koja se odnosi na njenu ulogu u povezivanju zajednice i na njen doprinos stvaranju osje\u0107aja identiteta i pripadnosti, zatim o historijskoj vrijednosti<\/em>, koja podrazumijeva doprinos kulturne ba\u0161tine shva\u0107anju povijesnih veza i odnosa u cilju stvaranja osje\u0107aja kontinuiteta s pro\u0161lo\u0161\u0107u; o simboli\u010dkoj vrijednosti<\/em>, koja se odnosi na njenu ulogu kao spremi\u0161ta i prijenosnika zna\u010denja i autenti\u010dnosti<\/em>, kao vrijednosti kulturne ba\u0161tine koja se ti\u010de originalnosti i jedinstvenosti objekta ili prakse (znanja i vje\u0161tine) (Mesi\u0107 2022: 24). Svaki navedeni aspekt nalazimo u pri\u010di o hrani u umjetni\u010dkim djelima, u kojima ona postaje element naslje\u0111a, medijum ili artefakt koji ozna\u010dava pripadnost razli\u010ditim identitetima.<\/p>\n\n\n\n

Kompleksnost hrane kao kulturne ba\u0161tine isti\u010de se i u monografiji Za stolom sa Slovenima<\/em>, koju je objavio Forum slovenskih kultura i koja predstavlja odabrana i tipi\u010dna jela iz 13 slovenskih zemalja. Kroz recepte triju odabranih jela iz bogate kulinarske kulturne ba\u0161tine svake zemlje, ovo prvo zajedni\u010dko predstavljanje slovenske kuhinje u svijetu vrhunskim fotografijama i kratkim prikazom gastronomskih i kulinarskih obilje\u017eja svake zemlje odra\u017eava sli\u010dnosti i razlike slovenskog kulinarskog identiteta. Projekat isti\u010de rije\u010di Eduara Koantroa, predsjednika i osniva\u010da Gourmand World Cookbook Awards: <\/em>u ve\u0107ini zemalja raste svijest da je hrana dio nacionalnog identiteta i me\u0111unarodnog imid\u017ea. Time se u prvi plan stavlja i novo po\u0161tovanje prema hrani i lokalnim proizvodima, kao i povratak na lokalna jela u novim transformacijama. Kuvari \u010duvaju recepte iz pro\u0161losti od prebrzog zaborava. Klju\u010dna uloga tih kuvara je preno\u0161enje i o\u010duvanje nematerijalne kulturne ba\u0161tine \u010dovje\u010danstva s generacije na generaciju, kako to priznaje UNESCO.<\/em>2<\/sup><\/p>\n\n\n\n

Kada bi u odabranim primjerima ili filmovima kao studijama slu\u010daja ovog rada imali detaljan registar recepata ili jo\u0161 dalje i njihov sadr\u017eaj, mogli bismo govoriti o specifi\u010dnim narativima koji upravo hranu koriste da bi ispri\u010dali pri\u010du, bez ozbira na to da li je to filmska pri\u010da ili dramski tekst.<\/p>\n\n\n\n

Hrana kao element \u017eivotnih rituala ili svakodnevice vezana je za fikcionalne biografije junaka i njihove odnose u ve\u0107ini umjetni\u010dkih djela i takav pregled njene upotrebe mo\u017ee se svesti na analizu hrane kao rekvizite ili samog \u010dina objeda ili poslu\u017eivanja, ru\u010dka ili \u010de\u0161\u0107e ve\u010dere, koja ozna\u010dava prostor dramati\u010dnih obrta u \u017eivotima glavnih junaka, kao \u0161to je u filmovima Tajne i la\u017ei <\/em>(Secrets & Lies<\/em>, 1996) Majkla Lija ili Ameri\u010dkoj ljepoti (American Beauty<\/em>, 1999) Sema Mendesa. U prvom filmu porodi\u010dna ve\u010dera je klju\u010dni doga\u0111aj ili susret protagonista Lijevog filma, na kojoj dolazi do li\u010dne katarze i povratka jednih drugima u slo\u017eenoj prodi\u010dnoj pri\u010di obilje\u017eenoj nizom nesporazuma, dok je u drugom filmu postavljeni sto prostor niza sukoba koje ne dovodi do razrje\u0161enja. I koliko god isticali funkciju postavljenog stola sa svim njegovim elementima, ona ipak ostaje scenografija odre\u0111enog prizora, odnosno filmskog seta ili izvedbe, dok kada je rije\u010d o pomenutim filmovima govorimo o drugim temama, strahovima i dru\u0161tvenim procesima koji poni\u0161tavaju individualnost ili o stereotipima i malogra\u0111anskom dru\u0161tvu, zonama pojavnosti savremenog fa\u0161izma ili pak samo o otu\u0111enosti i potro\u0161a\u010dkom dru\u0161tvu. I kada govorimo samo o tome, jasno je da je hrana neizbje\u017ean element, ba\u0161 kao fri\u017eider u krupnom kadru ili postavljeni sto u ve\u0107ini filmskih ili pozori\u0161nih djela u kojima se manje ili vi\u0161e <\/em>jede. Hrana kao rekvizit je bitna i za lik i za radnju, ona je dakle njegov\/njen znak. Osim toga, va\u017ena je i za simboli\u010dko zna\u010denje, jer rekvizit koji funkcioni\u0161e kao znak za simboli\u010dko zna\u010denje ujedno upu\u0107uje i na \u201eop\u0107u ideju, ideologiju ili svjetonazor <\/em>na kojima se zasniva dani prizor ili cijela izvedba\u201c (Fischer-Lichte 2015: 163).<\/p>\n\n\n\n

A takav je u cjelosti i film Anga Lija Jesti piti mu\u0161karac \u017eena <\/em>(Eat Drink Man Woman<\/em>), <\/strong>u kome je glavni lik otac ili glavni kuvar, \u010dije je jedino pravo sredstvo komunikacije sa svoje tri \u0107erke komplikovana ve\u010dera, koju kuva za njih svake nedelje. Rasko\u0161 jela i boja pripremljenih hrane poja\u010davaju vizuelnu rasko\u0161 filma.<\/p>\n\n\n\n

Kuvanje je za dizajnera Borisa Miljkovi\u0107a apsolutno slavlje krvi, ubistava, prikrivanja tragova, strasti, erotike, dizajna, ukusa, intrige i kajanja, na kraju pri\u010de. Autor svoju pri\u010du o advertajzingu pakuje u formi kuvara, a kreativnog direktora tog svijeta poredi sa \u0161efom kuhinje (Chef ili Kuvar), \u010dija je glavna uloga da u svojoj kreaciji gradi entitet koji ima jedan bitan uslov, mora samo da se razume i oseti <\/em>(Miljkovi\u0107 2013: 27).<\/p>\n\n\n\n

Pre\u0111imo na \u010detiri odabrane filmske pri\u010de, poslo\u017eene\/poslu\u017eene po godinama nastanka, koje ulaze u predmetni cilj rada, s napomenom da se jedna od njih smatra zvani\u010dno prvim filmom u kome hrana postaje glavni junak (Babetina gozba<\/em>).<\/p>\n\n\n\n

Veliko \u017ederanje <\/em>(Le grande bouffe<\/em>), film Marka Fererija iz 1973. godine, govori o \u010detvorici prijatelja: sudiji (Filip Noare), pilotu (Mar\u010delo Mastrojani), restoratoru (Ugo Tonjaci) i televizijskom producentu (Mi\u0161el Pikoli), koji su dogovorili sastanak u jednoj vili u okolini Pariza, u kojoj \u0107e obaviti neku vrstu \u010detvorostrukog gastroenolo\u0161kog harakirija. Ovaj film se mo\u017ee povezati s opisima bezobzirnog \u010dina \u017ederanja koje nalazimo u Apsurdnim pri\u010dama <\/em>Danila Harmsa. Jednom se Orlov prejeo papule i umro <\/em>(Harms 2012: 10).<\/em><\/p>\n\n\n\n

Dobitnik Oskara za strani film 1987. godine, danska Babetina gozba <\/em>(Babettes gaestebud<\/em>) re\u017eisera Gabrijela Aksela, donosi pri\u010du s Bibi Anderson kao francuskom kuvaricom Babet Hersant, zaposlenom kod dviju starijih norve\u0161kih sestara, koja \u0107e odlu\u010diti da potro\u0161i cijeli dobitak na lutriji kako bi pripremila savr\u0161eni ru\u010dak za dvanaest osoba. Od namirnica, koje je naru\u010dila specijalno za tu priliku, Babet \u0107e pripremiti gozbu, pravo gastronomsko remek-djelo, koje \u0107e zauvijek promijeniti \u017eivote gostiju. Film je snimljen prema istoimenoj noveli Karen Bliksen iz 1952. godine. Kako u noveli, tako i u njenoj ekranizaciji, nedoku\u010diva kuvarica iz Pariza Bebet uspijeva da oslobodi mje\u0161tane svih stega u kojima oni okovani \u017eive. To posti\u017ee rasko\u0161nom ve\u010derom koja predstavlja opozit postoje\u0107oj praksi ishrane lokalne zajednice. Rije\u010d je o ve\u010deri koja otvara sva \u010dula, prostor hedonizma u kome se junaci ove filmske pri\u010de odjednom zati\u010du i koja ih na za\u010dudan na\u010din osloba\u0111a. Sudar skandinavske usoljene ribe i oleborda, guste \u010dorbe od ra\u017eanog hljeba i piva i francuske supe od kornja\u010de. Sudar dvije kulture i dvije zajednice kroz hranu i njeno poslu\u017eivanje, upravo kuhinju i gastronomiju, postavlja se u centar pri\u010de, kao i spoznaja da bez pogleda u drugog nema su\u0161tinskog suo\u010davanja sa sobom.<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n
\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Vreli dani u Alabami <\/em>(Fried Green Tomatoes<\/em>), film D\u017eona Avneta iz 1991. godine o prijateljstvu izme\u0111u Id\u017ei (Meri Stjuart Masterson) i Rut (Meri-Luiz Parker), koje zajedno vode mali restoran Whistle Stop Cafe <\/em>u konzervativnoj ameri\u010dkoj provinciji, poznat je upravo po pr\u017eenom zelenom paradajzu, specijalitetu ameri\u010dkog Juga. Film je snimljen prema istoimenom romanu Fani Flag (Fannie Flagg). Tako se jedan sasvim obi\u010dan recept na\u0161ao u samom nazivu filma, u njegovom originalnom naslovu na engleskom jeziku. Zapravo je to pri\u010da o jednom prijateljstvu, ispri\u010dana kroz iskustvo vo\u0111enja restorana.<\/p>\n\n\n\n

\u010cetvrti film na listi, ili klju\u010dna studija slu\u010daja ovog rada jeste film Strast Dodena Bufana <\/em>(La Passion de Dodin Bouffant <\/em>\/ The Taste of Things<\/em>) iz 2023. godine, francuskog autora vijetnamskog porijekla \u010cana Ana Hunga, u kojem glavne uloge igraju Benoa Ma\u017eimel i \u017dilijet Bino\u0161. Scene kulinarske rasko\u0161i i u\u017eitka od po\u010detka do kraja odre\u0111uju dramaturgiju filma i ljubavnu pri\u010du. Odnosi para, kao i njihovi susreti s bliskim prijateljima neodvojivi su od rituala pripremanja hrane, njenog poslu\u017eenja i konzumiranja. Priprema hrane i njeno poslu\u017eivanje u cjelosti odre\u0111uju rediteljski postupak, ne postoji nijedna scena niti jedan odnos u ovoj ljubavnoj pri\u010di bez hrane. Put iz pe\u0107nice ili od \u0161poreta do stola, ili do sobe, jeste put emocija ili je hrana medijum odnosa dva glavna junaka filma: Dodena koji u rasko\u0161nom domu francuske bur\u017eoazije XIX vijeka \u017eivi sa svojom kuvaricom Eugenijom. Svako jelo koje dijele, bilo sami ili sa Dodenovim prijateljima, scenaristi\u010dki je i rediteljski rukopis koji predstavlja odu slavljenju \u017eivota i ljubavi, i, naravno, francuskoj kuhinji. Scena pripreme jednog od mo\u017eda najzahtjevnijih jela francuske kuhinje pot-au-feu <\/em>nakon gledanja ovog filma mo\u017ee postati pravi izazov, a izazov nabavke june\u0107eg buta, tele\u0107e koljenice, gove\u0111eg repa, gove\u0111e ple\u0107ke, dva goluba i kostiju sa sr\u017ei uz sve ostalo vrijedan je \u010din ljubavi. Film ulazi u \u0161iri narativ o francuskoj kuhinji koji se \u010dita kompleksno kada se uzme u obzir mogu\u0107i izbor knji\u017eevnih i publicisti\u010dkih djela francuske kulture koja na taj na\u010din daju oma\u017e svojoj nacionalnoj kuhinji. Izdvojimo dva djela: Rje\u010dnik zaljubljenika u kulinarstvo <\/em>Alena Dikasa i roman Godi\u0161nji banket bratov\u0161tine grobara <\/em>savremenog francuskog pisca Matijasa Enarda.<\/p>\n\n\n\n

Alen Dikas u svom Rje\u010dniku <\/em>pod odrednicom Francuska zapisuje: \u201eOd su\u0161tinskog je zna\u010daja da kod nas u Francuskoj nastavimo da s ne\u017eno\u0161\u0107u gajimo jela i proizvode na\u0161ih regija\u201c (Dikas 2016: 86). Neka od tih jela su i ple\u0107ka jagnjeta sisan\u010deta iz Baskije, supa od roze varijeteta belog luka iz Lotreka, foa gra <\/em>od patke iz Landa pe\u010den u foliji i tako unedogled. Dodajmo tome \u201eunedogled\u201c i nazive jela koja su posve\u0107ena francuskim knji\u017eevnicima ili kompozitorima, poput jaja<\/em> \u201eMopasan\u201c <\/em>(po\u0161irana jaja glazirana ribljim umakom matelot s crnim vinom, poslu\u017eena s nasjeckanim ribljim aspikom), jaja \u201eBerlioz\u201c <\/em>(meko kuvana jaja poslu\u017eena sa prepe\u010dencem, zape\u010denim pireom od krompira, tartufima i gljivama u umaku madera) ili jaja \u201eBize\u201c <\/em>(jaja pe\u010dena u kalup\u010di\u0107ima s dodatkom usitnjenog mariniranog gove\u0111eg jezika, poslu\u017eena na srcima arti\u010doka).<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n
\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Na godi\u0161njem banketu bratov\u0161tine grobara vino se pije u velikim koli\u010dinama i iz razli\u010ditih krajeva Francuske, ba\u0161 kao i veliki broj sireva koji se poslu\u017euju pri kraju gozbe, prije poslastica; a samo o vinu i sirevima Rolan Bart u svojim Mitologijama <\/em>isti\u010de:<\/p>\n\n\n\n

\u201eFrancuska nacija vino do\u017eivljava kao dobro koje joj pripada po istom pravu kao i 360 vrsta sira i njena kultura. Ono je pi\u0107e-totem, koje odgovara mleku holandske krave ili \u010daju koji engleska kraljevska porodica ceremonijalno ispija\u201c (Bart 2019: 71) Koliko su sirevi francuski svjedo\u010di i opis banketa grobara o sirevima: \u201eBila je tu cijela Francuska, sirevi iz cijele francuske \u0160vicarske i Italije zajedno, iz cijele francuske Engleske i Nizozemske zajedno, Velika Francuska sa sirevima koji su bili francuski koliko i Handk\u00e4se s kimom iz Frankfurta na Majni, Vrlo Po\u0161tovana stara gauda, dimljeni idizazabel od kozjeg mlijeka, mo\u0107ni \u010dedar iz Somerseta\u201c (\u00c9nard 2022: 251).<\/p>\n\n\n\n

Cijela gozba je zapravo niz gastronomskih iznena\u0111enja koja su uzbu\u0111ivala pohlepu \u017eeludaca, gozba koja na tri dana zaustavlja Smrt, gozba kao obustava njihovog tu\u017enog zanimanja, bratstva stvorenog jo\u0161 u doba nakon Saladinovog osvajanja Jerusalima. Ta pauza Smrti predah je u \u017eivotu grobara kojima \u0107e gozba priu\u0161titi zanosni hedonizam gastronomije i govor bez skrupula o ljubavi.<\/p>\n\n\n\n

Hrana u kona\u010dnom mo\u017ee u potpunosti izostati iz pri\u010de i sasvim bi bilo izazovno napraviti jedno istra\u017eivanje o tome \u0161to jedu dramski ili filmski junaci kroz istoriju drame i pozori\u0161ta ili filma, pa na osnovu takvog istra\u017eivanja zaklju\u010diti ne samo ko \u0161to jede ve\u0107 ko uop\u0161te i ne jede. U takvoj situaciji dolazimo i do teme gladi. Glad i sitost su dvije linije estetskog koda koje se sadr\u017ee u mno\u0161tvu umjetni\u010dkih djela.<\/p>\n\n\n\n

Sa druge strane, postoje slu\u010dajevi gdje na samom po\u010detku imamo hranu u fokusu kao u dramskom komadu \u0106elava pjeva\u010dica <\/em>E\u017eena Joneska, gdje gospodin i gospo\u0111a Smit svoj dijalog zapo\u010dinju pri\u010dom o ve\u010deri koja je upravo zavr\u0161ena, o ukusnoj engleskoj ve\u010deri, gdje samo potenciranje toga da je rije\u010d o engleskoj ve\u010deri sasvim dobro odgovara drami apsurda, tj. avangardnoj drami XX vijeka.<\/p>\n\n\n\n

G\u0110A SMIT: Gle, devet \u010dasova. Ve\u010derali smo \u010dorbu, ribu, krompir sa slaninom, englesku salatu. Deca su pila englesku vodu. Dobro smo ve\u010derali ve\u010deras. Zato \u0161to stanujemo u okolini Londona i \u0161to se zovemo Smit.<\/em><\/p>\n\n\n\n

G. SMIT nastavljaju\u0107i \u010ditanje pukne jezikom.<\/em><\/p>\n\n\n\n

G\u0110A SMIT: Krompir je vrlo ukusan sa slaninom, ulje u salati nije bilo u\u017eeglo. Ulje bakalina na uglu mnogo je bolje od ulja bakalina preko puta, \u010dak je bolje i od ulja bakalina dole ispod brega. Ali ne\u0107i da ka\u017eem da je njihovo ulje lo\u0161e.<\/em><\/p>\n\n\n\n

(Jonesko 1964: 179)<\/p>\n\n\n\n

Ovaj dijalog nagovje\u0161tava cijeli dramatur\u0161ki postupak pisca \u2012 Jonesko predstavlja apsurdnost svijeta u kome \u017eivi i odra\u017eava ga kroz \u201efarsi\u010dnu, apsurdnu akumulaciju besmislenih govornih kli\u0161ea\u201c (Seleni\u0107 1965: 21).<\/p>\n\n\n\n

Primjeri umjetni\u010dkih djela koji su navedeni svjedo\u010de o tome da je hrana u njima bitan element koji odre\u0111uje sudbinu junaka, ona postaje klju\u010dni sastojak ljudskih doga\u0111aja i bilo bi neobi\u010dno da nije tako, jer \u201ena kraju krajeva, hrana je, tokom istorije, bila i doslovno pokreta\u010d svega \u0161to je iko ikada u\u010dinio\u201c (Stendid\u017e 2010: 14).<\/p>\n\n\n\n

Navedena djela postaju produktivan arhiv za razli\u010dita istra\u017eivanja. Kroz meni, vrste hrane, obi\u010daje i tradicije vezane za hranu otvara se pri\u010da o gastronomiji kao elementu identiteta, o nacionalnim kuhinjama, ali i interkulturnom dijalogu i pro\u017eimanju kultura, a te pri\u010de ulaze i u dramaturgiju odnosa mo\u0107i, bilo da govorimo o istorijskim ili fikcionalnim pri\u010dama obi\u010dnih ljudi ili istorijskih li\u010dnosti. Poput primjera portreta engleskog kralja \u010carlsa II, naslikanog oko 1675. godine, koji navodi citirani autor Jestive istorije \u010dove\u010danstva <\/em>Tom Stendid\u017e. Ananas na slici nije bio samo statusni simbol ili \u201ekraljevsko vo\u0107e\u201c, kako su ga nazivali, ve\u0107 je bio element koji je svjedo\u010dio prevlast Engleske nad Karibima i podsjetnik na zna\u010daj Engleske kao pomorske trgova\u010dke sile. Pri\u010da o ananasu u rukama engleskog kralja samo je jedan primjer djela koje obiluje hranom u likovnoj umjetnosti, od anti\u010dkih vremena pa sve do umjetnika i umjetni\u010dkih pokreta unutar moderne i savremene umjetnosti, a koji otvara sasvim nove perspektive i zone tuma\u010denja koje nijesu bile u fokusu ovog rada, ali ih je va\u017eno spomenuti. Poput futuristi\u010dkog tanjira Marinetija sa po\u010detka tridesetih godina XX vijeka ili sasvim rubno napisanih poema Pabla Nerude posve\u0107enih paradajzu, arti\u010dokama, kukuruzu, vinu, limunu i soli, objavljenih unutar svezaka Elementarnih oda <\/em>(1954\u20121959). Potraga koja ima strast Dinosa ili pri\u010da pri\u010du Erosa i Tanatosa. I da ne zaboravimo hljeb, koji mo\u017ee biti sasvim nova tema ili novi fokus \u2012 njegovo prisustvo u umjetnosti, profanim i sakralnim pri\u010dama i slikama, kako o njemu pi\u0161e Predrag Matvejevi\u0107. Povijest kruha slijedi povijest grada \u2013 ponekad se poistovje\u0107uju jedna s drugom. Veze Venecije s raznim lukama i njihovim zale\u0111em obogatile su i grad i kruh (Matvejevi\u0107 2004: 66).<\/p>\n\n\n\n

BIBLIOGRAFIJA<\/h3>\n\n\n\n

Literatura<\/em><\/p>\n\n\n\n

Bart, Rolan. 2019. Mitologije<\/em>. Beograd: Karpos. <\/p>\n\n\n\n

Dikas, Alen. 2016. Re\u010dnik zaljubljenika u kulinarstvo.<\/em> Beograd: Slu\u017ebeni glasnik. <\/p>\n\n\n\n

\u00c9nard, Mathias. 2022. Godi\u0161nji banket bratov\u0161tine grobara<\/em>. Zagreb: Fraktura.<\/p>\n\n\n\n

Fischer-Lichte, Erika. 2015. Semiotika kazali\u0161ta<\/em>. Zagreb: Disput. <\/p>\n\n\n\n

Gospodinov, Georgi. 2018. Fizika tuke<\/em>. Zagreb: Fraktura. <\/p>\n\n\n\n

Harms, Danil. 2012. \u201eSlu\u010dajevi\u201c. Apsurdne pri\u010de<\/em>. Beograd: Lom. <\/p>\n\n\n\n

Matvejevi\u0107, Predrag. 2004. Druga Venecija<\/em>. Zagreb: VBZ. <\/p>\n\n\n\n

Mesi\u0107, Hrvoje. 2022. Ba\u0161tina, emocija, identitet<\/em>. Zagreb: Ljevak. <\/p>\n\n\n\n

Miljkovi\u0107, Boris. 2013. Kuvar<\/em>. Beograd: Geopeotika. <\/p>\n\n\n\n

Onfre, Mi\u0161el. 2002. Gurmanski um<\/em>. \u010ca\u010dak: Beograd: Gradac. <\/p>\n\n\n\n

Rirmajer, Marijana i Piter M. \u0160tajner. 2014. Filosofski kuvar<\/em>. Beograd: Logos. <\/p>\n\n\n\n

Seleni\u0107, Slobodan. 1964. Avangardna drama<\/em>. Beograd: Srpska knji\u017eevna zadruga. <\/p>\n\n\n\n

Stendid\u017e, Tom. 2010. Jestiva istorija \u010dove\u010danstva<\/em>. Beograd: Geopoetika. <\/p>\n\n\n\n

Internet izvor <\/p>\n\n\n\n

\u201eZa stolom sa Slovenima\u201c. Forum slovenskih kultura.<\/em> https:\/\/www.fsk.si\/cg\/projekti\/za-stolom-sa-slovenima\/ (pristupljeno 28. 2. 2025). <\/p>\n\n\n\n

FOOD IN CLOSE-UP: FROM PROP TO MAIN CHARACTER<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

Abstract: <\/em> Food is an essential element of the art world, a subject that offers a fascinating archive of artistic works, within which we can explore various culinary registers or uncover what the protagonists of films, dramatic texts, literary works, and the realms of performing and visual arts consume. Food (and wine) has become part of social mythology, and in artistic works, it transitions from a supporting role to the main character. In the world of cinema, this was officially recognized in the Danish film Babette\u2019s Feast (Babettes G\u00e6stebud<\/em>, 1988). This paper maps the artistic production where food takes center stage and analyzes the aesthetic and cultural implications of selected works that contribute to a rich archive of artistic production\u2014one that inevitably shapes the value of a destination. Food in artistic works, whether being cooked or consumed, highlights the social and cultural status of characters, serves as an element of passion, or presents the act of dining as a space of intrigue.<\/p>\n\n\n\n

Keywords<\/em>: art world, artistic production, food, culinary arts, mythology, national culture.<\/p>\n\n\n\n

ENDNOTES<\/h3>\n\n\n\n

[1]  jankolj@ucg.ac.me.<\/p>\n\n\n\n

[2] \u201eZa stolom sa Slovenima\u201c. Forum slovenskih kultura. https:\/\/www.fsk.si\/cg\/projekti\/za-stolom-sa-slovenima\/ (pristupljeno 28. 2. 2025). <\/p>\n\n\n\n

SEPARAT RADA<\/h3>\n\n\n\n

Separat ovog rada (pdf), objavljenog u tre\u0107em broju \u010dasopisa Konteksti kulture: studije iz humanistike i umjetnosti<\/em> (2025), mo\u017eete preuzeti klinom na ovaj link<\/a>.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

 Janko Ljumovi\u0107 [1] Univerzitet Crne Gore Fakultet dramskih umjetnosti Cetinje, Crna Gora \u00a0Podvu\u010demo li crtu, pokazat \u0107e se da ni\u0161ta organsko nije dobro za kolekcioniranje. Svijet s rokom trajanja koji neprestano istje\u010de. Netrajan, sparu\u0161en, nagnjio,\u00a0kvarljiv (i ba\u0161 zato) prekrasan svijet.\u00a0Georgi Gospodinov, Fizika tuge Sa\u017eetak: Hrana je neizostavan element svijeta umjetnosti, sadr\u017eaj koji mo\u017ee ponuditi uzbudljiv arhiv umjetni\u010dkih djela […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":1375,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"class_list":["post-1226","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-radovi"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1226","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1226"}],"version-history":[{"count":16,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1226\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1664,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1226\/revisions\/1664"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1375"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1226"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1226"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1226"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}