{"id":1248,"date":"2026-01-29T09:04:00","date_gmt":"2026-01-29T09:04:00","guid":{"rendered":"https:\/\/kontekstikulture.me\/?p=1248"},"modified":"2026-02-20T11:59:53","modified_gmt":"2026-02-20T11:59:53","slug":"olga-vojicic-komatina-fenomen-hrane-i-gladi-kao-aspekt-individualnog-i-kolektivnog-identiteta-kroz-crnogorsku-knjizevnost","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/2026\/01\/29\/olga-vojicic-komatina-fenomen-hrane-i-gladi-kao-aspekt-individualnog-i-kolektivnog-identiteta-kroz-crnogorsku-knjizevnost\/","title":{"rendered":"Olga Voji\u010di\u0107 Komatina | Fenomen hrane i gladi kao aspekt individualnog i kolektivnog identiteta kroz crnogorsku knji\u017eevnost"},"content":{"rendered":"\n

Olga Voji\u010di\u0107 Komatina<\/strong> [1]\u00a0<\/em>
Univerzitet Crne Gore\u00a0<\/em>
Filozofski fakultet<\/em>
Nik\u0161i\u0107, Crna Gora\u00a0<\/em><\/p>\n\n\n\n

Sa\u017eetak<\/em>: Predmet na\u0161eg rada uklju\u010diva\u0107e tri knji\u017eevna djela: roman Lelejska gora <\/em>Mihaila Lali\u0107a, dramu Pelinovo <\/em>\u017darka Komanina i roman Ljubavnik Duklje <\/em>Jevrema Brkovi\u0107a. U romanu Lelejska gora <\/em>glavni junak biva prepu\u0161ten procesu animalizacije i dehumanizacije usljed ostavljenosti samom sebi na surovom planinskom hronotopu. Gladan, \u017eedan i usamljen djeluje incidentno i primoran je na aktivnosti koje u zajednici nikada ne bi uradio. Drama Pelinovo<\/em>, koja je zabranjivana u vrijeme kada je nastala, reflektuje stvarnosni mimezis za koji se decidira da se uistinu takav sli\u010dan mogao desiti oduvijek i sada, ali vrlo vjerovatno i u Pelinovu 1948. godine. Porodica Bezdanovi\u0107 ostala je bez \u010dlana porodice, a u skladu s tradicionalnim obi\u010dajima u blizini kov\u010dega nalazi se i bogata sofra, kao i svje\u017ee zaklana jagnjad iz kojih te\u010de krv. Roman Ljubavnik Duklje <\/em>realizuje postmodernisti\u010dku igru s istorijom u kojoj likovi, mu\u010deni sumnjama i dilemama, postaju tragi\u010dni junaci svog vremena. Osobit pasa\u017e ovog romana posve\u0107en je kultnoj biljci ra\u0161tan, koja je kroz vjekove predstavljala obrazac pre\u017eivljavanja u brojnim krajevima Crne Gore.<\/p>\n\n\n\n

Klju\u010dne rije\u010di<\/em>: fenomen hrane, individualni identitet, kolektivni identitet, crnogorska knji\u017eevnost<\/p>\n\n\n\n

UVOD<\/h3>\n\n\n\n

Me\u0111u brojnim civilizacijskim, arhetipskim i ujedno kulturolo\u0161kim pokazateljima antropologije neke zajednice, pa potom i etnopsihologije i istorije, jeste i aspekt hrane, koji se na polju knji\u017eevnosti modifikuje u motiv ili fenomen. Takav se motiv mo\u017ee vezivati uz sitost ili glad, zavisno od toga \u0161ta je dominanta prikazivanja u djelu, no nikada nije samo to, ve\u0107 se njime eksplicira, ra\u0161\u010dlanjuje i reflektuje neka psiholo\u0161ka osobina pojedinca \u2013 junaka ili antijunaka, ili pak kolektiva.<\/p>\n\n\n\n

Kada knji\u017eevnici pi\u0161u o hrani, to nije samo i isklju\u010divo opisivanje ukusa i mirisa pripremljenih jela, dio realizma u prikazivanju zavi\u010daja i veze sa svakodnevicom; iz hrane se mogu i\u0161\u010ditati prenesena zna\u010denja, ironija, sarkazam, poruke mo\u0107nicima. Da hrana u knji\u017eevnosti izaziva filozofsko-esejisti\u010dka  razmatranja,  te  sociolo\u0161ko-kulturolo\u0161ke analize, zna dr Vjekoslava Jurdana, teoreti\u010darka knji\u017eevnosti i knji\u017eevnica kojoj je hrana kao motiv nedavno izronila dok je pripremala knjigu izabranih djela Drage Gervaisa Pa\u0161ta i fa\u017eol<\/em>. Po\u010dela se tako profesorica s Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti Sveu\u010dili\u0161ta Jurja Dobrile u Puli, nastanjena u Lovranu, dublje znanstveno i stru\u010dno baviti odnosom hrane i knji\u017eevnosti, a ka\u017ee da se mno\u0161tvo materijala u kojima se na hranu gleda kao na kulturalnu matricu, identitetsku sliku i simbol, mo\u017ee prona\u0107i u italijanskom, francuskom i mediteranskom krugu, u kojima je na\u010din \u017eivota povezan s kulturom u kojoj je sredi\u0161te blagovanje (Ta\u0161ev 2019). Dakle, slika hrane je i slika pojedinca i slika zajednice, ujedno i autoimaginiranje i heteroimaginiranje \u2013 \u0161to zna\u010di, mi o nama, i drugi o nama u svijetlu imagologije.<\/p>\n\n\n\n

MINOTAUR I LADO TAJOVI\u0106<\/h3>\n\n\n\n

Prostor dana\u0161nje Crne Gore nije u cjelosti pokriven bujnom vegetacijom \u2013 pojedini njeni djelovi su mahom kra\u0161ka podneblja, neadaptivna za poljoprivrednu eksploataciju. Jasno je da su i u samoj knji\u017eevnosti, osobito u periodu socrealizma, ti krajevi i mje\u0161tani prikazani kao inokosni, siroma\u0161ni, navikli na surovost prirode koja im nije naklonjena. Sjeverni krajevi su plodniji i u mirnodopskim vremenima prihvatljiviji za \u017eivot. No, ratne okolnosti svih minulih vremena su i od jednih i od drugih \u010dinile sferu antidoma crnogorskom stanovni\u0161tvu koje se vjekovima unazad borilo da opet vrati hronotop doma, spokojstva i idile kojima \u010dovjek te\u017ei od osvita \u010dovje\u010danstva.<\/p>\n\n\n\n

Roman Lelejska gora <\/em>(1957. i 1962) u sredi\u0161te interesovanja stavlja Lada Tajovi\u0107a, recipijentskom krugu ve\u0107 znanog iz prvog romana Lali\u0107eve trilogije (Zlo prolje\u0107e<\/em>). On je lik koji se odmetnuo od zajednice, boravi na okrutnom prostoru planine Lelejska gora, s\u00e2m je i prinu\u0111en da pre\u017eivi uz brojna prela\u017eenja u incidentna polja na temelju kojih bi se podrobno dalo razmatrati da li vi\u0161e pripada ili, preciznije, da li u budu\u0107nosti mo\u017ee opet pripadati grupi od koje se odvojio sticajem okolnosti, kao i \u0161iroj komunisti\u010dkoj zajednici iz koje je idealima potekao i za koju ideologijom i djelom \u017eivi. Separatisan od humanog dijela svijeta, on se postepeno odvaja i od sebe pre\u0111a\u0161njeg i do\u017eivljava intenzivne psiholo\u0161ke metamorfoze. U postupku izolacije od ratnih drugova razvija se i dehumanizacija njegovog lika, a na mahove i djelimi\u010dna animalizacija koja ga opominje na opstanak, dakle, biolo\u0161ko samoodr\u017eanje. U nizu prestupa koje \u010dini izdvaja se ubistvo, seksualni \u010din s tu\u0111om \u017eenom, a naposljetku i ubijanje bika.<\/p>\n\n\n\n

Bik me po ne\u010demu opazio \u2013 dunu kroz nos, podi\u017ee glavu i po\u010de da me tra\u017ei o\u010dima. Spustih se k zemlji, skliznuh niz strminu br\u017ee i dalje nego \u0161to sam htio. Ne viknu niko, ne pu\u010de pu\u0161ka. Nije mamac, rekoh u sebi. Bik odavno \u017eivi daleko od ljudi \u2013 divalj je ve\u0107 i \u010dula su mu se izo\u0161trila. Vratio sam se da ga izdaleka pogledam i ne mogu da se nagledam. Stra\u0161no je lijep s vratom do trave, sa \u0161irokim \u010delom pod kovr\u010dicama i sjajnim \u0161iljastim rogovima.<\/em><\/p>\n\n\n\n

Nepravda je do neba da jadno stvorenje, kao ja \u0161to sam, iznemoglo i bez nade, mo\u017ee i mora da uni\u0161ti tu ljepotu i takvu snagu. Sunce je jo\u0161 visoko, rano je da po\u010dnem i dobro je \u0161to imam razloga da odga\u0111am. Jo\u0161 ima nade da druk\u010dije bude, moglo bi jo\u0161 da se desi da odnekud neka potjera nai\u0111e i sprije\u010di me. Odjednom se sjetih Jevrema Sr\u0111i\u0107a: \u201eKad ni\u0161ani\u0161 \u010dovjeka, i kad ga \u017eali\u0161, zamisli da to nije \u010dovjek nego neko prirodno zlo i a\u017edaja koju treba da uni\u0161ti\u0161\u201c… I ovo je neka a\u017edaja, rekoh u sebi \u2013 crn je, sam je, mo\u017eda je on Minotaur u prodolima Lelejske gore… <\/em>(Lali\u0107 1996: 231).<\/p>\n\n\n\n

Minotaur je mitsko bi\u0107e, jednom polovinom je \u010dovjek, a drugom bik. Po ocu je sin svetog bika. Kralj Minos je poku\u0161ao prevariti Posejdona i nije \u017ertvovao bijelog bika, a takvo stvorenje se hranilo mnogim djevojkama i mladi\u0107ima koje je slao kralj Egej kao \u017ertve na svakih devet godina. Ladovo vi\u0111enje bika i pore\u0111enje s Minotaurom u predjelu Lelejske gore predstavlja obra\u010dun za sva minotaurska nedjela, ali samo u jednom trenutku. Opredme\u0107en kroz traumati\u010dna \u0111avolska isku\u0161enja i usamljeni\u0161tvo najsurovije vrste, Lado do\u017eivljava i desocijalizaciju, ali mu je u trenutku odluke uni\u0161tenja bikovog \u017eivota potrebna hrabrost i opravdanje, te je, stoga, minotaurska transmisija u potpunosti razumljiva.<\/p>\n\n\n\n

Nani\u0161anih usred \u010dela i spustih dva prsta ni\u017ee. Podrhtava mi lijeva ruka, ali sad manje. On me opazio i prepoznao kao \u0161to \u010dovjek ponekad prepozna smrt koju vi\u0161e ne mo\u017ee izbje\u0107i. Podi\u017ee glavu, ne da pobjegne, nego da poka\u017ee svu ljepotu na tom posljednjem snimanju. Ili ima povjerenja u \u010dovjeka, ili ho\u0107e da pita za\u0161to. O\u010di mi se zamuti\u0161e od suza, po tome vidim da sam ozbiljno oslabio. Nemam vremena da bri\u0161em o\u010di, ni da \u010dekam da stanu suze \u2013 ako jo\u0161 samo trenutak pri\u010dekam, popusti\u0107e mi ruke i volja. Povukoh obara\u010d, zaglu\u0161i me pucanj. On klimnu glavom \u2013 pokloni se suncu. Okrenu se Lelejskoj gori, pa se i njoj pokloni. U\u010dini mi se da im na svoj na\u010din ka\u017ee: Zbogom, ubi\u0161e me!… Pritr\u010dah da mu prekinem grkljan dok jo\u0161 nije izdahnuo; on me pogleda krupnim okom: ti li me ubi!… Ruka mi zaista u pokretu \u2013 \u010dini mi se da to nijesam ja, nego se neko drugi, lukav, poslu\u017eio mojom rukom i pu\u0161kom.<\/em><\/p>\n\n\n\n

Sad je svejedno, rekoh u sebi. Bar za njega je sasvim svejedno jesam li ja ili drugi \u2013 to se vi\u0161e ni\u010dim ne mo\u017ee popraviti. Ni bog, ni \u0111avo, ni svemo\u0107ni svijet kad bi zapeo nagomilanim znanjima i ljekovima, ne bi mogao da popravi to \u0161to sam ja za trenutak razorio. Po\u017eurih da mu skratim muke i da u\u0107utkam du\u0161u \u0161to jau\u010de umjesto da se veseli pobjedi. Krv me zaprsnu po bradi, pa po o\u010dima, pa u travi zaklokota. Ispustih no\u017e da uhvatim pregr\u0161t krvi \u2013 u\u0161mrknuh je jednim zahvatom kao Bele Trobrk kad kolje tu\u0111e ili svoje. Krv je topla i ljepljiva, ali nije neprijatna kao \u0161to sam zami\u0161ljao \u2013 ne\u010dim podsje\u0107a na gusti sok dinje koja se na suncu ugrijala. Zahvati vi\u0161e, zavapi iz mene, \u0161teta je da se to prosipa! Na\u0111oh limenku, zahvatih njome i napih se. Kao da sam se napio vina ili nekog crnog mlijeka, odjednom mi nado\u0111e snaga i protrese me \u010dudna \u017eurba da no\u017eem param \u017eile i veze i otvaram skrivene izvore, da kidam, bodem i rastr\u017eem.<\/em><\/p>\n\n\n\n

\u010cini mi se nijesam sam. U meni su o\u017eivjeli neki moji neznani preci, meso\u017ederi vi\u010dni klanju, da me nau\u010de ono \u0161to su drugi propustili i da uzgred u\u017eivaju. Guraju me, ispravljaju me, kazuju mi kad treba pravo a kad iskosa, ponekad mi uhvate ruku i povedu je kako treba. Bu\u010di mi glava od mno\u0161tva glasova, od ispravki i odobravanja i sramotnih upadica \u0161to pretvaraju klanje u silovanje. Kroz buku se nejasno sje\u0107am da sam nekud zabrazdio, bez obzira na opasnost. Glatka i meka ko\u017ea s dlakom \u010dini mi se da je suknja od somota. Ona je tijesno pripijena uz tijelo \u2013 mora se prosje\u0107i ako se ho\u0107e da se prodre do tajni i plodnih njiva snage. To je ve\u0107 postalo neophodno, vi\u0161e se ne mo\u017ee odlagati. Svla\u010dim je s groznicom koja raste, a ona dotle, obamrla od protivurje\u010dnih \u017eelja, \u010deka i \u0107uti i ne pomi\u0161lja da se brani. No\u017e je o\u0161tar \u2013 bez pogre\u0161ke vodi razrez i ostavlja dvije \u010dipke na njegovim ivicama. Nigdje nije ogrebao svilenu opnu koja kao podsuknja \u0161u\u0161ti i stidljivo se bjelasa <\/em>(Lali\u0107 1996: 231\u2013232).<\/p>\n\n\n\n

Bikov naklon suncu dat iz perspektive samog Lada Tajovi\u0107a veoma je sugestivno predstavljeno budu\u0107i da Lado u toj kaziva\u010dkoj funkciji zauzima kategori\u010dnu vrijednosnu poziciju onoga koji strada, a sve to aktivno i gotovo sinhrono \u010dini iz perspektive onoga koji ubija i potom obra\u0111uje, kuva, pe\u010de, jede i upotrebljava za svrhe odjevne prirode. D\u017eelat svjestan ljepote hipnotisan je bikom koji skoro pa ritualno izvodi posljednji naklon suncu, a s obzirom na to da je prethodno dugo posmatrao izuzetan prizor, njemu je i najbli\u017ee i da percipira sve \u0161to i sama \u017ertva mo\u017ee osjetiti. Tako naturalisti\u010dka slika dobija i vidokrug estetizacije, jer je Lado onaj koji ovdje dvojako u\u017eiva \u2013 u ljepoti po sebi, te u uni\u0161tenju ljepote zarad zadovoljenja biolo\u0161kih potreba. Nakon dugog posta od hrane i pi\u0107a, dru\u0161tva i ljudske rije\u010di, Lado se karnevalski gosti neo\u010dekivanim plijenom. Iako \u0111avolski obuzet i podvojen, ono humano u njemu konstatuje da bikovu glavu treba odmah odstraniti i mu\u0161ki se pozdraviti s njom, rekav\u0161i joj Zbogom, glavo<\/em>, jer bi svaki sljede\u0107i susret s njenim o\u010dima uzrokovao prvobitni osje\u0107aj krivice. Glava ide s Bogom (Zbogom<\/em>) iz frazeolo\u0161ke ta\u010dke komuniste odbjeglog od mase, civilizovane zajednice i njenih kulturolo\u0161kih obrazaca, dakle, iz ugla onog koji se priklonio svom drugom ja \u2013 radoznalom, ru\u0161ila\u010dkom, faustovskom, \u0111avoljem. U njemu se, kako konstatuje, bude neznani preci, a oni \u010dine ono \u0161to Lotman naziva osom binarnih rasijavanja i Lado, podstaknut arhetipskim pona\u0161anjima matice \u010dini prestupe, zalazi u ono \u0161to kao savjestan \u010dlan komunisti\u010dkog kolektiva nikada ranije nije \u010dinio, ali \u0161to mu ovdje dohoduje opstankom. Recepcija kroz koju uvi\u0111a bikov strah jeste i njegova personalna recepcija, budu\u0107i da i sam neprestano osje\u0107a strah pred nepoznatim, divljim i surovim, a na adskim hronotopima Lelejske gore. On \u010dini incidentnu inicijaciju i u tome je sam, dakle, \u010dinjenje ili zlo\u010dinjenje je samo njegovo, individualno, ni\u010dijim uticajem podstaknuto, ali kroz njegov unutra\u0161nji govor saznajemo da su preda\u010dke matrice genetskog materijala u\u010dinile svoje i da on nije u\u010dinio ni\u0161ta drugo do ono \u0161to na tim i sli\u010dnim prostorima i u takvim okolnostima ne \u010dini violentni Dinarac koji mora opstati i po cijenu uni\u0161tenja ljepote.<\/p>\n\n\n\n

Motiv gladi ili strah od gladi nije na posljednjem mjestu motiva koji Lali\u0107eve junake dovode do prevjere ili napu\u0161tanja ideje. Ni tema gladi nije periferna u Lali\u0107evoj prozi. Ovdje ukazujemo na taj motiv samo onoliko koliko nam je potrebno za ilustraciju njegove snage i pogubnosti u trenucima \u010dovjekovih dilema. Stalno nam je na umu misao Dostojevskog: Nahrani, pa tra\u017ei vrlinu, \u0161to u svim \u017eivotnim okolnostima i ne mora imati funkciju devize ili idejnu vodilju (Pi\u017eurica 2007: 50). Dakle, demonizacija li\u010dnosti nekog lika, \u010dak i onda kada je u pitanju kreacija koja primarno i primordijalno nosi visoke eti\u010dke dimenzije, u slojevitim i specifi\u010dnim uslovima i te kako jeste mogu\u0107a. Lali\u0107ev roman upravo kroz figuru pars pro toto <\/em>daje primjer takvog postupanja i time se dokazuje da poslijeratni modernizam osobito favorizuje prikazivanje realisti\u010dnih mimezisa. I u ovom slu\u010daju, individualno i kolektivno bi\u0107e realizuju svoj presjek.<\/p>\n\n\n\n

GORKI PELIN BEZDANOVI\u0106A<\/h3>\n\n\n\n

Drama Pelinovo <\/em>\u017darka Komanina, nastala deceniju nakon reizdanja Lali\u0107evog romana Lelejska gora<\/em>, posjeduje posve naturalisti\u010dki uvod u radnju, zasigurno jedan od najinteresantnijih u ju\u017enoslovenskoj istoriji drame XX vijeka.<\/p>\n\n\n\n

Prva slika:<\/em><\/p>\n\n\n\n

U domu porodice Bezdanovi\u0107 vlada \u017ealost. Nasred velike puste ku\u0107e \u2013 kov\u010deg Gojka Bezdanovi\u0107a, na \u010dijem se poklopcu vide dva \u017euta an\u0111ela i krst, i kao da plovi izme\u0111u upaljenih svije\u0107a, zajedno sa pokajnicima i Pelinovljanima.<\/em><\/p>\n\n\n\n

U prostranoj be\u010dalini \u2013 ognji\u0161te, verige, crepulja, sa\u010d, stolova\u010de \u2013 postavljena je trpeza, na kojoj su pore\u0111ane jagnje\u0107e glave, meso, hljeb, fla\u0161e rakije i nedopijene \u010da\u0161e.<\/em><\/p>\n\n\n\n

O zidovima i preko \u010da\u0111avih greda visi mno\u0161tvo oderanih jagnjadi, bez glava. Ispod njih pjadele u koje se cijedi krv. Niko ne mo\u017ee pri\u0107i kov\u010degu ili trpezi a da se ne o\u010de\u0161e o lubine koje se klate.<\/em><\/p>\n\n\n\n

I kao da se ravnote\u017ea izme\u0111u bogate sofre i mrtva\u010dkog kov\u010dega \u010dvr\u0161\u0107e uspostavlja ovim neprestanim gibanjem oderanih i krvavih jagnjadi. Iz jedne jo\u0161 sasvim neoderane lubine kulja drob, pune\u0107i bijeli si\u0107.<\/em><\/p>\n\n\n\n

Bosiljka Bezdanovi\u0107, sva u crnom, ljulja oderanu jagnjad ili lomi prste.<\/em><\/p>\n\n\n\n

Vasilije Bezdanovi\u0107 nutka Pelinovljanje rakijom i cigaretama, a oni jedu, piju, mljaskaju i gledaju \u010das u kov\u010deg, \u010das u Vasilija, \u010das u Uglje\u0161u koji nje\u017eno miluje kov\u010deg.<\/em><\/p>\n\n\n\n

Jedan Pelinovljanin, iznad ku\u0107e zaleleka Gojka Bezdanovi\u0107a rije\u010dima: \u201eAj lelek mene Gojko Vasilijev za tobom!… Danas pa zadovijek!… Leeleee!… <\/em>(Komanin 1974: 1).<\/p>\n\n\n\n

Kako mo\u017eemo primijetiti, uvodna slika ekstralingvisti\u010dki komunicira s recipijentom, govore\u0107i da je u pitanju \u017ealost za mladim mu\u0161kim \u010dlanom porodice i da je u istoj prostoriji u kojoj je polo\u017een po\u010div\u0161i Gojko postavljena i trpeza, ali da unaokolo vise tek zaklana jagnjad i lubine. Nakon popisa lica, dramski pisac je postavio i sljede\u0107u informaciju: \u201eDrama se doga\u0111a oduvijek i sada. Ali je vjerovatno da se u Pelinovu ba\u0161 ovako dogodila 1948.\u201c<\/p>\n\n\n\n

Pelin (artemisija ili pelini) biljka je gorkog ukusa i posjeduje ljekovita svojstva. No, davanjem naslovne lekseme imenu djela Komanin nagla\u0161ava njenu gor\u010dinu i nemogu\u0107nost \u017eivota u takvom mjestu, a \u0161to se, svakako, sintetizuje tek pa\u017eljivim \u010ditanjem. Bezdanovi\u0107i su ostali bez reprezentativnog \u010dlana familije, a da bi se bezdanost<\/em>, predo\u010dena njihovim prezimenom, nastavila kroz cjelokupnu dramsku alegoriju, autor je kao ubicu postavio ro\u0111enog Gojkovog brata, Gor\u010dina, sekretara Partijskog aktiva Pelinova. Od ukusa\/zna\u010denja pelina semioti\u010dki je intenzivnija jedino gor\u010dina partijskog aktivizma brata ubice koji ne posjeduje potencijal emocionalne spoznaje i empatije za ono \u0161to je u\u010dinio, jer smatra da je svako djelovanje koje je rezultat partijske direktive i istinski neophodno, i da se o njegovoj u\u010dinkovitosti po dru\u0161tvo ne mo\u017ee polemisati. Tragi\u010dnost njegovog lika ne po\u010diva isklju\u010divo u bratoubistvu, ve\u0107 u okrenutosti ka partiji kao kolektivnom bi\u0107u i identifikacionom modelu na koji zajednica mora da se ugleda. Ne uvi\u0111a doma\u0161aj po\u010dinjenog zla ni onda kada se ista partija odri\u010de od njega.<\/p>\n\n\n\n

Slika hrane neposredno pored kov\u010dega u semanti\u010dkoj je transpoziciji s po\u010dinjenim grijehom. Krvave lubine i istovremeno krv koja te\u010de iz tek zaklanih glava i nutrina realizovana je metafora prolivene bratske krvi. Hrana koja je postavljena, dakle, spremna za objedovanje, tako\u0111e je u istoj prostoriji i to nije u opoziciji s kulturnim kodom Balkana, u ovom slu\u010daju u\u017ee \u2013 s crnogorskim mentalitetskim miljeom. Hrana je, jo\u0161 od davne pro\u0161losti, servirana u neposrednoj blizini preminulog kako bi ljudi mogli da pojedu u \u010dast du\u0161e umrlog. U tako postavljenom susjedstvu stvari otvara se i zaklju\u010dak o hrani kao produ\u017eetku \u017eivota i ljudske vrste, a takav osje\u0107aj prkosa smrti ostvaruje predominaciju upravo u kontrastivnim, apsurdnim situacijama, kakva je bliskost \u017eivota i smrti.<\/p>\n\n\n\n

Dakle, i gozbom i smijehom i zadovoljnim stomakom <\/em>uti\u010de se u prenesenom smislu na novo ljeto, novo doba. Ali, jedenjem se i osloba\u0111a: jedenje i smijeh tjeraju smrt, ka\u017ee Rable (Bahtin 1978: 316). Zapravo, Bahtin ovdje koncipira karnevalsku postavku \u017eivota, a u drami Pelinovo <\/em>postoji produkcija nastranosti kojom se trenutno zata\u0161kava istina. U osnovi, cjelokupni opis mesa i jela, iako slavi du\u0161u umrlog i nastavak \u017eivota, ima tenzi\u010dni poticaj na samom po\u010detku. Liptanje krvi iz tek ubijenih \u017eivotinja ima za cilj hiperbolizaciju poreme\u0107enih porodi\u010dnih i me\u0111uljudskih odnosa. U zajednici u kojoj brat mo\u017ee ubiti brata ako dobije direktivu od vlastodr\u017ea\u010dke strukture i, uz to, smatrati to opravdanim i korisnim za op\u0161tenarodno dobro, slika je hipertrofirane ljudskosti. A ako se drama doga\u0111a oduvijek i svuda, onda je slika univerzalnog tragi\u010dkog hronotopa kru\u017ena i podlije\u017ee preispitivanju \u010dovje\u010dnosti, budu\u0107i da je dramski \u017eanr prikaziva\u010dkog i interaktivnog karaktera.<\/p>\n\n\n\n

BRKOVI\u0106 O ISTORIJSKOM I INDIVIDUALNOM2<\/sup><\/h3>\n\n\n\n

U tonu \u010destih digresivnih epizodija u romanu Ljubavnik Duklje <\/em>Jevrema Brkovi\u0107a, ina\u010de obimnom istorijskom porodi\u010dnom i psiholo\u0161kom romanu, izme\u0111u najrazli\u010ditijih pojavnosti pripovjeda\u010d govori i o zna\u010daju biljke ra\u0161tan za crnogorsko podneblje.<\/p>\n\n\n\n

Ta blagodetna biljka uspijeva gdje i smokva, a mo\u017ee i na visijama do hiljadu metara nadmorja, ali samo u mediteranskom podneblju. Najbolji je oko Bo\u017ei\u0107a, a nije lo\u0161 ni kada dobro zasnije\u017ei, naravno, uz crno vino. Vari se sa suvim svinjskim mesom, mo\u017ee i sa sirovim, samo na dan klanja svinja. Dobar je, mo\u017eda i najbolji sa suvom bravetinom, s mesnim i bra\u0161nenim kobasicama. \u010cudesan je na osu\u0161enoj tankoj slanini, svinjskim suvim rebrima, koljenicom i \u010dukljevima od pr\u0161ute <\/em>[…] (Brkovi\u0107 2004: 269).<\/p>\n\n\n\n

Te\u0161ko bi se moglo povjerovati da ovaj iscrpan opis jedne biljke, u romanu u kojem je, ina\u010de, redukovan opis prirode, ima za cilj razrje\u0161avanje bilo kakvog motivacijskog \u010dvora. Naprotiv, reklo bi se da usred emitovanja va\u017enih korelativa me\u0111u likovima pripovjeda\u010d, bez nekog posebnog uzroka, po\u010dinje li\u010dnu meditaciju o blagotvornosti jedne biljke kupusarke. Ako bi se tako shvatila, ova epizoda bi imala monodramski karakter. Me\u0111utim, svrha je unekoliko druga\u010dija. Glavni junak Velun Seo\u010d provodi neprospavanu no\u0107 sa svojim bliskim ro\u0111acima Grgurom i Gligorom. Velunova supruga Jegda im, po nepisanim, a dobro zapam\u0107enim pravilima, sprema ra\u0161tan za kasnu ve\u010deru. Tada pripovjeda\u010d <\/em>napu\u0161ta svoje junake i u centar pri\u010de stavlja ra\u0161tan o kojem pravi hvalospjevnu sagu. Time nagla\u0161ava \u0161ta ta biljka kroz razna istorijska vremena predstavlja za jedan narod. Biljka nije endemi\u010dna, ali je kroz istoriju i ona dobila svoje varijacije; zavisno od toga kakva je bila godina \u2012 inokosna ili ne, narod je tu biljku za\u010dinjavao mesnim prera\u0111evinama i tako eksperimentisao. Tako je biljka dobila svoje krunsko znamenje i postala jedan od sinonima opstanka.<\/p>\n\n\n\n

U romanu Ljubavnik Duklje <\/em>kroz razne predmetnosti u vezi s mentalitetskim osobenostima jedne nacije, Brkovi\u0107 je naglasio i egzemplarno upotpunio i fenomen samoubistva. Govore\u0107i o tom fenomenu i o njegovom \u010destom javljanju kroz vjekove, Brkovi\u0107 je sa\u010dinio dokumentaristi\u010dki presjek svih detalja u vezi s datom pojavom. Dovode\u0107i u korelaciju orahovo drvo s \u010dinom samoubistva, autor je istakao \u017eivotnost i mu\u0161ku energiju drveta koja se u okviru misti\u010dnih okolnosti pretvara u obrnutu proporcionalnost \u2013 anti\u017eivotnost. Pitaju\u0107i se \u0161ta bi mogao biti uzrok da samoubijaju\u0107e jedinke za sredstvo svog materijalnog potonu\u0107a izaberu orahovo drvo, autor dolazi do mogu\u0107eg zaklju\u010dka da umiru\u0107i \u017eele, u magnovenju iracionalnog i bezumlja, projektovati ni\u0161tavilo i na drvo koje simbolizuje krepkost, vitalnost i snagu. Ta se radnja odvija podsvjesno, te je i dati eventualni zaklju\u010dak hipoteti\u010dki predstavljen.<\/p>\n\n\n\n

Ne zna se, a mo\u017eda i zna, za\u0161to u Crnoj Gori, Gr\u010dkoj, na Kritu i Kipru (Njego\u0161 bi rekao: Cipru) mu\u0161karci i \u017eene, naro\u010dito mla\u0111e, kada rije\u0161e da odu iz \u017eivota kao obje\u0161enici, gotovo po pravilu na\u0111u da vise o grani ve\u0107 razraslog oraha. Koliko se zna, o granu mladog oraha nikad se niko nije objesio. Ima slu\u010dajeva da obje\u0161enici, rije\u0161eni na takvu smrt, s konopom, urivkom, kai\u0161om ili kakvom \u017eicom omotanom oko pojasa ili vrata, pro\u0111u pored nekoliko vrsta stabala o \u010dije grane mogu visiti i prona\u0111u upravo veliki orah da se o njega objese. Za\u0161to to sveto, misti\u010dno drvo, toliko privla\u010di samoubice, jednako \u017eenske i mu\u0161ke? Psihijatrija i psihoanalitika suicida sve do danas nijesu mogle da doka\u017eu uzro\u010dnu vezu samoubila\u010dke rije\u0161enosti i orahovog stabla (Brkovi\u0107 2004: 288).<\/p>\n\n\n\n

U daljem diskurzivnom izlaganju o tajanstvenim svojstvima orahovog drveta Brkovi\u0107 se slu\u017ei citatno\u0161\u0107u i ka\u017ee da se u ljetopisu Vidana Varde navodi veliki broj samoubistava u godini kada je Njego\u0161 pisao Gorski vijenac<\/em>, a u godini kada je pisao Lu\u010du mikrokozma <\/em>desilo se da je u Crnoj Gori \u201epo nekoliko dana visilo obje\u0161eno po dvanaest mladi\u0107a, tri neoble\u017eane djevojke, dvije mlade udovice, pet slijepih staraca, dvojica ve\u0107 starih, ali slavnih ratnika i dijete, mu\u0161ko jedin\u010de, s dvobojnim o\u010dima: jednog crnog, a jednog golubije plavog oka (Brkovi\u0107 2004: 288\u2013299).<\/p>\n\n\n\n

Dje\u010daku s dvobojnim o\u010dima posve\u0107ena je pri\u010da za koju se navodi da je samo preoblikovana forma ve\u0107 postoje\u0107e pri\u010de iz Ljetopisa Vidana Varde<\/em>. Dje\u010dak je posjedovao natprirodne mo\u0107i i ljepotu kojom su svi ljudi bili zasjenjeni. \u017divio je u manastiru i bio nepodlo\u017ean ljudskim zlim radnjama sve dok jednog dana njegove dvobojne o\u010di nijesu ugledale poro\u010dni prizor izme\u0111u dva kalu\u0111era. Bio je to \u010din kojem dje\u010dak nije mogao na\u0107i uzro\u010dnost niti porijeklo, ali ga je mogao identifikovati kao neuobi\u010dajenu bedasto\u0107u u sakralnom okru\u017eenju. Zbog vi\u0111enog je ka\u017enjen orahovom smr\u0107u<\/em>, koja je trebalo da li\u010di na samoubistvo.<\/p>\n\n\n\n

Dje\u010dak Vladimir Arkirisije bio je dukljanski an\u0111eo, koji se obrete me\u0111u Crnogorcima da ih svojom \u010distom ljepotom, dvobojnim o\u010dima, zla\u0107enom kosom, mlije\u010dno nje\u017enim licem, dugim vratom, zami\u0161ljenom umno\u0161\u0107u i dvorskom otmjeno\u0161\u0107u opomene i udalji od \u010destog prljanja ruku bratskom krvlju (Brkovi\u0107 2004: 293).<\/p>\n\n\n\n

U pripovijedanju o suicidnim naklonostima naroda koji se opisuje dolazi do mije\u0161anja postupka citatnog navo\u0111enja i fantasti\u010dnog opisivanja doga\u0111aja. U onim segmentima koji su pripovijedani na fantasti\u010dan na\u010din stoji naratorov manir da sve \u0161to bi moglo nositi te\u017einu citatnosti, istovremeno i ubla\u017ei i da mu fikcijsku notu. Osim toga, sve \u0161to se ti\u010de mita, folklora, narodne knji\u017eevnosti i religije, skoro da uvijek ima prizvuk fantastike. Mitska bi\u0107a i neobja\u0161njive pojave obilje\u017eje su mitolo\u0161kog svijeta u kojem je vladalo nerazvijeno poznavanje svakida\u0161njice, tako da svako pominjanje elemenata toga doba isklju\u010duje mogu\u0107nost posve racionalnog pronicanja i iziskuje stvaranje fantasti\u010dne osnove na temelju koje \u010ditalac odabira svoj stav, odgovor i tuma\u010denje.<\/p>\n\n\n\n

Pominjanje suicidnosti Crnogoraca i spajanje te pojave s orahovim stablom temelji se na Brkovi\u0107evom poznavanju istorijske i arhivske gra\u0111e koja mu obezbje\u0111uje adekvatan upliv u ego opisivanih mentaliteta. Suicid ima za uzrok depresiju mani\u010dne prirode, psihoti\u010dnost, neurasteni\u010dna raspolo\u017eenja \u2013 \u0161to je sve, u su\u0161tini, izvor dugotrajnog nezadovoljstva, a katkada i jedan trenutak neispunjenja ega ili ne\u017eeljen ishod neke situacije mo\u017ee imati kontraindikativno dejstvo po \u017eivot. Kada se nabrajaju suicidni primjeri iz Ljetopisa<\/em>, ne govori se o njihovim razlozima, i takvim se postupkom zatvara jedan tematski lirski krug koji daje \u010ditaocu, jednako kao i pripovjeda\u010du, mogu\u0107nost naslu\u0107ivanja svih suicidnih motivskih varijacija. Fantasti\u010dni pripovjeda\u010dki oreol koji okru\u017euje \u010dinodejstvo orahovog drveta daje se kao simbol vjerovanja nedovoljno hristijanizovanog naroda koji \u0107e prije ne\u010dem \u0161to ne mo\u017ee objasniti pripisati neku \u010dudotvornu magnetsku mo\u0107 negoli tragati za racionalno\u0161\u0107u. I ve\u0107 to je slikovit prilog razumijevanju kolektivnog crnogorskog bi\u0107a.<\/p>\n\n\n\n

ZAKLJU\u010cAK<\/h3>\n\n\n\n

Aspekt hrane u crnogorskoj knji\u017eevnosti korelira sa stvarnosnim modelom \u017eivota, nezavisno od toga da li se djelo stvara u periodu socrealisti\u010dke orijentacije, poslijeratnog modernizma ili postmodernizma i njegovih sljedbenika u savremenosti. Svako od ovdje ponu\u0111enih djela objektivizira kulturolo\u0161ku dimenziju crnogorskog dru\u0161tva kroz vjekove, razli\u010dita vremena, zavojeva\u010de i ideologije. Slika hrane i odnos prema njoj, bilo da je u pitanju biljni ili \u017eivotinjski svijet, slika je i primarnih odli\u010dja crnogorskog \u017eivota, vjerovanja i obi\u010daja. I kada se prezentuje individualni odnos prema opstanku kroz hranu \u2013 u slu\u010daju Lada Tajovi\u0107a, i kada se kao ve\u0107 gotova datost o\u010dituje krv kao ekstralingvisti\u010dki znak ru\u0161ila\u010dkog i demonizovanog, a oli\u010denog kroz bratoubistvo u dramskom diskursu Pelinovo <\/em>i, na kraju, kada se predstavljaju \u010dudesne i \u010dudotvorne, magijske i medicinske, psiholo\u0161ke i kulturolo\u0161ke mo\u0107i oraha i ra\u0161tana u djelu Ljubavnik Duklje<\/em>, interpretira se snaga br\u0111anske zemlje kroz razli\u010dite uslove opstanka. Rat, ideologije, potla\u010denost, direktive, ubijanje sopstvene krvi, nemo\u0107 i glad, \u017eelja za opstankom u surovim vremenima samo su neki od stimulusa koji su ujedno i poja\u010diva\u010di semanti\u010dkih mo\u0107i fenomenologije hrane i gladi. Okrutnost okoline i uslova \u017eivota povla\u010di i okrutnost pojedinca. Proces takve eksternalizacije je regresivan i \u010desto tragi\u010dan, a put ka iskupljenju \u010desto je nemogu\u0107. Kao dodatni aktivator surovosti, ali i preobra\u017eaja, fenomen fiziolo\u0161ke i duhovne gladi postaje nezaobilazan. Njegovom stimulacijom ili redukcijom \u010dovjek ukida ili multiplicira svoju humanost, poru\u010duju predstavljena djela crnogorske knji\u017eevnosti.<\/p>\n\n\n\n

BIBLIOGRAFIJA<\/h3>\n\n\n\n

Izvori<\/em><\/p>\n\n\n\n

Brkovi\u0107, Jevrem. 2004. Ljubavnik Duklje<\/em>. Podgorica: DANU. <\/p>\n\n\n\n

Komanin, \u017darko. 1974. Pelinovo<\/em>. Pan\u010devo: Prosvjetna zadruga. <\/p>\n\n\n\n

Lali\u0107, Mihailo. Lelejska gora<\/em>. 1996. Beograd: Nolit. <\/p>\n\n\n\n

Literatura <\/em><\/p>\n\n\n\n

Bahtin, Mihail. 1978. Stvarala\u0161tvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjega veka i renesanse.<\/em> Beograd: Nolit. <\/p>\n\n\n\n

Lotman, Jurij M. 2021. Struktura umetni\u010dkog teksta<\/em>. Novi Sad: Akademska knjiga. <\/p>\n\n\n\n

Lotman, Jurij M. 2004. Semiosfera: u svetu mi\u0161ljenja: \u010dovek, tekst, semiosfera, istorija<\/em>. Novi Sad: Svetovi. <\/p>\n\n\n\n

Pi\u017eurica, Krsto. 2004. Problemi morala u prozi Mihaila Lali\u0107a. Podgorica: Unireks. <\/p>\n\n\n\n

Voji\u010di\u0107-Komatina, Olga. 2021. \u201eKompozicija i ta\u010dke gledi\u0161ta u Brkovi\u0107evom romanu Ljubavnik Duklje\u201c. Rije\u010d: \u010dasopis za nauku o jeziku i knji\u017eevnosti<\/em> 18: 51\u201378. <\/p>\n\n\n\n

Pro\u0161i\u0107-Dvorni\u0107, Mirjana. 2004. \u201eKulturni i dru\u0161tveni zna\u010daj hrane tradicionalne srpske kulture.\u201c Kultura: \u010dasopis za teoriju i sociologiju kulture i kulturnu politiku <\/em>109\u2013112 (2): 315\u2013 339. <\/p>\n\n\n\n

Internet izvor <\/em><\/p>\n\n\n\n

Ta\u0161ev, Ivan. 2019. \u201eDr. Vjekoslava Jurdana govori \u0161to se sve u motivu hrane u knji\u017eevnosti mo\u017ee i\u0161\u010dita ti: Hrana nosi memoriju, sje\u0107anja, esenciju\u201c. Glas Koncila<\/em>. https:\/\/www.glas-koncila.hr\/dr-vjekoslava-jurdana-govori-sto-se-sve-u-motivu-hrane-u-knjizevnosti-moze-iscitati-hra na-nosi-memoriju-sjecanja-esenciju\/ (pristupljeno 1. 3. 2025).<\/p>\n\n\n\n

THE PHENOMENON OF FOOD AND HUNGER AS AN ASPECT OF INDIVIDUAL AND COLLECTIVE IDENTITY THROUGH MONTENEGRIN LITERATURE<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

Abstract: <\/em>The subject of our work will include three literary works: the novel Lelejska gora<\/em> by Mihailo Lali\u0107 (revised version from 1962), the drama Pelinovo <\/em>by \u017darko Komanin (1972), and the novel Ljubavnik Duklje<\/em> by Jevrem Brkovi\u0107 (2006). Methodologically and thematically innovative will be our attempt to create an interesting connection between the aspects of food interpreted in these works and the semiotic fields that arise in terms of cultural meanings. In the novel Lelejska gora<\/em> the protagonist Lado Tajovi\u0107 is subjected to a process of animalization and dehumanization due to being left to fend for himself in a harsh mountain chronotope. Hungry, thirsty and lonely, he acts incidentally and is forces into activities that he would never perform in the community. The drama Pelinovo<\/em> which was banned at tghe time of its creation, reflects a realistic mimesis that suggests such a similar situation could have occured both in the past and present, but very likely also in Pelinovo 1948. A particular emphasis of our work will focus on the prologue scene explained in the didas calies \u2013 the Bezdanovi\u0107 family has lost a family member, a brother has killed another brother, and in accordance with traditional customs, near the coffin they pray at, there is a rich feast, as well as freshly slaughtered lambs from which blood flows. Finally, the novel Ljubavnik Duklje<\/em> realizes a postmodern play with history in which the protagonists, tormanted by doubts and dilemmas, become tragic heroes of their time. A notable passage of this noveli dedicated to the plant ra\u0161tan, which has represented the culture of sustenance in numerious regions of Montenegro throughout the centuries. <\/p>\n\n\n\n

Keywords<\/em>: food, phenomenon, individual identity, collective identity, Monte negrin literature, the cult of survival<\/p>\n\n\n\n

ENDNOTES<\/h3>\n\n\n\n

[1] olgavojkom@gmail.com<\/p>\n\n\n\n

[2] Dio koji se odnosi na razmatranje biljke ra\u0161tan objavljen je u radu: Voji\u010di\u0107 Komatina 2021: 50\u201378.<\/p>\n\n\n\n

SEPARAT RADA<\/h3>\n\n\n\n

Separat ovog rada (pdf), objavljenog u tre\u0107em broju \u010dasopisa Konteksti kulture: studije iz humanistike i umjetnosti<\/em> (2025), mo\u017eete preuzeti klinom na ovaj link<\/a>.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Olga Voji\u010di\u0107 Komatina [1]\u00a0Univerzitet Crne Gore\u00a0Filozofski fakultetNik\u0161i\u0107, Crna Gora\u00a0 Sa\u017eetak: Predmet na\u0161eg rada uklju\u010diva\u0107e tri knji\u017eevna djela: roman Lelejska gora Mihaila Lali\u0107a, dramu Pelinovo \u017darka Komanina i roman Ljubavnik Duklje Jevrema Brkovi\u0107a. U romanu Lelejska gora glavni junak biva prepu\u0161ten procesu animalizacije i dehumanizacije usljed ostavljenosti samom sebi na surovom planinskom hronotopu. Gladan, \u017eedan i […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":1373,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"class_list":["post-1248","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-radovi"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1248","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1248"}],"version-history":[{"count":7,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1248\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1651,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1248\/revisions\/1651"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1373"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1248"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1248"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1248"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}