{"id":1977,"date":"2026-07-15T19:37:40","date_gmt":"2026-07-15T19:37:40","guid":{"rendered":"https:\/\/kontekstikulture.me\/?p=1977"},"modified":"2026-07-31T20:17:41","modified_gmt":"2026-07-31T20:17:41","slug":"nusret-isanovic-ibn-al-haytham-nagovestitelj-moderne-znanosti","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/2026\/07\/15\/nusret-isanovic-ibn-al-haytham-nagovestitelj-moderne-znanosti\/","title":{"rendered":"Nusret Isanovi\u0107 | Ibn al-Haytham, nagovestitelj moderne znanosti"},"content":{"rendered":"\n

Nusret Isanovi\u0107 <\/strong>[1]
Univerzitet u Sarajevu<\/em>
Fakultet islamskih nauka<\/em>
Sarajevo, Bosna i Hercegovina<\/em><\/p>\n\n\n\n

Sa\u017eetak<\/em>: Bez civilizacijskih postignu\u0107a muslimanskog uma uspon novovjekovnog Zapada se ne bi mogao dogoditi u poznatom formatu. Mo\u0107i koje su neposredno omogu\u0107ile taj uspon oslobodila je moderna znanost, a one su dugo pripremane u duhovnim naporima koji su se stolje\u0107ima ranije zbivali u filozofiji i znanosti drevne Gr\u010dke, helenizma i osobito klasi\u010dne islamske civilizacije. Odlu\u010duju\u0107i uticaj islamske civilizacije nigdje nije tako jasan i zna\u010dajan kao u prirodnoj znanosti i znanstvenom duhu. Postignu\u0107a muslimanskih znanstvenika u matematici (algebra, osnove geometrije i trigonometrija), sfernoj astronomiji, medicini, mehanici, fizici i optici, njihov novi znanstveni pristup, eksperiment i induktivna metoda sna\u017eno su uticali na oblikovanje zapadne znanstvene makrosvijesti i odredili pojavu moderne znanosti. Tome su osobito zna\u010dajan doprinos dali neki od najve\u0107ih muslimanskih filozofskih i znanstvenih umova poput Ibn Sine, al-Birunija, Ibn al-Haythama i Ibn Rushda. U radu su predstavljena neka od najzna\u010dajnijih znanstvenih postignu\u0107a Ibn al-Haythama, polimata i vjerovatno najve\u0107eg znanstvenog uma medijevalnog svijeta. Njegov znanstveni ugled najvi\u0161e po\u010diva na doprinosima na polju matematike i fizike, odnosno geometrijske i fiziolo\u0161ke optike, koju je on ustanovio kao posebnu znanstvenu disciplinu, te na jedinstvenim doprinosima zasnivanju znanstvene metode. Matematika postaje osnova njegovih prirodnoznanstvenih istra\u017eivanja; kombinira metode prirodne filozofije (fizike) i matematike, te uvodi provjeru posmatranja pri dokazivanju istra\u017eiva\u010dke hipoteze. U radu su predstavljene i glavne ideje izlo\u017eene u njegovom sedmotomnom djelu Kitab al-Manazer <\/em>(Knjiga o optici<\/em>), najzna\u010dajnijem djelu napisanom o svjetlosti do pojave Newtonove Optike<\/em>. Ovo djelo se nalazi u osnovi razvoja znanosti o svjetlosti kakvu danas poznajemo. U njemu Ibn al-Haytham detaljno, rigorozno i empirijski zasnovano obja\u0161njava percepcije veli\u010dine, udaljenosti i drugih geometrijskih svojstava trodimenzionalnog svijeta, te postavlja teorije percepcije udaljenosti, \u0161to se mo\u017ee smatrati prvom, u savremenom zna\u010denju te rije\u010di, znanstvenom teorijom percepcije udaljenosti. U nastavku rada govori se o uticaju Ibn al-Haythama na razvoj optike i fizike u srednjem i ranom novom vijeku.<\/p>\n\n\n\n

Klju\u010dne rije\u010di<\/em>: Ibn al-Haytham, znanost, optika, metoda, eksperiment, uticaj na Zapad<\/p>\n\n\n\n

UVOD<\/p>\n\n\n\n

Marshall Hodgson, savremeni ameri\u010dki histori\u010dar i stru\u010dnjak za islamske studije<\/em>, tvrdi da je islam jedan od najkreativnijih i najizvrsnijih zajedni\u010dkih ljudskih poduhvata, bez \u010dijih civilizacijskih postignu\u0107a uspon Zapada se nikada ne bi mogao dogoditi.[2] Mo\u0107i koje su omogu\u0107ile taj \u010dudesni uspon Zapada oslobodila je moderna znanost, a one su dugo pripremane u postignu\u0107ima koja su se prije toga dogodila u podru\u010dju filozofije i znanosti u drevnoj Gr\u010dkoj, helenizmu i osobito u svijetu klasi\u010dne islamske civilizacije.<\/p>\n\n\n\n

Imaju\u0107i na umu vladaju\u0107e iskrivljene predstave, za mnoge mo\u017ee izgledati iznena\u0111uju\u0107a tvrdnja da je znanost najzna\u010dajniji doprinos islamske civilizacije modernom svijetu. Ma koliko na\u0161im krivotvorenju sklonim evrocentri\u010dnim umovima ova tvrdnja izgleda neprihvatljiva, ona je, po svemu sude\u0107i, istinita. Nije li ono \u0161to nazivamo znano\u0161\u0107u nastalo \u201eu Europi kao rezultat novog istra\u017eiva\u010dkog duha novih metoda istra\u017eivanja, metode eksperimenta, posmatranja, mjerenja, razvoja matematike u obliku nepoznatom Grcima\u201c? A, u stvari: \u201eTaj duh i te metode u evropski su svijet unijeli muslimani\u201c (Briffaultu 1919: 191), \u010dija je intelektualna zajednica od polovine devetog pa sve do trinaestog stolje\u0107a bila \u201eznatno ispred svih ostalih, na Istoku i na Zapadu. U tom razdoblju muslimani su predvodili \u010dovje\u010danstvo\u201c (Sarton 1962: 28).<\/p>\n\n\n\n

Mnogo toga \u0161to je omogu\u0107ilo pojavu moderne znanosti i \u010dinilo s\u00e2me osnove njene znanstvene revolucije preuzeto je od muslimanskih znanstvenika i istra\u017eiva\u010da, a \u0161to je mahom isposredovano srednjovjekovnom zapadnom recepcijom njihovih postignu\u0107a. Preuzeta su njhova postignu\u0107a iz podru\u010dja matematike (algebra, osnove geometrije i trigonometrija), sferne astronomije, mehanike, optike, medicine, hemije i biologije, preuzet je novi znanstveni pristup, eksperiment i induktivna metoda. Mada, kako misli, na primjer, Robert Briffault, \u201ene postoji nijedan aspekt evropskog rasta u kojem se ne mo\u017ee prepoznati odlu\u010duju\u0107i utjecaj islamske kulture, on nigdje nije tako jasan i zna\u010dajan kao u genezi mo\u0107i koja predstavlja glavnu distinktivnu snagu modernog svijeta i vrhovni izvor njegovog trijumfa \u2013 u prirodnoj znanosti i znanstvenom duhu\u201c (Briffault 1919: 190).<\/p>\n\n\n\n

U jedanaestom stolje\u0107u, u svijetu klasi\u010dne islamske kulture, pojavili su se neki od najve\u0107ih muslimanskih znanstvenika i filozofa poput Ibn Yunusa, Ibn al-Haythama, al-Birunija, Ibn Sine, \u2019Ali ibn \u2019Ise, al-Karhija i Ishaqa Ibrahima ibn Yahye al-Zarqalija.[3] U ovom stolje\u0107u je, kako izgleda, samosvjesno stanovao svjetski filozofski i znanstveni um, i pripremao se za svoja najsmjelija medijevalna ostvarenja. Prema Georgeu Sartonu \u2013 utemeljitelju historije znanosti kao posebne znanstvene discipline i autoru uticajnog djela Introduction to the History of Science <\/em>(Uvod u historiju znanosti<\/em>) \u2013 ne bi bilo pretjerano re\u0107i da je ovo stolje\u0107e ozna\u010dilo vrhunac srednjovjekovne misli (Sarton 1962: 693). Ipak, najve\u0107i filozofski i znanstveni umovi tog doba, prepoznati u historiji islamske intelektualnosti kao univerzalni umovi<\/em>, bili su Ibn al-Haytham (lat. Alhazen), al-Biruni (lat. Beruniy) i Ibn Sina (lat. Avicena). Interesantno je, makar i usput, primijetiti da, za razliku od Ibn al-Haythama, al-Biruni i Ibn Sina ne dolaze iz sredi\u0161njih dijelova, tada nepreglednog, muslimanskog svijeta i njegovih velikih kulturnih centara, nego sa njegovih dalekih rubova, iz Transoksijane.[4]<\/p>\n\n\n\n

Ibn al-Haytham[5] je bio polihistor, sveobuhvatne u\u010denosti: fizi\u010dar, astronom, matemati\u010dar i filozof, tako\u0111e i mjerodavni poznavalac medicine, islamske teologije i vjerskih nauka; napisao je vi\u0161e zapa\u017eenih djela iz ovih oblasti. Rije\u010d je zapravo o najve\u0107em muslimanskom znanstvenom umu u podru\u010dju prirodnih znanosti ne samo u muslimanskom svijetu nego i u cijelom srednjovjekovlju. U njegovoj intelektualnoj osobi bio je egzemplarno utjelovljen prirodnoznanstveni duh epohe, koji je \u2013 kako izgleda sa jasnijim pojmom o tome \u2013 otkrio presudan zna\u010daj egzaktne istra\u017eiva\u010dke metode, iskustva, eksperimenata i njihove ponovljivosti i provjerljivosti za znanstveno znanje i njegov razvoj.<\/p>\n\n\n\n

Iako nagovjestitelj moderne znanstvene misli, Ibn al-Haytham je bio tradicionalni znanstvenik i univerzalni um <\/em>medijevalnog svijeta, posve\u0107eni tragatelj za istinom i dobrom za \u010dovjeka i njegov svijet, \u010dija je misao bitno zasnovana na principima duha a ne materije. Smatrao je da su vjerodostojno znanje, istina i mudrost neodvojivi. Ovim vrijednostima je, zapravo, posvetio svoj \u017eivot. Za razliku od modernih znanstvenika \u010dija su znanja pot\u010dinjena ideji fragmenta i mahom specijalizirana, Ibn al-Haytham je, kao tradicionalni znanstvenik, svoja znanja zasnivao na ideji jedinstva <\/em>i cjeline i iz nje razumijevao mno\u0161tvenost svijeta, \u010dije prirodne realnosti prou\u010dava znanost. U tako zasnovanim znanjima sabirali su se mnogi duhovni horizonti i oni su imali moralni karakter i univerzalni smisao. Da bi se razumjela njegova znanstvena osoba i narav njegove znanosti, koja je nastala po\u010detkom jedanaestog stolje\u0107a, i ove karakteristike bi trebalo uzeti u obzir.<\/p>\n\n\n\n

Stvarna vrijednost i znanstveni zna\u010daj Ibn al-Haythamovog djela u golemom su nesrazmjeru sa njegovom, moglo bi se re\u0107i, sasvim skromnom, poznato\u0161\u0107u. Njegov \u017eivot i njegova znanstvena djela, kao i djela ve\u0107ine drugih velikih muslimanskih mislilaca i znanstvenika, do danas nisu dovoljno istra\u017eena i dostupna intelektualnoj i kulturnoj javnosti. Tako da on jo\u0161 uvijek nije dovoljno poznata osoba sa primjerenom pozicijom u povijesti misli. Me\u0111utim, od druge polovine pro\u0161log stolje\u0107a situacija se donekle mijenja. Od tada zna\u010dajno raste interes za povijesnu ulogu njegovog djela; znanstvenici i istra\u017eiva\u010di, uglavnom u zapadnoevropskom svijetu, po\u010dinju mu posve\u0107ivati usredsre\u0111eniju i, moglo bi se re\u0107i, vjerodostojniju pa\u017enju. Njegova djela, uklju\u010duju\u0107i i Kitab al-Manazir<\/em>, prevode se na glavne evropske jezike, najvi\u0161e na engleski, objavljuje se zna\u010dajan broj studija i knjiga \u010diji su autori istra\u017eiva\u010di i znanstvenici poput Abdelhamida I. Sabre, Nadera El-Bizrija, H. A. Sedgwicka, Hansa Beltinga i Richarda Powersa.<\/p>\n\n\n\n

Ibn al-Haythamov znanstveni ugled zacijelo najvi\u0161e po\u010diva na njegovim doprinosima na polju matematike i fizike, konkretnije optike, te na jedinstvenim doprinosima zasnivanju znanstvene metode.<\/p>\n\n\n\n

MOMENAT KADA JE OPTIKA POSTALA ZNANOST<\/p>\n\n\n\n

Interes muslimana za optiku rana je pojava u njihovoj intelektualnoj povijesti. Sa prvim prevodima gr\u010dkih djela na arapski u drugoj polovini osmog stolje\u0107a istovremeno su se zbivala i prva istra\u017eivanja u oblasti optike muslimanskih znanstvenika i njihovih kolega, uglavnom kr\u0161\u0107ana, poput Yuhanna ibn Masawayha, Qusta ibn Luqe i Hunayna ibn Ishaqa, s kojim su blisko sara\u0111ivali. Abu Yusuf Yakub al-Kindi, jedno od najve\u0107ih imena islamske filozofije i rane znanosti, napisao je vi\u0161e od de-set rasprava iz oblasti optike. On je, u saradnji sa Qusta ibn Luqom, postavio istra\u017eiva\u010dke strategije na osnovu kojih su se provjeravali neki rezultati istra\u017eivanja iz optike koja su ranije ve\u0107 izvr\u0161ili helenisti\u010dki istra\u017eiva\u010di. \u201eJedan od neposrednih rezultata tog originalnog pristupa bio je integrisanje katoptrike, nauke o odbijanju svjetlosti od ogledala, u glavne tokove istra\u017eivanja u okviru nauke o svjetlosti\u201c (Dallal 2018: 183). Al-Kindi je tako\u0111e dao dragocijenedoprinose razvoju geometrijske optike i preciznijem definiranju njenih zakona.[6] Zakoni geometrijske optike \u2013 koji sadr\u017eezakon pravolinijskog prostiranja svjetlosti, zakon me\u0111usobne nezavisnosti prostiranja svjetlosnih zraka, zakon odbijanja svjetlosti i zakon prelamanja svjetlosti \u2013 razra\u0111eni su u Ibn al-Haythamovom Kitab al-Manaziru <\/em>i tu su stekli svoju potpunu medijevalnu definiciju. Al-Kindijeva djela iz optike kasnije \u0107e biti orijentir i inspiracija nekim poznatim srednjovjekovnim znanstvenicima na Zapadu poput Roberta Grossetestea i Rogera Bacona.<\/p>\n\n\n\n

Uskoro je prou\u010davanje optike do\u017eivjelo pravi procvat; nastala je bogata tradicija istra\u017eivanja svjetlosti u tokovima islamske kulture. Tome je tako\u0111e doprinijeo i Abu Nasr al-Farabi, jedan od najpoznatijih klasi\u010dnih muslimanskih filozofskih umova, koji je, izvan u\u017eih krugova histori\u010dara znanosti, bio gotovo zanemaren kao znanstvenik. Tek je po-sljednjih nekoliko desetlje\u0107a posve\u0107eno vi\u0161e pa\u017enje istra\u017eivanju al-Farabijeve filozofije prirode i matemati\u010dkih znanosti koje \u2013 prema klasifikaciji izlo\u017eenoj u njegovom poznatom djelu enciklopedijskog karaktera, Ihsa al-ulum <\/em>(Klasifikacija znanosti<\/em>) \u2013 uklju\u010duju aritmetiku, geometriju, optiku, astronomiju, muziku, znanost o utezima i mehaniku.[7]<\/p>\n\n\n\n

Me\u0111utim, optika postaje znanost, u modernom zna\u010denju tog pojma, tek sa Ibn al-Haythamom. U njegovoj klasifikaciji znanosti optika je, kao i kod al-Farabija, sastavni dio matematike, a matematika je u njegovim istra\u017eivanjima postala conditio sine qua non <\/em>znanstvenog bavljenja optikom. No, on istovremeno uvi\u0111a i da matematika nije dovoljna, te da ne\u0107e mo\u0107i sama rije\u0161iti mnoge probleme u optici, stoga joj je potrebna prirodna filozofija, odnosno fizika. Ibn al-Haytham to obja\u0161njava na sljede\u0107i na\u010din:<\/p>\n\n\n\n

\u201eNa\u0161 predmet je nejasan, a put do spoznaje njegove prirode te\u017eak; \u0161tavi\u0161e, na\u0161e istra\u017eivanje zahtijeva kombinaciju prirodnih i matemati\u010dkih znanosti. Ovisno je o prirodnim znanostima jer je vid jedan od osjetila, a oni pripadaju prirodnim stvarima. Ovisno je o matemati\u010dkim znanostima jer vid opa\u017ea oblik, polo\u017eaj, veli\u010dinu, kretanje i mirovanje, osim \u0161to ga karakteriziraju ravne linije; a budu\u0107i da matemati\u010dke znanosti upravo istra\u017euju te stvari, istra\u017eivanje na\u0161eg predmeta doista kombinira prirodne i matemati\u010dke znanosti\u201c (Ibn al-Haytham 1989: 4).<\/p>\n\n\n\n

KNJIGA O OPTICI<\/p>\n\n\n\n

Optika kao znanstvena disciplina zasnovana je u Ibn al-Haythamovom djelu Kitab al-Manazir <\/em>(Knjiga o optici<\/em>), jednom od najautoritativnijih djela o optici napisanom prije sedamnaestog stolje\u0107a; djelo je u ranoj novovjekovnoj znanstvenoj literaturi poznato i kao Alhazeni Optica <\/em>(Ibn al-Haytham optika<\/em>).<\/p>\n\n\n\n

Kitab al-Manazir<\/em>[8] je glavno i svakako najzna\u010dajnije Ibn al-Haythamovo djelo, ujedno i jedno od najzna\u010dajnijih temeljnih djela u cjelokupnoj povijesti znanosti napisano o optici: po svom zna\u010daju uporedivo sa Ptolemejevim i Newtonovim istoimenim djelima. Iako, kao i svako drugo prirodnoznanstveno djelo pisano u antici i srednjem vijeku, u \u0161irem smislu, pripada horizontu filozofije, Ibn al-Haythamova Optika <\/em>nije \u0161tivo spekulativne naravi, primarno zasnovano na uzusima teorijskog mi\u0161ljenja. Rije\u010d je o jedinstvenom djelu koje, koriste\u0107i se eksperimentom i matemati\u010dkim znanjima, istra\u017euje svojstava svjetlosti i boje u mjeri u kojoj se odnose na probleme vida. Ono se nalazi u samim osnovama razvoja znanosti o svjetlosti kakvu danas poznajemo.<\/p>\n\n\n\n

Osim Kitab al-Manazira <\/em>Ibn al-Haytham je napisao vi\u0161e, pretpostavlja se oko petnaest, djela iz podru\u010dja optike. Ova djela sadr\u017ee relevantne \u201estudije o sfernim i paraboli\u010dnim goru\u0107im zrcalima, goru\u0107oj sferi, fizi\u010dkim svojstvima sjena, fenomenima camere obscure <\/em>te dugi i aureoli\u201c (Sabra 1989: xii). Tako\u0111e je autor vrijednog sa\u017eetka Euklidovih i Ptolemejevih opti\u010dkih djela (predlo\u017eio je rekonstrukciju nedostaju\u0107eg prvog dijela Ptolemejeve Optike<\/em>), kao i Traktata o optici prema Ptolemejevoj metodi<\/em>. Temom optike bavi se i u nekim svojim djelima iz podru\u010dja astronomije, kao \u0161to suKomentar na Ptolemejev Almagest <\/em>i Sumnje u Ptolemeja. <\/em>Me\u0111u djelima napisanim prije Optike <\/em>posebnu pa\u017enju, u kontek-stu ovdje tretirane teme, zavrje\u0111uje Ibn al-Haythamovo djelo O obliku pomr\u010dine <\/em>(Maqala fi surat al-kusuf<\/em>). <\/em>Ovo djelo je, prema mi\u0161ljenju Dominiquea Raynauda,<\/p>\n\n\n\n

na primjer, jedinstvena eksperimentalna studija koja sadr\u017ei prvu znanstvenu analizu camere obscure<\/em>. U njemu je predstavljeno pionirsko istra\u017eivanje uslova nastanka slike, \u0161to se, interesantno je primijetiti, doga\u0111a u kulturi koju bitno odre\u0111uje princip anikoni\u010dnosti i dosljedan duhovni napor dekoagulacije slike. Ibn al-Haythamov traktat O obliku pomr\u010dine <\/em>tako\u0111e predstavlja rani poku\u0161aj spajanja teorije svjetlosti i teorije vida, dviju grana optike koje su ranije ve\u0107 bile pojedina\u010dno razvijene u anti\u010dkoj znanosti. Ipak, njegova najupe\u010datljivija karakteristika jesu spojevi i bliska interakcija geometrijske analize svjetlosti i eksperimentalnog zaklju\u010divanja. Svoje eksperimente Ibn al-Haytham je ovdje provodio na sistemati\u010dan na\u010din, mijenjaju\u0107i, pri tome, sve \u0161to se moglo promijeniti: mehanizam u koji kroz mali otvor ulazi svjetlo, odnosno oblik i veli\u010dinu otvora blende, \u017eari\u0161nu duljinu camere obscure<\/em>, udaljenost i oblik nebeskih tijela. Ovo je bio put koji ga je doveo do jasnog, obuhvatnog i temeljitog razumijevanja i bio osnova kasnijim njegovim istra\u017eivanjima. Dominique Raynaud smatra da ovo Ibn al-Haythamovo djelo i, kasnije napisana, Knjiga o optici <\/em>predstavljaju odlu\u010duju\u0107i korak u povijesti optike i primjeni eksperimentalne metode u istra\u017eiva\u010dkoj praksi (Raynaud 2016: 97\u2013103).<\/p>\n\n\n\n

Me\u0111utim, temama kojima se bavi u naprijed spomenutim djelima iz optike ne bavi se posebno i usredsre\u0111eno u svom magnum opusu<\/em>, Kitab al-Manaziru. <\/em>U ovom djelu Ibn al-Haytham te\u017ei posti\u0107i ne\u0161to bitno novo, \u0161to je dijelom nagovije\u0161teno, ali ne i postignuto u njegovim ranijim djelima. On na to upozorava:<\/p>\n\n\n\n

\u201ePrije smo sastavili traktat o znanosti optike u kojem smo \u010desto slijedili uvjerljive metode zaklju\u010divanja; ali kada su nam se pojavili istiniti dokazi koji se odnose na sve objekte vida, iznova smo zapo\u010deli sastavljanje ove knjige. Stoga, ko god nai\u0111e na spomenuti traktat, mora znati da ga treba odbaciti, jer su pojmovi izra\u017eeni u njemu uklju\u010deni u sadr\u017eaj ovog djela\u201c (Ibn al-Haytham 1989: 6).<\/p>\n\n\n\n

Istra\u017eivanja koja su u njemu predstavljena dosljedno su provedena novom znanstvenom metodom koja je zasnovana na posmatranju, matemati\u010dkim principima i eksperimentima.<\/p>\n\n\n\n

Kitab al-Manazir <\/em>se sastoji od sedam knjiga, koje su strukturirane u dvije velike cjeline: prva sadr\u017ei tri knjige i u njima su dominantno istra\u017eena linearna zra\u010denje svjetlosti i boje, te vida koji je proizveden pravolinijskim zra\u010denjem; druga, koja se sastoji od ostale \u010detiri knjige, prou\u010dava refleksiju i lom svjetlosti, te vid proizveden reflektiranim i lomljenim zrakama (Sabra 1989: xiii). U ovom djelu Ibn al-Haytham izla\u017ee rezultate svojih opse\u017enih istra\u017eivanja o svjetlosti i vidu, o svojstvima svjetlosti, njenom pona\u0161anju i interakcijama sa materijalnim objektima; tretira sva relevantna pitanja te vrste koja su prethodila njegovim istra\u017eivanjima, kao i pitanja koja postavlja prirodna znanost njegovog vremena. U tom smislu koristi se recentnim otkri\u0107ima iz oblasti fiziologije oka, matematike, fizike i medicine. On kriti\u010dki propituje rezultate istra\u017eivanja o svjetlosti gr\u010dkih i helenisti\u010dkih znanstvenika i izra\u017eava sumnju u ispravnost njihovih teorija o procesu o\u010dinjeg vida, te, na tom tragu, uvodi nove teorije zasnovane na vlastitim istra\u017eivanjima u koje je uklju\u010dio i najnovije rezultate istra\u017eivanja u oblasti matematike, fizike i medicine. Otkri\u0107ima do kojih je do\u0161ao doveo je u pitanje stolje\u0107ima va\u017ee\u0107a znanja gr\u010dkih i helenisti\u010dkih znanstvenika iz ove oblasti i u osnovi promijenio shvatanje svjetlosti i vida.<\/p>\n\n\n\n

Prema ranijim teorijama, vi\u0111enje je rezultat kontakta izme\u0111u oka i predmeta, bilo posredstvom zraka koje oko emituje na predmet (kao u Euklidovim i Ptolemejevim teorijama ekstramisije) ili posredstvom preno\u0161enja \u201eoblika\u201c od predmeta do oka (kao u teorijama intromisije Aristotela i pristalica atomisti\u010dke teorije). Ibnu\u2019l Hajsem je izvanredno<\/p>\n\n\n\n

primijetio i tvrdio da primljeni \u010dulni osje\u0107aj ne predstavlja samo predmet i da se slika predmeta stvara kao rezultatodbijanja svjetlosti od predmeta ka oku (Dallal 2018: 183).<\/p>\n\n\n\n

U Kitab al-Manaziru <\/em>Ibn al-Haytham, koriste\u0107i istra\u017eiva\u010dke strategije koje su do tada bile nepoznate u prirodnoj znanosti, istra\u017euje cijelu znanost o vidu i postavlja je na nove osnove. U Optici <\/em>je napravljena sinteza (tarkib<\/em>) dva, do tada odvojena i, pokazalo se, nedovoljna i tek djelimi\u010dno istinita, postupka prou\u010davanja vida: jednog kojeg su primjenjivali fizi\u010dari (ashab al-tabi\u2019a<\/em>) i njime te\u017eili objasniti vizuelnu percepciju u smislu \u201eslike\u201c koju prima oko, i drugog kojeg su primjenjivali matemati\u010dari (ashab al-ta\u2019lim<\/em>) i njime nastojali objasniti vidljive pojave objekata pomo\u0107u \u201evizuelnih zraka\u201c za koje se pretpostavljalo da izlaze iz oka. Ibn al-Haythamu je postalo bjelodano jasno da \u201eodr\u017eiva i potpuna teorija vida mora spojiti ova dva pristupa ili, kako je on rekao, mora posti\u0107i \u2019sintezu\u2019 (tarkib<\/em>) fizi\u010dkih i matemati\u010dkih razmatranja\u201c (Sabra 1989: liv). Bio je to o\u010dito ambiciozan i cjelovit istra\u017eiva\u010dki poduhvat u kojem je njegov autor \u201eobuhvatio sve uobi\u010dajene teme u nauci o svjetlosti, kao i one koji su otkrili njegovi prethodnici\u201c (Dallal 2018: 183). Ovaj Ibn al-Haythamov istra\u017eiva\u010dki napor pobudi\u0107e, vi\u0161e u zapadnom nego u muslimanskom svijetu, kreativnu radoznalost i izazivati divljenje kasnijih istra\u017eiva\u010da i znanstvenika, osobito onih koji su istra\u017eivali u podru\u010dju optike, te je, kao takav, postao njihova dalekose\u017ena inspiracija koja se mo\u017ee pratiti sve do sedamnaestog stolje\u0107a.<\/p>\n\n\n\n

Ibn al-Haythamova Knjiga o optici <\/em>prevedena je na latinski potkraj dvanaestog stolje\u0107a i u srednjovjekovnom kulturnom prostoru Zapada bi\u0107e poznata pod naslovom Perspectiva <\/em>ili De aspectibus<\/em>. Od tada pa sve do pojave znanstvenerevolucije u sedamnaestom stolje\u0107u izvr\u0161i\u0107e dubok, mada skrivaju\u0107i, uticaj<\/p>\n\n\n\n

na mnoge poznate evropske mislioce, znanstvenike i renesansne umjetnike. Tako je, na primjer, ve\u0107 u trinaestom stolje\u0107u postala glavni izvor za pisanje djela o svjetlosti i vidu Rogeru Baconu, Witelu Thuringopolonisu i Johnu Pechamu. Ibn al-Haythamova teorija znanja zasnovana na empirijskoj metodi, koja je detaljno razvijena u drugoj knjizi Kitab al-Manazira<\/em>, tako\u0111e je privukla pa\u017enju nekih od najpoznatijih skolasti\u010dkih filozofa \u010detrnaestog stolje\u0107a poput Williama Ockhama i Nicolausa Oresmiusa (Oresmea), koji su pisali i djela iz matematike, prirodne filozofije i astronomije. Ockham je, na primjer, u sklopu svoje spoznajne teorije kritizirao skolasti\u010dku teoriju vrste, budu\u0107i da nije zasnovana na iskustvu, te ju je, kao takvu, smatrao suvi\u0161nom i umjesto nje afirmirao teoriju apstrakcije, \u0161to se prepoznaje kao va\u017ean momenat u razvoju, tada ve\u0107 primjetno mijenjaju\u0107e, zapadne epistemologije. On je oja\u010dao empirizam vlastitim zakonom \u0161tedljivosti ili Ockhamovom britvom. Prema ovom zakonu \u201ekada imate vi\u0161e na\u010dina za obja\u0161njenje podatka, odaberite onaj koji zahtijeva najmanje teorijskih pretpostavki\u201c (Powers 1999).<\/p>\n\n\n\n

Zbog izvanrednih Ibn al-Haythamovih postignu\u0107a u optici, originalnost Newtonovog djela, koje je nastalo vi\u0161e od \u0161est stolje\u0107a kasnije u istoj oblasti, ne izgleda sasvim neupitna i tako uvjerljiva.<\/p>\n\n\n\n

EKSPERIMENTALNA METODA<\/p>\n\n\n\n

Izvan svake razumne sumnje je da nijedna ideja nije imala dublji ili sveprisutniji utjecaj na ono \u0161to je ljudska rasa postala ili \u0161to je u\u010dinila na licu Planete od prepu\u0161tanja autoriteta eksperimentu.<\/em><\/p>\n\n\n\n

Richard Powers<\/p>\n\n\n\n

Eksperimentalna metoda je vjerovatno jedan od najva\u017enijih povijesnih izuma od pojave ideje znanosti u filozofiji anti\u010dke Gr\u010dke. Ona se zacijelo nije pojavila u jednom momentu i niotkuda, niti je iznenada izronila iz okeana poput Afrodite. Povijest njenog nastajanja i sticanja pojma o sebi je duga i ispunjena veli\u010danstvenim iskustvima traganja za istinom i izvjesno\u0161\u0107u znanja. Njena pojava se dugo pripremala u intelektualnim naporima drevne Gr\u010dke, helenizma, Perzije i Indije, sazrijevala i po\u010dela poprimati konkretnije oblike u filozofskim i znanstvenim umovima klasi\u010dne islamske kulture, da bi stekla potpunu svijest o vlastitom pojmu i prispjela za svoju dosljednu i svestranu primjenu u evropskom novovjekovlju.<\/p>\n\n\n\n

Mada postoji neka vrsta labave konvencije znanstvenika o tome kada je nastala eksperimentalna metoda i kome najvi\u0161e dugujemo njenu kona\u010dnu pojavu [9], ovo pitanje je jo\u0161 uvijek otvoreno. Znanstvenici, filozofi znanosti i histori\u010dari ideja i danas se ovom pitanju vra\u0107aju i poku\u0161avaju na njega, mo\u017eda vjerodostojnije i pravednije, odgovoriti. Me\u0111u njima su i oni koji dovode u pitanje \u201eop\u0161tu\u201c konvenciju znanstvenika i smatraju da eksperimentalna metoda svoju prvobitnu pojavunije imala u novovjekovnoj znanosti nego u znanosti nastaloj u klasi\u010dnoj islamskoj kulturi, preciznije u jedanaestom stolje\u0107u, kada su nastala njena najzna\u010dajnija znanstvena postignu\u0107a. A u ovom stolje\u0107u su, kako je ranije ve\u0107 spomenuto, djelovali najve\u0107i znanstveni umovi muslimanskog svijeta. U njemu je, dakako, djelovao i Ibn al-Haytham, \u010dije je djelo, kako izgleda, postalo stvar-ni topos nastajanja eksperimentalne metode (Sedgwick 2022: 3).<\/p>\n\n\n\n

Muslimanski znanstvenici iz \u201eere znanosti\u201c su ina\u010de pokazali veliki dar za neposredno posmatranje i ekperimentiranje, kao i sklonost za autonomnu provjeru istra\u017eiva\u010dkih rezultata. Stoga su njihovi doprinosi razvoju znanosti (medicine, hemije, zoologije, mineralogije i meteorologije, i osobito astronomije, matematike, fizike i optike) bili konkretniji, prepoznatljiviji i primjenljiviji od njihovih anti\u010dkih prethodnika i \u010desto su presezali naslje\u0111e preuzeto iz Gr\u010dke, Perzije i Indije.<\/p>\n\n\n\n

U horizontima muslimanske znanstvene kulture znanstvena metoda se najavljivala, dijelom i primjenjivala, ve\u0107 u velikom al-Ma\u2019munovom programu astronomskih istra\u017eivanja provedenom u prvoj polovini devetog stolje\u0107a u opservatorijama u Damasku i Bagdadu. Ovaj program je imao za cilj preispitati teorijsku osnovu Ptolemejevih astronomskih nalaza i metode kori\u0161tene u njegovim istra\u017eivanjima. \u201eNa \u0161irem planu, ovaj program isticao je potrebuneprestane provjere nalaza astronomskih istra\u017eivanja i kori\u0161tenje preciznih instrumenata. Tako\u0111er je predstavljao prvi zabilje\u017eeni primjer kolektivnog nau\u010dnog poduhvata u historiji\u201c (Dallal 2018: 162).<\/p>\n\n\n\n

Neki od najpoznatijih muslimanskih znanstvenika i filozofa poput al-Kindija, Zakariya al-Razija (u. 926.), al-Birunija (oko 1050.), Ibn Sine (u. 1037.) i Ibn Hazma (u. 1064.) \u2013 koji nisu bili eksperimentalni znanstvenici u modernom smislu te rije\u010di \u2013 jasno su ukazivali na mogu\u0107nost spoznaje svijeta u njegovim pojedinostima i isticali da su neposredno posmatranje i \u010dulno iskustvo najbolji na\u010din ostvarenja te spoznaje. Tako se, na primjer, Al-Biruni, koji je tako\u0111e bio polimat, prioritetno samopoimao kao istra\u017eiva\u010d i matemati\u010dki astronom, te je nagla\u0161avao da su za njega jedino valjani dokazi \u201eoni koji proizilaze iz istra\u017eivanja i matemati\u010dkih prora\u010duna\u201c[10] (Dallal 2018: 167). Tezu da se svijet mo\u017ee shvatiti u njegovim pojedinostima eksperimentalno je potvrdioIbn al-Haytham svojim revolucionarnim otkri\u0107em da svjetlost ne dolazi iz oka, ve\u0107 da pada u oko<\/em>. To da se svijet mogao shvatiti u njegovim pojedinostima i da su posmatranje i \u010dulno iskustvo najbolji na\u010din da se to postigne bila je nova ideja u znanosti i kao takva po\u010dela je potresati temelje autoriteta (Aristotela i Ptolemeja) u osnovama njihove misli. Bila je to duboko anticipativna ideja koja sasvim korespondira sa shvatanjima moderne znanosti.<\/p>\n\n\n\n

Metoda koju Ibn al-Haytham primjenjuje u svom istra\u017eiva\u010dkom radu dizajnira eksperiment tako da se testira postavljena hipoteza i ustanovljuje njena fakti\u010dna zasnovanost, a ne da tek bude u funkciji posmatranja ili otkri\u0107a, kako je bilo u znanstvenoj praksi stolje\u0107ima ranije.[11] Kao takva, njegova metoda jasno sadr\u017ei rigorozno eksperimentiranje, testiranja i nu\u017enu provjeru teorijskih pretpostavki posmatranjem i rezultatima do kojih se do\u0161lo posredstvom eksperimenta. U Knjizi o optici<\/em>, u kojoj je i postavljena njegova eksperimentalna metoda, on se usredsre\u0111uje na prioritetno polje svojih istra\u017eivanja, na optiku i njen glavni pojam, vid. Optika postaje epistemolo\u0161ki okvir u kojem Ibn al-Haytham dosljedno i sustavno primjenjuje svoju eksperimentalnu metodu, odnosno rezultate istra\u017eivanja do kojih je do\u0161ao njenom primjenom. Metoda ovdje uklju\u010duje klju\u010dne korake poput pa\u017eljivih posmatranja, formuliranja provjerljivih hipoteza, osmi\u0161ljavanja specifi\u010dnih eksperimenata za testiranje tih hipoteza i kriti\u010dko vrednovanja rezultata.<\/p>\n\n\n\n

Evo kako Ibn al-Haytham u prvom tomu Knjige o optici <\/em>\u010diji uvodni odlomci, kao i cijeli Predgovor, pobu\u0111uju osobito odu\u0161evljenje i osje\u0107aj znanstvenosti \u2013 izla\u017ee svoj pristup istra\u017eivanju vida, kao sredi\u0161nje teme opti\u010dke znanosti:<\/p>\n\n\n\n

\u201eFizi\u010dari su istra\u017eivali prirodu ove teme prema svojim znanstvenim dometima i trudili se u tome koliko su mogli. Osobito u\u010deni me\u0111u njima slo\u017eili su se oko mi\u0161ljenja da se vid ostvaruje oblikom koji dolazi od vidljivog predmeta do oka i kroz koji vid opa\u017ea oblik predmeta. Matemati\u010dari su, sa svoje strane, posvetili vi\u0161e pa\u017enje ovoj znanosti od drugih. Provodili su njeno istra\u017eivanje, obra\u0107aju\u0107i pa\u017enju na njene detalje i podjele. Razlikovali su predmete vida, pripisuju\u0107i uzroke njihovim posebnim svojstvima i navode\u0107i razloge za svako od njih. Ipak, kroz stolje\u0107a su nastavljena neslaganja oko principa ove teme… \u010cini se da se ova dva pojma, mislim na mi\u0161ljenje fizi\u010dara i matemati\u010dara, razilaze i protivrje\u010de jedno drugome ako se uzmu doslovno.<\/p>\n\n\n\n

Matemati\u010dari se, nadalje, razlikuju u pogledu strukture ove zrake i na\u010dina njezina nastanka. Neki smatraju da je radijalni sto\u017eac \u010dvrsto tijelo, kontinuirano i kompaktno. Drugi misle da se zraka sastoji od ravnih linija koje su fina tijela \u010diji se krajevi susre\u0107u u sredi\u0161tu oka i divergentno se prote\u017eu dok ne dosegnu vidljivi objekt; i da vid opa\u017ea one dijelove povr\u0161ine objekta koje susre\u0107u krajevi tih linija, dok se dijelovi povr\u0161ine objekta koji se nalaze izme\u0111u tih krajeva ne opa\u017eaju. Tako dolazi do toga da su izuzetno mali dijelovi i sitne pore na povr\u0161inama vidljivih objekata nevidljivi. Opet, oni koji vjeruju da je radijalni konus \u010dvrst i kompaktan smatraju da zraka izlazi iz oka u jednoj ravnoj liniji dok ne do\u0111e do objekta, nakon \u010dega se izuzetno brzo kre\u0107e po du\u017eini i \u0161irini povr\u0161ine objekta… i kroz to kretanje nastaje \u010dvrsti konus. Drugi vjeruju da je materija druga\u010dija i da se kada se kapci otvore ispred objekta, konus odmah stvara… Jedna skupina izme\u0111u njih smatra da je zraka koja proizvodi vid svjetlosna sila koja izlazi iz oka prema vidljivom objektu, a taj osjet izaziva ta sila. Druga skupina smatra da kada zrak do\u0111e u kontakt s okom, on od oka prima samo odre\u0111enu kvalitetu koja odmah pretvara zrak u zrak kroz koji vid opa\u017ea vidljive objekte.<\/p>\n\n\n\n

Svaka od tih skupina do svog je uvjerenja dovedena vlastitim razmi\u0161ljanjima, argumentima, metodama i dokazima. Ali ustaljeno stajali\u0161te svih onih koji su istra\u017eivali na\u010din vizualnog osjeta dijeli se u cjelini na dvije suprotstavljene doktrine koje smo ranije spomenuli. Sada, za bilo koje dvije razli\u010dite doktrine, ili je jedna od njih istinita, a druga la\u017ena; ili su obje la\u017ene, pri \u010demu je istina druga\u010dija od svake od njih; ili obje vode do jedne stvari koja je istina… Neslaganje se mo\u017ee pojaviti i u vezi s predmetom istra\u017eivanja kao rezultat razlike u metodama istra\u017eivanja, ali kada se istra\u017eivanje ispravno provede i istra\u017eivanje intenzivira, dolazi se do saglasnosti i razlike i\u0161\u010dezavaju.<\/p>\n\n\n\n

Budu\u0107i da je to slu\u010daj, a priroda na\u0161eg predmeta je nejasna, uz kontinuirano neslaganje kroz stolje\u0107a me\u0111u istra\u017eiva\u010dima… i budu\u0107i da na\u010din vida nije utvr\u0111en, smatrali smo prikladnim da usmjerimo svoju pozornost na ovaj predmet koliko god mo\u017eemo, ozbiljno se posvetimo njemu, ispitamo ga i marljivo istra\u017eimo njegovu prirodu. A to zna\u010di da bi trebalo ponovo zapo\u010deti istra\u017eivanje njegovih na\u010dela i premisa… Trebali bismo razlikovati svojstva pojedinosti i indukcijom prikupiti \u0161ta se odnosi na oko kada se zbiva vid, a \u0161ta se u na\u010dinu osjeta nalazi ujedna\u010denim, nepromjenjivim, o\u010ditim i nepodlo\u017enim sumnji. Nakon \u010dega bi se trebalo uzdizati u na\u0161em istra\u017eivanju i razmi\u0161ljanju, postepeno i uredno, kritiziraju\u0107i premise i pokazuju\u0107i oprez pri dono\u0161enju zaklju\u010daka \u2012 na\u0161 je cilj u svemu \u0161to podvrgavamo ispitivanju i preispitivanju primjenjivati pravdu, a ne slijediti predrasude, te nastojti u svemu \u0161to sudimo i kritiziramo da dosti\u017eemo istinu, a ne da nas pokolebaju mi\u0161ljenja. Tako, u kona\u010dnici, mo\u017eemo do\u0107i do istine koja zadovoljava srce i postepeno i pa\u017eljivo do\u0107i do stadija u kojem se pojavljuje sigurnost…\u201c (Ibn al-Haytam 1989: 4\u20126).<\/p>\n\n\n\n

Svojom eksperimentalnom metodom opisanoj u Knjizi o optici <\/em>Ibn al-Haytham je osporio sve dotada\u0161nje teorije i uspostavio temelje za budu\u0107a empirijska istra\u017eivanja u prirodnoj znanosti, \u010dime \u0107e ostvariti dalekose\u017ean uticaj, sve do renesanse i ranog novovjekovlja. Njegova metoda \u0107e postat klju\u010dna pretpostavka kasnijim modernim znanstvenim istra\u017eiva\u010dkim praksama.<\/p>\n\n\n\n

EKSPERIMENTALNA METODA, NAJBOLJA IDEJA MILENIJA<\/p>\n\n\n\n

Savremeni ameri\u010dki pisac Richard Powers \u2013 koji istra\u017euje u\u010dinke moderne znanosti i tehnologije i anga\u017eira se na njihovom spajanju sa knji\u017eevno\u0161\u0107u \u2013 u tekstu objavljenom 1999. godine u \u010dasopisu The New York Times Magazine<\/em>proglasio je najboljom idejom milenija <\/em>Ibn al-Haythamov izum eksperimentalne metode (Powers 1999). Ova ideja je, prema njegovom mi\u0161ljenju, napravila nevjerovatan konceptualni pomak i omogu\u0107ila konceptualnu revoluciju <\/em>\u201ekoja le\u017ei u sr\u017ei onoga \u0161to se dogodilo svijetu u posljednjih hiljadu godina\u201c. U tom dugom razdoblju svjetske povijesti \u2013 u kojem se uslijed susreta sa Aristotelovom filozofijom i znanstvenim djelima muslimanskih znanstvenika dogodila srednjovjekovna zapadna \u201eeksplozija znanja\u201c, u ranom novovjekovlju i znanstvena revolucija, te znanost postala samostalna i najmo\u0107nija makrostruktura svijesti \u2013 ova ideja je transformirala svaki aspekt postojanja<\/em>.<\/p>\n\n\n\n

Powers primje\u0107uje da je Ibn al-Haytham rije\u0161io znanstveni spor koji je ostao nerije\u0161en vi\u0161e od 800 godina. Naime, kako je ve\u0107 ranije nazna\u010deno, stolje\u0107ima prije njega u obja\u0161njavanju misterija vida dominirale su dvije me\u0111usobno suprotstavljene teorije. Jedna je bila Euklidova, Ptolemejeva i drugih helenisti\u010dkih matemati\u010dara, prema kojoj svjetlost nu\u017eno putuje od oka do posmatranog objekta, a druga je bila Aristotelova i gr\u010dkih atomista, koji su zastupali obrnutu teoriju. Euklid i Ptolemej su svoju teoriju zasnivali na matematici i razumu, a Aristotel na pukoj spekulaciji. Obje teze, iako neta\u010dne, bile su filozofski prihvatljive budu\u0107i da su logi\u010dne, potpune i unutar sebe konzistentne. Umjesto da slijedi autoritete (Ptolemeja i Aristotela) Ibn al-Haytham je \u017eelio eksperimentalno provjeriti ove teorije. Napravio je nekoliko izvanrednih posmatranja. Najgenijalnije bilo je ujedno i najjednostavnije. Pozvao je nekoliko posmatra\u010da da gledaju u sunce, \u0161to je potvrdilo njegovu glavnu ideju: kada gledate odve\u0107 svijetao objekt, on vam ope\u010de oko. Ustanovio je da svjetlost nije dolazila iz oka, ve\u0107 da pada u oko, reflektirana od objekta koji se posmatra. Ibn al-Haytham se nije \u201epozivao na geometriju ili teorijsku nu\u017enost. Umjesto toga, sru\u0161io je cijelu planinu sistematske teorije jednim pozivom na\u010dinjenice. Svjetlost je poticala izvan oka i reflektirala se u njega. Nijedno drugo obja\u0161njenje nije bilo u skladu s dokazima\u201c (Powers 1999). Teorija nije bila dovoljan argument; nije mogla izdr\u017eati pred sudom kontroliranog posmatranja. \u201eOvo empirijsko insistiranje le\u017ealo je u biti Ibn al-Haythamove prave revolucije i, mada nije samostalno preokrenuo svijet, njegov se uticaj pro\u0161irio bezgrani\u010dno\u201c (Powers 1999).<\/p>\n\n\n\n

Ibn al-Haythamova ideja eksperimentalne metode oslobodila je mo\u0107 koja je u temelju promijenila svijet i odredilanjegov novi, moderni karakter. Powers tvrdi da je izvan svake razumne sumnje da nijedna ideja nije imala dublji ili sveprisutniji uticaj na ono \u0161ta je ljudska rasa postala ili \u0161ta je u\u010dinila na licu planete od prepu\u0161tanja autoriteta eksperimentu. Ta najve\u0107a ideja posljednjih hiljadu godina omogu\u0107ila nam je \u201eprevlast nad materijom pitaju\u0107i se ne kako bi stvari trebale biti, ve\u0107 kako stvari jesu. Posvetili smo se otkrivanju onoga ne \u0161ta bismo trebali u\u010diniti sa svijetom, ve\u0107 \u0161ta mo\u017eemo u\u010diniti da svijet \u010dini\u201c (Powers 1999).<\/p>\n\n\n\n

UTICAJI<\/p>\n\n\n\n

Vjerodostojniji i objektivniji uvidi u intelektualnu povijest Evrope \u010dine sasvim razvidnim \u201eda je znanost o optici koju su franjevci razvili i \u0161irili bila utemeljena na glavnim doprinosima optici u srednjovjekovnom muslimanskom svijetu\u201c (Dupre 2025), prije svega u djelima al-Kindija i, naro\u010dito, Ibn al-Haythama. Njihova djela su, zapravo, postala nezaobilazna literatura za zapadne protoempiriste i opti\u010dare. Ona su omogu\u0107ila uvide u znanja iz podru\u010dja optike koja Zapad prije toga nije poznavao. Tada se u njegovom kulturnom prostoru javlja \u0161iri i usredsre\u0111eniji interes za izu\u010davanje optike, \u010demu su osobito doprinijeli franjevci Robert Grosseteste, Roger Bacon i John Pecham. Franjevci se ina\u010de smatraju glavnim protagonistima razvoja i \u0161irenja opti\u010dkog znanja u srednjovjekovnoj Evropi. Tome je slu\u017eila i panevropska mre\u017ea univerziteta, studija, skriptorija i biblioteka koju su oni izgradili. Najpoznatija sredi\u0161ta u toj mre\u017ei bili su Oxford (prvo sredi\u0161te za izu\u010davanje optike), Pariz i Bologna.[12] Optika \u0107e uskoro postati jedna od najrazvijenijih znanstvenih disciplina, \u010dija \u0107e znanja biti dostupna i zanatskim udru\u017eenjima i majstorima koji su \u2013 na osnovu znanja koja su do njih posredno dospijevala od muslimanskih znanstvenika \u2013 primjenjivali, kako tvrdi poznati njema\u010dki histori\u010dar umjetnosti Hans Belting, linearnu perspektivu i koji su, u vlastitom interesu, tako\u0111e doprinosili razvoju optike.<\/p>\n\n\n\n

Ibn al-Haythamova djela ostvarila su zna\u010dajan uticaj i na kasniju evropsku znanost i njene znanstvenike, renesansne i ranonovovjekovne, tako\u0111e i na umjetnost i estetiku percepcije, postavljaju\u0107i temelje za moderne znanstvene i umjetni\u010dke prakse. Njihov uticaj na znanstvena, filozofska i umjetni\u010dka kretanja u zapadnoevropskom svijetu, osobito u podru\u010dju prirodne filozofije i optike, sve do pojave znanstvene revolucije u sedamnaestom stolje\u0107u i njenih glavnih arhitekata (Galilea Galileja, Isaka Newtona, Johannesa Keplera i Christiaana Huygensa) bili su stvarni, dalekose\u017eni i sasvim prepoznatljivih tragova. Osobito sna\u017ean uticaj izvr\u0161ilo je Ibn al-Haythamovo djelo Knjiga o optici<\/em>. Pored spomenutih protagonista znanstvene revolucije, ovo djelo je bilo predmetom interesa i prirodnih filozofa i matemati\u010dara krajem \u0161esnaestog i u sedamnaestom stolje\u0107u: Willebr\u00f6rda Snelliusa, Renea Descartesa, Isaaca Barrowa i Rene-Frangoisa de Slusea. \u201eVe\u0107ina njih zna\u010dajno je koristila razli\u010dite dijelove knjige, posebno njezin veoma istan\u010dan matemati\u010dki tretman opti\u010dkih problema\u201c (Sabra 1989: xi).<\/p>\n\n\n\n

Vizuelna percepcija<\/em><\/p>\n\n\n\n

Ernst Gombrich, jedan od najpoznatijih histori\u010dara umjetnosti dvadesetog stolje\u0107a, sa posebnom pa\u017enjom prou\u010davao je odre\u0111ene aspekte Ibn al-Haythamove Optike<\/em>. U djelu Umjetnost i iluzija <\/em>napisao je da je Ibn al-Haytham sred-njovjekovni Zapad nau\u010dio razlici izme\u0111u osjetila, znanja i zaklju\u010divanja, a sve to ima zna\u010dajnu ulogu u percepciji <\/em>(Sabra 1989: xiv; Gombrich 1984).<\/p>\n\n\n\n

Ibn al-Haythamov uticaj, posebno onaj u domeni empirijske optike, osim \u0161to se kretao putem znanosti, imao je, kako pored ostalih primje\u0107uje Richard Powers, jo\u0161 jedan put, kojim je dodatno uzbudio umove Zapada. Ako svjetlost ulazi u oko izvana, tada se oko nalazi na vrhu vizuelnog sto\u0161ca, uslijed \u010dega okomita zraka dominira nad svim kosim zrakama. To je podrazumijevalo geometriju gledanja<\/em>, koju je prvobitno opisao Ibn al-Haytham, objasniv\u0161i kako ljudsko oko i mozak percipiraju prostor, dubinu, oblike i perspektivu. U trinaestom stolje\u0107u geometriju gledanja <\/em>je pod uticajem Ibn al-Haythama dodatno razvio Witelo Thuringopolonis (u. oko 1281.), poljski teolog i prirodni filozof.[13] Svojim djelom o optici (Perspectiva<\/em>), temeljenom na Kitab al-Manaziru<\/em>, doprinio je definiranju vizuelne percepcije kao kognitivne sposobnosti mozga da prihvati i shvati informaciju primljenu posredstvom oka, transformiraju\u0107i pri tome svjetlosne signale u suvisle slike, oblike i prostorne odnose. Ovim je otvoren put njenoj smjelijoj zapadnoj recepciji. Koncept vizuelne percepcije uskoro \u0107e se pro\u0161iriti Italijom i sna\u017eno uticati na njene umove, umjetnike i estete. Nastajao je novi vizuelni senzibilitet i shvatanje percepcije i najavljena nova velika era u zapadnoevropskom slikarstvu (Powers 1999). U istom velikom duhovnom rije\u010dnom toku nastala je i renesansna teorija perspektive, prema kojoj postaje mogu\u0107 prikaz trodimenzionalnih predmeta na dvodimenzionalnoj povr\u0161ini, u \u010dijoj osnovi je tako\u0111e bila Ibn al-Haythamova misao i njena Witelova razrada.<\/p>\n\n\n\n

Ibn al-Haythamova Optika <\/em>privukla je pa\u017enju i nekih od najpoznatijih kasnosrednjovjekovnih i renesansnih umjetnika, poput jednog od prvih univerzalnih talijanskih renesansnih umjetnika Lorenza Ghibertija (u. 1455.), koji se bavio teorijom vizualne estetike, optikom i teorijom percepcije. Pretpostavlja se da je Ibn al-Haythamovo djelo uticalo na njegovo shvatanje trodimenzionalnog prostora i doprinijelo raskidu sa srednjovjekovnim ikonografskim shemama i afirmaciji novog, renesansnog shvatanja.[14]<\/p>\n\n\n\n

Ibn al-Haythamova teorija svjetlosti, percepcije i dubine gledanja ostavila je trag i na velikog italijanskog slikara iz\u010detrnaestog stolje\u0107a Giotta di Bondonea. \u201eZa \u010dvrste prostore nagovije\u0161tene u njegovim freskama govorilo se da gle-datelje dovode do ushi\u0107enosti i ekstaze.<\/p>\n\n\n\n

Oko Evrope se okrenulo naopa\u010dke.\u201c Ibn al-Haythamova camera obscura <\/em>navela je slikare da istra\u017euju svjetlost i njeno odbijanje od stvarnih povr\u0161ina. No, tek kada su, posredstvom geografa i matemati\u010dara Paola Toscanellija (u. 1482.), renesansni umjetnici Brunelleschi, Masaccio i Uccello saznali za novu opti\u010dku matematiku \u2013 koja primjenjuje geometriju i algebru za opisivanje pravolinijskog \u0161irenja svjetlosti, refleksije i refrakcije kroz le\u0107e i ogledala \u2013 zapadnoevropski svijet je postigao potpuni uzlet u pravougaonu stvarnost. \u201eKoriste\u0107i tehnike duboke perspektive, s njenom sposobno\u0161\u0107u mjerenja relativne veli\u010dine objekata na bilo kojoj udaljenosti, Toscanelli je sastavio kartu koja je na kraju odvela Kolumba u Novi svijet\u201c; terra incognita koju je Doba velikih otkri\u0107a po\u017eurilo popuniti<\/em>.<\/p>\n\n\n\n

Vizuelna teorija i razvoj perspektive<\/em><\/p>\n\n\n\n

Malo je, izvan uskih znanstvenih krugoa, poznato da su se vizuelna teorija na Zapadu i, posebno, razvoj perspektive u renesansi temeljile na Ibn al-Haythamovom djelu Kitab al-Manazir<\/em>, koje je sve do 1572. godine bilo naslovljenolatinskim imenom Perspectiva<\/em>, a nakon toga naslov je promijenjen u gr\u010dki pojam Optika<\/em>, koji i danas ozna\u010dava nauku o opa\u017eanju. Ovo djelo je posredstvom franjevaca tako\u0111e potaknulo \u201eparadigmatsku promjenu\u201c koja je pokrenula potragu za trodimenzionalnim prostorom i interes za perspektivu kod kasnosrednjovjekovnih i renesansnih umjetnika (F. Brunelleschija, L. B. Albertija). Hans Belting pokazuje da se pojava ideje perspektive, koja je od svih otkri\u0107a u umjetnosti najzaslu\u017enija za promjene u novovjekovnoj umjetnosti, nije dogodila, kako se uobi\u010dajeno misli, u renesansnoj Firenci, mjestu ponovnog ro\u0111enja antike, ve\u0107 o\u010digledno u Bagdadu. <\/em>A perspektiva je \u201evjerovatno najva\u017enija slikovna ideja zapadne kulture\u201c (Hans Belting).<\/p>\n\n\n\n

Naravno, pojam \u201eperspektiva\u201c nema isto zna\u010denje u medijevalnoj znanosti i u renesansnoj umjetnosti. Njegovo znanstveno zna\u010denje definirali su muslimanski znanstvenici u kontekstu svoje vizuelne teorije. Ovaj termin \u0107e kasnije, u \u0161esnaestom stolje\u0107u, imati svoju semanti\u010dku transformaciju i bi\u0107e kori\u0161ten kao sinonim za \u201eoptiku\u201c u zna\u010denju pribli\u017eno onom koji je imao u filozofsko-znanstvenom jeziku anti\u010dke Gr\u010dke i helenizma. Zapadnoevropski autori, poput ameri\u010dkog teoreti\u010dara i histori\u010dara umjetnosti Erwina Panofskog, \u201eantici pripisuje neku vrstu perspektive\u201c. Me\u0111utim, antika izvjesno nije razvila perspektivu, jer \u201eona nije imala matemati\u010dko znanje koje je tek znanost muslimanskih znanstvenika proslijedila Zapadu\u201c (Belting 2023: 24\u201325).<\/p>\n\n\n\n

Osobita pronicljivost, instruktivnost i privla\u010dnost Beltingovih stavova o doprinosima muslimanskih znanstvenika, posebno Ibn al-Haythama, razvoju ideje perspektive i vizuelne teorije, kao i o dalekose\u017enosti odjeka njihove misli iz podru\u010dja optike u zapadnoevropskom svijetu, zavre\u0111uju da se zakratko jo\u0161 na njima zadr\u017eimo.[15] U svojoj knjizi Firenca i Bagdad <\/em>Belting istra\u017euje prenos vizuelne teorije muslimanskih znanstvenika iz doba klasi\u010dne islamske kulture na Zapad i te\u017ei dati novi naglasak \u0161irem kulturnom zna\u010daju tog prenosa. On tako\u0111e ispituje upotrebu perspektive u renesansnim slikama kao fakat koji je izveden iz matemati\u010dke teorije vida muslimanskih opti\u010dara. U tom smislu, posebno ukazuje na intelektualni dug renesansne firentinske umjetnosti \u201eislamskoj\u201c optici i znanosti, \u0161to je na osobit na\u010din prepoznatljivo u Brunelleschijevom tretmanu perspektive. Ina\u010de, perspektiva je imala poseban u\u010dinak kao kulturna tehnika. Ona nije promijenila samo umjetnost, ona je promijenila cijelu jednu kulturu, zapadnu kulturu, \u201e\u010dija je sklonost vizuelnome dovela do novih tehnologija slike\u201c (Belting 2011: 22). Ideja perspektive je u svojoj novovjekovnoj pojavi izazvala i svojevrsnu \u201ekognitivnu revoluciju\u201c; \u201epostala je izraz antropocentri\u010dnog mi\u0161ljenja koje se oslobodilo srednjovjekovne teocentri\u010dne slike svijeta\u201c (Belting 2011: 25).<\/p>\n\n\n\n

Zapadna i islamska kultura su, uz sve svoje razlike, nekada posjedovale zajedni\u010dku teorijsku matricu. \u201ePrelazakznanstvene teorije u umjetni\u010dku praksu<\/em>, odnosno arapske teorije vi\u0111enja <\/em>u zapadnu teoriju slike<\/em>, bio je revolucionaran\u201c (Belting 2011: 34). Interesantno je primijetiti da je, prema mi\u0161ljenju Beltinga, ovdje do\u0161lo do historijskog susreta dvijukultura koje prema slici i pogledu imaju potpuno opre\u010dan odnos, anikoni\u010dne islamske i ikoni\u010dne zapadne<\/em>, te da se taj susret dogodio u horizontu znanosti, a razrije\u0161io u horizontu umjetnosti, odnosno slike i pogleda. Naime, u renesansi \u0107e se znanstvena teorija ili teorija vi\u0111enja muslimanskih znanstvenika transformirati u teoriju slike i, konsekventno, u slikovnu praksu.<\/p>\n\n\n\n

Teorija percepcije udaljenosti<\/em><\/p>\n\n\n\n

Ibn al-Haytham u Knjizi o optici <\/em>tako\u0111e relativno detaljno, precizno i empirijski utemeljeno opisuje percepcije veli\u010dine, udaljenosti i drugih geometrijskih svojstava trodimenzionalnog svijeta, te postavlja teoriju percepcije udaljenosti, \u0161to se mo\u017ee smatrati prvom, u savremenom zna\u010denju te rije\u010di, znanstvenom teorijom percepcije udaljenosti. Njegova teorija percepcije udaljenosti u znanstvenim krugovima Zapada perzistirala je sve do pojave znanstvene revolucije, preciznije do momenta kada je Kepler 1604. godine uveo konkurentsku teoriju. Kepler u knjizi iz 1604. godine<\/p>\n\n\n\n

pod naslovom Dodaci Witelu, osvrt na opti\u010dki aspekt astronomije<\/em>, osim \u0161to izla\u017ee svoju konkurentsku teoriju, detaljnoopisuje i rad na polju optike poznatog srednjovjekovnog znanstvenika Witela, koji je posredstvom prevoda djela muslimanskih znanstvenika na latinski upoznao njihove znanstvene doprinose, te je prepoznatljivo pisao u tradiciji muslimanskih opti\u010dara. Interesantno je primijetiti da Kepler u ovom djelu \u010desto spominje Ibn al-Haythama, ali ne eksplicitno i njegovu teoriju percepcije udaljenosti, \u0161to, pored ostalog, jasno ukazuje na to da je on poznavao Ibn al-Haythamova djela iz optike, uklju\u010duju\u0107i i njegov Kitab al-Manazir<\/em>, stoga, sasvim vjerovatno, i njegovu teoriju koja je u ovom djelu izlo\u017eena (Sedgwick 2022: 14).<\/p>\n\n\n\n

Neki savremeni istra\u017eiva\u010di ove teme poput H. A. Sedgwicka ukazuju na karakteristi\u010dnu okolnost koja svjedo\u010di o tome da su po\u010detkom sedamnaestog stolje\u0107a prou\u010davanje i razvoj opti\u010dkih sistema, koji su uklju\u010divali me\u0111udjelovanje teleskopa i ljudskog vida, bili toliko ra\u0161ireni da se \u010dini malo vjerojatnim da se prelaz sa Ibn al-Haythamove osnovne teorije percepcije udaljenosti na apstraktniju, matemati\u010dku teoriju Keplera i Descartesa mogao dogoditi odjednom (Sedgwick 2022: 14).<\/p>\n\n\n\n

Prema Sedgwickovom mi\u0161ljenju, detaljniji uvidi u historiju znanosti tog razdoblja mogli bi otkriti slo\u017eeniji prelaz<\/em>. Koliko je poznato, Kepler nije Ibn al-Haythamovoj teoriji percepcije udaljenosti posve\u0107ivao ve\u0107u pa\u017enju i nije je nikada eksplicitno kritizirao ili odbacio. To je vjerovatno i stoga \u0161to je njegov primarni znanstveni interes bila astronomija a ne optika, te \u0161to je optiku prou\u010davao uglavnom kako bi dospio u izgledniju mogu\u0107nost \u201eboljeg razumijevanja i kontrole pogre\u0161aka koje ljudski vid unosi u astronomska mjerenja\u201c (Sedgwick 2022: 14).<\/p>\n\n\n\n

Ibn al-Haythamova teorija nekoliko narednih stolje\u0107a neopa\u017eeno biva napu\u0161tena i uglavnom zaboravljena kao koherentna i sveobuhvatna teorija. Me\u0111utim, polovinom pro\u0161log stolje\u0107a vra\u0107a joj se ameri\u010dki znanstvenik James J. Gibson[16] i posredno je, u okviru svojih istra\u017eivanja u podru\u010dju vizuelne percepcije, aktualizira. On tako\u0111e, sli\u010dno Ibn al-Haythamu, svoju teoriju naziva \u201eteorijom temelja\u201c percepcije prostora. Interesantno je primijetiti da Gibsonova teorija percepcije udaljenosti \u2013 koju \u0107e on polovinom dvadesetog stolje\u0107a razviti i, na temelju vlastitih istra\u017eivanja u podru\u010dju psihologije, objasniti \u2013 ima zapanjuju\u0107e sli\u010dnosti sa Ibn al-Haythamovom teorijom izlo\u017eenoj u Knjizi o optici<\/em>, i koja tako\u0111e uzima u obzir psiholo\u0161ke aspekte percepcije i vida. Obojica su, na primjer, zastupali stavove o tome da se teorija temeljena na hipotezi intromisije ne mo\u017ee kvalificirati kao odr\u017eivo obja\u0161njenje vida ukoliko nije dopunjena i potkrijepljena psiholo\u0161kom teorijom koja postavlja na\u010dine zaklju\u010divanja koji su nu\u017eno uklju\u010deni u percepciju vidljivih svojstava osim u\u010dinaka svjetlosti i boje\u201c (Sabra 1989: lv).<\/p>\n\n\n\n

Ranije teorije, koje su temeljene ili pak izvedene iz Keplerove i Descartesove teorije percepcije udaljenosti i koje su, u me\u0111uvremenu, potisnule Ibn al-Haythamovu teoriju i teorije na njoj zasnovane, Gibson uzima u obzir, ali ih ne prihvata.<\/p>\n\n\n\n

Nakon svega, \u010dini se da ne bi bilo sasvim neodmjereno Kitab al-Manazir <\/em>smatrati najkorisnijim znanstvenim \u0161tivom koje je napisano o svjetlosti do pojave Newtonove Optike <\/em>u drugoj polovini sedamnaestog stolje\u0107a.<\/p>\n\n\n\n

<\/a>BIBLIOGRAFIJA<\/h2>\n\n\n\n

Literatura<\/em><\/p>\n\n\n\n

Belting, Hans. 2010. Firenca i Bagdad: Zapadno-isto\u010dna povijest pogleda<\/em>. Zapre\u0161i\u0107: Fraktura.<\/p>\n\n\n\n

Briffault, Robert. 1919. The Making of Humanity<\/em>. London: George Allen & Unwin.<\/p>\n\n\n\n

Dallal, Ahmed. 2018. \u201eNauka, medicina i tehnologija: stvaranje nau\u010dne kulture\u201c. U: Esposito, John L. (ur.), Oksfordska historija islama <\/em>(2. izdanje). Sarajevo: Centar za napredne studije, 153\u2012201.<\/p>\n\n\n\n

El-Bizri, Nader. 2005. \u201eA Philosophical Perspective on Alhazen\u2019s Optics\u201c. Arabic Sciences and Philosophy <\/em>15 (2): 189\u2012218.<\/p>\n\n\n\n

Gombrich, E. H. 1984. Umetnost i iluzija: psihologija slikovnog predstavljanja<\/em>. Beograd: Nolit.<\/p>\n\n\n\n

Hiti, Filip. 1988. Istorija Arapa<\/em>. Sarajevo: \u201eVeselin Masle\u0161a\u201c.<\/p>\n\n\n\n

Hodgson, Marshall G. S. 1974. The Venture of Islam <\/em>3. Chicago: The University of Chicago Press.<\/p>\n\n\n\n

Hodgson, Marshall G. S. 1993. Rethinking World History: Essays on Europe, Islam and World History<\/em>. Cambridge: Cambridge University Press.<\/p>\n\n\n\n

Ibn al-Haytham. 1989. The Optics of Ibn al-Haytham. Books I\u2013III: On Direct Vision<\/em>. Sabra, A. I. (ed.). London: Warburg Institute, University of London.<\/p>\n\n\n\n

Janos, Damien. 2012. Method, Structure, and Development in al-Farabi\u2019s Cosmology<\/em>. Leiden\u2013Boston: Brill.<\/p>\n\n\n\n

Raynaud, Dominique. 2016. A Critical Edition of Ibn al-Haytham\u2019s On the Shape of the Eclipse: The First Experimental Study of the Camera Obscura<\/em>. Cham: Springer.<\/p>\n\n\n\n

Sabra, Abdelhamid I. 1989. \u201eIntroduction, Commentary, Glossaries, Concordance, Indices\u201c. In: Ibn al-Haytham, The Optics of Ibn al-Haytham. Book I: On Direct Vision<\/em>. Sabra, Abdelhamid I. (ed.). London: Warburg Institute, University of London.<\/p>\n\n\n\n

Sarton, George. 1962. Introduction to the History of Science: From Homer to Omar Khayyam <\/em>I. Baltimore: Carnegie Institution of Washington.<\/p>\n\n\n\n

Sedgwick, H. A. 2022. \u201eIbn al-Haytham\u2019s Ground Theory of Distance Perception\u201c. i-Perception <\/em>13 (5): 1\u201218.<\/p>\n\n\n\n

Sesardi\u0107, Neven (priredio) 1985. Filozofija nauke<\/em>. Beograd: Nolit.<\/p>\n\n\n\n

Internet izvori<\/em><\/p>\n\n\n\n

Dupr\u00e9, Sven & Raynaud, Dominique. \u201eOptics and the Rise of Perspective: A Study in Network Knowledge Diffusion\u201c. http:\/\/journals.openedition.org\/rac\/1001 (pristupljeno 25. 10. 2025).<\/p>\n\n\n\n

Druart, Th\u00e9r\u00e8se-Anne. 2024. \u201eal-Farabi\u201c. In: The Stanford Encyclopedia of Philosophy <\/em>(Fall 2024 Edition). Zalta, Edward N. & Uri Nodelman (ed.). https:\/\/plato.stanford.edu\/archives\/ fall2024\/entries\/al-farabi\/ (pristupljeno 29. 12. 2025).<\/p>\n\n\n\n

Powers, Richard. 1999. \u201eEyes Wide Open\u201c. The New York Times Magazine<\/em>, April 18. https:\/\/archive.nytimes.com\/www.nytimes.com\/library\/magazine\/millennium\/m1\/powers.html (pristupljeno 17. 11. 2025).<\/p>\n\n\n\n

<\/a>IBN AL-HAYTHAM, THE HARBINGER OF MODERN SCIENCE<\/h2>\n\n\n\n

Summary<\/em>: Without the civilizational achievements of the Muslim mind, the rise of the modern West could not have occurred in the familiar format. The powers that directly enabled this rise were unleashed by modern science, and they had long been prepared in the spiritual efforts that had taken place centuries earlier in the philosophy and science of ancient Greece, Hellenism, and especially classical Islamic civilization. The decisive influence of Islamic civilization is nowhere so clear and significant as in natural science and the scientific spirit. The achievements of Muslim scientists in mathematics (algebra, the foundations of geometry, and trigonometry), spherical astronomy, medicine, mechanics, physics, and optics, their new scientific approach, experiment, and inductive method, strongly influenced the formation of Western scientific macro-consciousness and determined the emergence of modern science. Some of the greatest Muslim philosophical and scientific minds, such as Ibn Sina, al-Biruni, Ibn al-Haysam, and Ibn Rushd, made a particularly significant contribution to this. The paper presents some of the most significant scientific achievements of Ibn al-Haytham, a polymath and probably the greatest scientific mind of the medieval world. His scientific reputation rests mostly on his contributions in the fields of mathematics and physics, that is, geometric and physiological optics, which he established as a special artistic discipline, and on his unique contributions to the foundation of the scientific method. Mathematics becomes the basis of his natural science research; it combines the methods of natural philosophy (physics) and mathematics and introduces the verification of observation when proving the research hypothesis. The paper also presents the main ideas presented in his seven-volume work Kit\u0101b al-Man\u0101\u1e93ir <\/em>(The Book of Optics<\/em>), the most important work written about light until the appearance of Newton\u2019s Optics<\/em>. This work is at the basis of the development of the science of light as we know it today. In his book, Ibn al-Haytham provides a detailed, rigorous and empirically based explanation of the perception of size, distance and other geometric properties of the three-dimensional world, and imposes a theory of distance perception, which can be considered the first, in the modern sense of the word, scientific theory of distance perception. In the continuation of the paper, the influence of Ibn al-Haytham on the development of optics and physics in the Middle and Early Modern Ages is discussed.<\/p>\n\n\n\n

Keywords<\/em>: Ibn al-Haytham, Science, Optics, Method, Experiment, Influence on the West<\/p>\n\n\n\n

<\/a>ENDNOTES<\/h2>\n\n\n\n

[1] nusret.isanovic@gmail.com<\/a>.<\/p>\n\n\n\n

[2] U trotomnom djelu The Venture of Islam <\/em>(3 vols.; Chicago: The University of Chicago Press, 1974) Hodgson je te\u017eio predstaviti islamsku civilizaciju u globalnom kontekstu kao klju\u010dnu sastavnicu \u0161ire, svjetske historije i ukazati na njen zna\u010daj u odre\u0111ivanju intelektualnih tokova modernog zapadnog svijeta. Svojim djelom on \u017eeli doprinijeti prevladavanju binarnog pogleda na islam i Zapad i ukazati na to da je njihova historijska, civilizacijska i duhovna povezanost mnogo ve\u0107a i presudnija nego \u0161to se to predstavlja u zapadnoevropskim mainstream <\/em>narativima. Hodgson islam definira kao duhovno nastojanje sa dubokom moralnom vizijom, koje je zna\u010dajno ostvareno u klasi\u010dnom razdoblju njegove civilizacije i koje je imalo mnoge univerzalne odjeke. U knjizi Rethinking World History: Essays on Europe, Islam, and World History <\/em>on tvrdi dauspon Evrope nije bio linearan i jedinstven, ve\u0107 rezultat dugotrajnog razvoja vi\u0161e evroazijskih civilizacija. Smatrao je da su druge velike kulture poput islamske i kineske bile nadomak industrijske revolucije koju je prekinula mongolska invazija (Marshall 1993: 68).<\/p>\n\n\n\n

[3] U tekstu ne koristim latinizirana imena muslimanskih znanstvenika (npr. Avicena, Averoes, Alhazen) koja su uveli srednjovjekovni prevodioci njihovih djela, nego arapska, nastala u kulturi iz koje poti\u010du. Zato \u0161to koristiti latinsku veziju njihovih imena podjednako nema smisla koliko nema smisla nekom Talijanu ili Francuzu davati, na primjer, njema\u010dko ime: \u201eo\u010dito je mudrije dati svakom \u010dovjeku ime koje otkriva njegovo porijeklo, a ne ono koje ga skriva\u201c (Sarton 1962: 43). Latiniziranje njihovih imena sadr\u017eavalo je stanovitu tendenciju ne samo da skriju njihov muslimanski identitet nego i njihova postignu\u0107a u podru\u010dju znanosti i filozofije.<\/p>\n\n\n\n

[4] Ibn Sina je ro\u0111en u Af\u0161ani, malom mjestu nedaleko od Buhare, gradu koji je u desetom i jedanaestom stolje\u0107u bio jedan od najpoznatijih sredi\u0161ta kulture, umjetnosti i obrazovanosti u cijelom muslimanskom svijetu, a al-Biruni u Kathu (Kasu), danas Beruniju, gradu koji je po njemu dobio ime. Ovi gradovi se nalaze u dana\u0161njem Uzbekistanu.<\/p>\n\n\n\n

[5] Nedovoljno ima pouzdanih podataka o Ibn al-Haythamovom \u017eivotu. Ro\u0111en je oko 965. godine u Basri, gradu u dana\u0161njem Iraku. Kasnije se preselio u Kairo i nastanio u blizini univerziteta al-Azhar. Univerzitet je osnovan (972.) samo nekoliko godina nakon \u0161to se Ibn al-Haytham doselio u Kairo i smatra se jednim od najstarijih univerziteta na svijetu. Pretpostavlja se da je Ibn al-Haytham na njemu predavao. Njegov \u017eivot u Kairu bio je u potpunosti posve\u0107en znanstvenom radu. Napisao je oko 90 djela, od kojih je preko 60 sa\u010duvano. Umro je oko 1039. godine.<\/p>\n\n\n\n

[6] Al-Kindijeva djela iz optike preveo je u dvanaestom stolje\u0107u na latinski Gherard od Cremone, poznato ime Toledske \u0161kole prevo\u0111enja.<\/p>\n\n\n\n

[7] Al-Farabijevoj znanstvenoj misli po\u010delo se tek odnedavno posve\u0107ivati vi\u0161e pa\u017enje. Tako, na primjer, Gad Freudenthal (koji se ina\u010de dominantno bavi istra\u017eivanjem znanosti i filozofije u srednjovjekovnim jevrejskim dru\u0161tvima) usredsredio se na njegova istra\u017eivanja geometrije. Knjiga Damiena Janosova Metoda, struktura i razvoj <\/em>u al-Farabijevoj <\/em>kozmologiji nudi nove uvide u razli\u010dite aspekte al-Farabijeve astronomije, kosmologije i filozofije prirode, posve\u0107uju\u0107i posebnu pa\u017enju odnosu izme\u0111u astronomije, fizike i metafizike. Johannes Thomann je ukazao na novootkriveni komentar Almagesta <\/em>koji se pripisuje al-Farabiju, tako\u0111e i na neke njegove tekstove koji se bave fizikom shva\u0107enom u naj\u0161irem smislu, a koji opse\u017eu cijelu prirodnu filozofiju (Janos 2012; Druart 2024; Zalta & Nodelman 2024).<\/p>\n\n\n\n

[8] Ibn al-Haythamov Kitab al-Manazir <\/em>izvorno se sastoji od sedam svezaka. O statusu arapskog orginala postoje razli\u010dita mi\u0161ljenja. Filip Hiti, na primjer, tvrdi da je on izgubljen, te da je djelo sa\u010duvano zahvaljuju\u0107i prevodu na latinski (Hiti 1988: 567). Me\u0111utim, egipatski istra\u017eiva\u010d A. I. Sabra tvrdi da dva sveska, koja obuhvataju Knjigu IV i Knjigu V, nigdje nisu prona\u0111ene. Od pet svezaka za koje se zna da postoje, \u010detiri (Knjiga I, II, III i VII) prona\u0111ene su u Biblioteci d\u017eamije sultana Muhammada Fatiha i trenutno se \u010duvaju u biblioteci Suleymaniya, a svezak \u0161est (Knjiga VI) nalazi se u Biblioteci sultana Ahmeta III, u Muzeju Topkapi Sarayi. Svih pet svezaka prepisano je 476. h. \/ 1083.\u20121084. i jasno je uo\u010dljivo da poti\u010du od jednog prepisiva\u010da. Na kraju sveska II i VII nazna\u010deno je da su prepisi nastali u Basri, \u0161to navodi na hipoteti\u010dki zaklju\u010dak da je prepis i ostalih svezaka nastao u ovom gradu (Sabra 1989: lxxx).<\/p>\n\n\n\n

[9] U svim zapadnim ud\u017ebenicima novovjekovni italijanski fizi\u010dar Galileo Galilej predstavljen je neupitnim ocem znanstvene metode, a kao njegovi najpoznatiji prethodnici navodili su se dvojica srednjovjekovnih u\u010denjaka, Robert Grosseteste i Roger Bacon.<\/p>\n\n\n\n

[10] Instruktivno je istaknuti da je al-Biruni uspostavio i jasnu epistemolo\u0161ku distinkciju izme\u0111u filozofije i matematike, odnosno teologije, metafizike i znanosti.<\/p>\n\n\n\n

[11] Da podsjetim, izgradnja teorije i eksperimentiranje dvije su konstantne karakteristike moderne znanstvene metode. Prva je obi\u010dno neka vrsta matemati\u010dkog modeliranja \u010dinjenica opa\u017eanja, a druga, osim \u0161to je eksperimentalno posmatranje fenomena, zahtijeva i eksperimentalni dokaz hipoteze koja regradira tretirani fenomen. Dakle, eksperiment je dizajniran tako da testira hipotezu na kojoj se zapravo temelji (matemati\u010dka) teorija.<\/p>\n\n\n\n

[12] Univerzitet u Bologni je bio otvoreniji i intelektualno senzibilniji od drugih univerziteta. U njemu je vladao stanoviti duh kozmopolitizma, \u0161to je bilo izra\u017eeno u ve\u0107im slobodama njegovih studenata, nagla\u0161enijoj znati\u017eelji i sklonosti za usvajanjem novih znanja, uklju\u010duju\u0107i i ona muslimanskih znastvenika.<\/p>\n\n\n\n

[13] Witelo je studirao u Parizu i Padovi. Jedno vrijeme je boravio na papinskom dvoru u Viterbu. Njegovo najpoznatije djelo Perspectiva <\/em>zna\u010dajno se zasniva na Ibn al-Haythamovom djelu. S druge strane, on je zauzvrat uticao na kasnije znanstvenike, posebno na Johannesa Keplera. Witellova rasprava o optici bila je usko povezana s latinskom verzijom Ibn al-Haythamovog arapskog djela: Kitab al-Manazir <\/em>(Knjiga o optici<\/em>; De aspectibus <\/em>ili Perspectivae<\/em>), a obje su \u0161tampane u izdanju Friedricha pod nazivom Opticae thesaurus <\/em>(Basel, 1572.), \u0161to je zapravo latinski naslov Ibn al-Haythamovog Kitab al-Manazira <\/em>(El-Bizri 2005).<\/p>\n\n\n\n

[14] U svojim prikazima tema iz Starog zavjeta <\/em>(poznatim kao Vrata raja<\/em>) Ghiberti uvodi prikaz trodimenzionalnih figura, do tada nepoznatih u zapadnoj srednjovjekovnoj umjetnosti, \u010dime ostvaruje iluziju \u010dudesne dubine.<\/p>\n\n\n\n

[15] Hans Belting (u. 2023.) poznati je njema\u010dki histori\u010dar umjetnosti i teoreti\u010dar medija, koji je posebnu pa\u017enju posvetio istra\u017eivanju slike u kontekstu savremene umjetnosti, italijanske umjetnosti srednjeg vijeka i renesanse.<\/p>\n\n\n\n

[16] Gibsonova teorija vizuelne percepcije uticala je na stavove nekih poznatih \u0161kola psihologije u drugoj polovini dvadesetog stolje\u0107a, poput Gestalt psihologije.<\/p>\n\n\n\n

SEPARAT RADA<\/h3>\n\n\n\n

Separat ovog rada (pdf), objavljenog u \u010detvrtom broju \u010dasopisa Konteksti kulture: studije iz humanistike i umjetnosti<\/em> (2026), mo\u017eete preuzeti klinom na ovaj link<\/a>.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Nusret Isanovi\u0107 [1]Univerzitet u SarajevuFakultet islamskih naukaSarajevo, Bosna i Hercegovina Sa\u017eetak: Bez civilizacijskih postignu\u0107a muslimanskog uma uspon novovjekovnog Zapada se ne bi mogao dogoditi u poznatom formatu. Mo\u0107i koje su neposredno omogu\u0107ile taj uspon oslobodila je moderna znanost, a one su dugo pripremane u duhovnim naporima koji su se stolje\u0107ima ranije zbivali u filozofiji i […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"class_list":["post-1977","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-radovi"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1977","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1977"}],"version-history":[{"count":7,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1977\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":2017,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1977\/revisions\/2017"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1977"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1977"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/kontekstikulture.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1977"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}