Milko Štimac [1]
Beograd, Srbija
Sažetak: Prednosti akcionarstva kao oblika udruživanja kapitala ispoljavaju se kako u ekonomiji, tako i u društvenim odnosima. Razvijeno i rašireno akcionarstvo doprinosi razvoju privrede, te omogućava uspostavljanje srednje klase i njeno širenje. Učvršćuje i demokratiju kao političko uređenje srednje klase. Akcionarstvo to postiže prevazilaženjem dva osnovna ograničenja kapitalizacije imovine: odnosa individualnog i korporativnog interesa, i vremenskog ograničenja. Ograničenja su se prevazilazila, istorijski posmatrano, postepeno, onako kako se i akcionarstvo uobličavalo u svoj sadašnji, razvijeni, oblik zatvorenog akcionarskog društva, kojim se javno trguje na organizovanim tržištima kapitala. Rekonstrukciju dela razvoja akcionarstva možemo pratiti proučava jući notarska pismena javnih beležnika u srednjovekovnom Kotoru. Iz njih saznajemo da su udruživanja kapitala već od početka XIV veka bila na dobrom putu da iz jednokratnih trgovačkih poslova pređu u trajnija trgovačka društva, sa nekim odlikama koje danas vezujemo za akcionarstvo. Živa trgovačka delatnost i interes koji se uz nju razvijao gurali su bokeljske trgovce ka složenijim i savršenijim načinima poslovnog udruživanja. Ona se još uvek ne mogu nazvati akcionarstvom, ali već poseduju njegove značajne osobine.
Ključne riječi: akcionarstvo, srednji vek, Kotor, notari, udruživanje kapitala
AKCIONARSTVO
Akcionarsko društvo je najsloženiji oblik udruživanja kapitala. Jednom uspostavljen do kraja, i formalizovan, omogućio je dodatni zamah privrednom razvoju, ali i postepenu promenu društvene strukture. Akcionarstvo je jedan od ugaonih kamenova nastanka, održanja i širenja srednje klase, čiji je politički izraz parlamentarna demokratija, a socijalno okruženje – otvoreno društvo. Tako je akcionarsko društvo omogućilo umnogome tehnički, ekonomski i društveni na predak organizovanih zajednica, spajajući posredno tehnološko usavrša vanje s društvenim oslobađanjem.[2] Akcionarstvo kauzalno prethodi i pojavi narodnog kapitalizma, jer počiva na sve širem učešću malih, pojedinačnih imovina u kapitalizacijama velikih ekonomskih poduhvata. Time i najširi krug pripadnika društva uvlači u igru obrta i profita, šireći u koncentričnim krugovima dobrobit razvoja privrede.[3]
Pojava akcionarstva bila je postepena. Ono je nastajalo spontano, iz potreba poslovanja trgovaca, pre svega. Da bi se ostvario trgovački poduhvat, znatan po obimu i vrednosti, ali i po intrinsičkom riziku, bilo je neophodno raspolagati zamašnim sredstvima. Ta su sredstva bivala tolika da su najčešće prevazilazila finansijsku i imovinsku snagu pojedinaca. Logično rešenje za organizaciju poduhvata takve vrste bilo je udruživanje s drugima, odnosno udruživanje kapitala od više vlasnika.
Najšire shvatano, dakle, akcionarstvo je udruživanje kapitala. Time mu određujemo šire polje pripadanja. Šire, jer udruživanja ima raznih i nije svako udruživanje akcionarstvo. Ono poseduje određene osobine koje ga odvajaju od ostalih istorodnih pojava, na primer od investicionih fondova ili, istorijski, od dubrovačkih entega ili rimskih collegia. Akcionarstvo, dakle, nije bilo kakvo udruživanje kapitala.
Akcionarstvo, da bismo ga kao takvo prepoznali, u današnjem razvijenom obliku, mora da prevaziđe dve vrste interesa. Prvi je pojedinačni interes. Akcionarstvo polazi od pojedinačnog interesa, kao i svaka priča o kapitalu i njegovoj oplodnji. Ipak, skup pojedinačnih interesa u jednom akcionarskom društvu daje više od pukog zbira, daje novi, sinergetski interes. Gde se onda gubi onaj jedini motivišući interes pojedinačnog akcionara, onaj zbog kojeg se on i pridružio drugim suosnivačima akcionarskog društva? Šta održava akcionare pojedince i dalje na okupu u akcionarskom društvu, ako se njihov pojedinačni interes sta pa u jedan opšti interes preduzeća?
Polazna kategorija u procesu preva zilaženja pojedinačnog interesa radi stvaranja sinergetskog korporativnog interesa jeste poverenje. Bez poverenja ne bi bilo ekonomije kakvu danas poznajemo: ne bi bilo kredita, bilo bi nemoguće organizovati cikličnu proizvodnju, izmeštati robu s jednog tržišta na drugo… Bilo bi nemoguće i ustanoviti akcionarsko društvo. 145 Svako akcionarsko društvo počiva na poverenju. Svakako da je za nastanak prvih društava najbitnije bilo poverenje, ako ne u sve, a ono bar u druge ključne suakcionare. Na tom ličnom poverenju nastaju prva udruženja u pojedinačne trgovačke poduhvate. Ali da bi se ona održala, potrebno je da to lično poverenje u integritet ostalih akcionara u društvu preraste u novi kvalitet.
Prerastanje ličnog poverenja u korporativno poverenje nastaje njegovom institucionalizacijom. Iza radnji pojedinci koji se udružuju i onih koji vode udružene kapitale staju svojim autoritetom institucije: od države i njenih regulatornih organa do sa moregulišućih institucija kao što su berze. One garantuju, i sankcijama kad je potrebno, da neće doći do narušavanja interesa pojedinačnih akcionara – ulagača u akcionarska društva. Na mesto ličnog poverenja stupa tada poverenje u samu korporaciju, u njenu misiju. Novi akcionari pri stupaju društvu iz razloga poverenja u poslovnu politiku društva, očekujući da će im ona, srazmerno ulogu, doneti dobit.
Druga vrsta interesa koju akcionarstvo u svom nastajanju mora da prevaziđe jeste vremenski ograničen interes. Obrt kapitala svakako zahteva određeni period od investiranja u posao, bilo da je reč o trgovini bilo o proizvodnji, do profitiranja. Vremenski otklon od početka posla do njegovog završetka ostavlja posao i njegov eventualno isplativi ishod izlože ne riziku. Otuda i razumljiva sklonost da se sve što može naplati prvom prilikom.
Akcionarska društva, naprotiv, osnivaju se bez ograničenja u trajanju, ulaganje u njih, u njihovo osnivanje i poslovanje jeste trajno. Imovina koja im je preneta kupovinom akcije ostaje u njihovom posedu. Vremensko ograničenje, kada se jednom ta imovina okupi u kapital preduzeća, nije više osobina samog tog preduzeća, već sklonosti i poslovnog mentaliteta investitora – vlasnika akcije. On akciju može da proda nekom drugom, ne remeteći time bilanse kompanije.
Time se postiže još jedan značajan efekat: kapital akcionarskog društva je obezličen, anoniman. Jednokratni interes na taj je način prevaziđen samom logikom poslovanja. Nije se pretvorio u višekratni interes, kakav postoji kod investiranja u obveznice već u stalni, perpetualni interes. Ak cionar ulazi u investiranje u akcije zato što veruje u misiju preduzeća na tržištu. On od njega ne očekuje jasno definisan interes koji će se ostvariti u određenom vremenskom roku, pod tačno definisanim uslovima. Od preduzeća čiju je akciju kupio akcionar očekuje stalno, perpetualno obavljanje delatnosti, koje će mu doneti neku dobit, ali koja nije odrediva u smislu određenosti kamate na obveznice.
Dakle, kod akcionara, investitora u akcije, u žiži je obavljanje delatnosti, a sam interes postaje sekundaran, izveden iz te delatnosti. Tako se i može dogoditi da akcionari na skupštini glasaju za reinvestiranje dobiti umesto za isplatu dividendi.
Prevazilaženje oba interesa koji dovode do akcionarstva, i ličnog i jednokratno, međusobno su uslovljeni. Iste institucije koje garantuju zaštitu interesa pojedinaca u akcionarskom društvu, stvarajući tako novi korporativni interes, garantuju i stabilnost tržišta, omogućujući na taj način da se poslovni horizont sve više produžava, dok se interes iz jednokratnog, preko višekratnog, ne pretvori u stalni.
I stvarni pojedinačni interes, nastao ulaganjem u jednokratni trgovački posao, ovim se pretvara u nešto drugo. Videli smo da je osnovni motiv ulaganja u akcionarsko društvo njegova delatnost, njeno održanje i profitiranje na njoj. Na primer, ulog izražen kroz akciju nije više pojedinačni određeni deo brodskog tovara koji se vraća sa udaljenog tržišta. On postaje deo ukupne celine kapitala preduzeća, stavljenog u funkciju njegove osnovne delatnosti. Dakle, akcija i ulog koji ona izražava posta ju idealni deo kapitala akcionarskog društva, deo koji se ne može vezati za stvarnopravni odnos posedova nja neke stvari iz vlasništva predu zeća. Akcija time postaje znak ide alne vrednosti, depersonalizovana u potpunosti, odvojena od ličnosti ulagača, svime osim njegovim pose dovanjem. Od akcionara koji je poseduje lako se odvaja – prenošenjem posedovanja (traditio). Tako je akcija, kao znak vrednosti, postala lako prenosiva i podobna za trgovanje. Nje na vrednost odvojena je u tržišnom opštenju od vrednosti dela kapitala firme koji predstavlja. Često se događa da akcije firme, kojoj ne ide najbolje na tržištu, uprkos tome mogu da rastu. One postaju roba, lako zame njiva i utrživa. U pravnom prometu ponašaju se upravo tako – imaju sve osobine onoga što se u pravnoj literature podrazumeva pod pojmom „genera“. Akcija tako postaje roba opšteg karaktera. Ona je takva i po svom nastanku. Kada se emituje, ona predstavlja deo određenog kapitala, koji ima vrednost, ali još ne pripada nikome, ne vezuje se za određenu ličnost. Akcija je i po nastanku i po prometu depersonalizovani deo kapitala (Dugalić, Štimac i Stojković 2021: 171–180).
Otuda se u sistemima latinskog prava akcionarska društva nazivaju société anonyme. Pravna regulativa ove materije od početka na tome zasniva definiciju akcionarskog društva. Napoleonov Côde de commerce, od koga se razgranalo uređivanje akcionarstva po celom svetu do današnjih dana, ja sno izdvaja „anonimna društva“ kao jedan od tri oblika organizacije preduzeća. Određujući ih bliže, zakon prvo daje njihovu negativnu definiciju, odnosno kaže šta ona nisu – ne određuje ih ime nijednog od osnivača.
Time se i pravno definiše da je preduzeće, sa svojim kapitalom, iznad pojedinci koji je u njega uložio. Jasno je povučena granica koja odvaja individualno od korporativnog, a u slučaju akcionarskih društava korporativno je do najveće moguće tačke udaljeno od individualnog.
Na taj način je normirana činjenica da pojedinačni vlasnik, akcionar, ne može biti nosilac ukupnog korporativnog interesa. Pojedinačni interes per se povlači se pred korporativ nim. Lični interes pojedinačnih akcionara pretopljen je u sinergetski korporativni interes. On ne prestaje da postoji, ali staranje o njemu nije moguće bez vođenja računa o korporativnom interesu.
Disperzija vlasničkih interesa, disperzija akcionara, čini nemogućim dnevno operativno definisanje za jedničke rezultante tih interesa. To bi bilo tehnički neizvodljivo. Vlasnicima akcionarima ostavljeno je da se o ukupnom zadovoljenju svojih in teresa staraju kroz zadovoljenje korporativnog interesa.
Staranje o korporativnom interesu poverava se upravi preduzeća. Tako nastaje i podvojenost na relaciji vlasništvo–uprava. Tu podvojenost ne umanjuje ni činjenica da su vlasnici akcionari upravu izabrali i de facto unajmili da vodi preduzeće. Akcionarima je ostavljeno da se o vođenju preduzeća izražavaju dvojako: na skupštinama akcionara ili referendumski, na berzi – kupujući i prodajući akcije.
Anonimnost akcionarskog društva dovodi do logične posledice, koja se takođe koristi u zakonskom definisanju akcionarskih društava. Pošto su vlasnici društva anonimni, oni su predstavljeni samo akcijama, dakle samo delom kapitala koji su kupili. Otuda se njihova odgovornost za poslovanje preduzeća ne može proširiti mimo veličine tog udela izraženog u akcijama. Drugačije rečeno, svaki je akcionar odgovoran za poslovanje društva do visine svog uloga.
U Trgovačkom zakonu Francuske to se jasno izražava rečima da oni koji su se udružili u anonimno društvo ne odgovaraju za gubitak preko sopstvenog uloga u preduzeću.[4] I zakonodavstvo Srbije, prvi put uređujući ovu materiju, prihvatilo je ovu logiku. U § 31 Trgovačkog zakonika za Knjažestvo Serbiju kaže se: „дружство безимено (акціонерско) непостои подъ заєдничкимъ именомъ, нитъ є означено именомъ ма когъ участника, него му се дає име по предмету предузећа“. I dalje, u § 34: „Участници овогъ дружства одговараю за штете дружствене само са своим улогомъ“ (Вељковић 1866).
U Trgovačkom zakonu za Slovenačku i Dalmaciju, tada u okviru Austrougarske, donetom dve godine kasnije, u Trećoj glavi, „O akcionarskim društvima“, utvrđuje se bezličnost akcionarskog društva, samo na nešto drugačiji način: „Trgovačko je društvo akcionarsko društvo onda kada svi drugari učestvuju samo ulozima, ne odgovarajući lično za društvene obaveze“ (Зебић 1928). U njemu je naglašeno ono što proizlazi logično iz bezličnosti akcionarskog društva, a to je da akcionari ne mogu za njegovo poslovanje odgovarati ničim većim od sopstvenog uloga, koji je izražen akcijama.
Ove dve osobine akcionarskih društa va, od kojih se prva može smatrati diferencijski specifičnom (diferentia specifica), a druga njenom logičnom posledicom, spojene su u jedno definicijom akcionarskog društva po Zakonu o akcionarskim društvima Kraljevine Srbije, u kojem se u članu 1. određuje: „Akcionarsko društvo je ono, koje se osniva s glavnicom unapred određenom i podeljenom na delove jednake vrednosti – akcije – i u kome učesnici sudeluju i odgovaraju samo svojim ulozima.“ Dakle, prvo se emituje ka pital, prvo on nastaje, pa se kasnije kupovinom akcija on nominuje. Oni koji kupe akcije, oni na koje se akcije nominuju, odgovaraju za poslovanje firme samo njima i njihovom vrednošću, a ne svojom ukupnom imovinom. Još jednom, u prvom planu je akcija, kapital, a njegov vlasnik je sekundaran.
Obezličen pri nastanku, kapital izražen u akcijama tek naknadno biva vezan vlasništvom za određenu osobu, pravnu ili fizičku. Društva kapitala koja nisu akcionarska društva ne mogu nastati bez prethodnog imenovanja vlasnika. Ne mogu se ni prometovati bez prethodne identifikacije vlasnika – udeoničari društva sa ograničenom odgovornošću, na primer, moraju se prethodno saglasiti sa prodajom udela. Otvorena akcionarska društva, međutim, ne poznaju takva određenja.
UDRUŽIVANJE KAPITALA U KOTORU
Udruživanja trgovaca, od starog, preko srednjeg, do novog veka, imala su, međutim, jednokratni karakter. I Feničani, isto kao što su i Dubrovčani i Kotorani, okupljali su se u trgovačke družine radi odlaska na udaljena tržišta. Po povratku sa tih tržišta robu bi zatim rasprodali, dobit razdelili, a družinu razvrgli. Njihovo je udruživanje ostajalo lično, vezano za oso bu trgovca i nije stvaralo trajni sinergetski interes.
Trgovački interes onih koji zarađuju od obrta tuđih para i tuđe robe na metnuo je da se trgovačka udruženja radi pojedinačnih, jednokratnih poslovi ne razvrgavaju. Najstarije ma terijalne dokaze o ovakvim trgovačkim društvima na Balkanu možemo naći u notarskim ispravama srednjovekovnog Kotora. U jednoj od njih (od 4. februara 1333) piše da su Tripun Buća i Gradislav Gorni „sklopili trgovačko društvo“,[5] sa tačnim iznosima uloga obojice i odredbom da će „dobitak i gubitak dijeliti napola, a račun položiti dogodine“.[6]
Poverenje je, vidimo, i dalje vezano za ličnost. No, napravljen je iskorakka njegovoj institucionalizaciji, i to samim činom solemnizacije kod javnog beležnika. Isprava koju je on sa činio praktično je povelja o osnivanju, sa odredbama koje danas nalazimo u statutima firmi: vrednost pojedinačne uložene imovine, odnos prema dobiti i gubitku, te vreme obračuna i isplate. U samom notarskom dokumentu ne govori se ništa o vremenskom ogra ničenju društva, koje su Buća i Gorni „sklopili“, no imajući u vidu tadašnje trgovačke prilike, biće da su njih dvojica, kod izrade godišnjeg obračuna, odlučivala da li će glavnicu uplaćenog kapitala ostaviti da se obrće i naredne godine, ili će je uzeti nazad, s pripadajućom dobiti. U prvom slučaju, obezbedili bi trgovačkom društvu joj jednu poslovnu godinu.
Održanje udruženog kapitala u masi i njegovo stavljanje u funkciju ispočetka, odmah po isplati dobiti od prethodnog posla, logičan je iskorak u organizaciji poslovanja. Ako su prilike povoljne, karavanski ili pomorski putevi srazmerno sigurni, a odjeci ratova još udaljeni, trgovac bi svakako poželeo da nastavi da posluje. Trgovac živi od obrta, a ne od tezaurisanja imovine.
Ostavljanje sredstava u funkciji preduzeća svakako bi ubrzavalo obrt. To bi, sledstveno, bio još jedan iskorak ka institucionalizaciji poverenja, odnosno njegovom prelasku od ličnog ka korporativnom. Kapital sam, us postavljenim nizom poslovnih godina, dobio bi novo lice – akcionarsko društvo. To bi se dogodilo u trenutku kada se opstanak društva ne bi do vodio u pitanje svake godine, prilikom izrade godišnjeg obračuna, već bi se podrazumevalo da društvo nastavlja poslovanje, a Buća i Gordi bi samo odlučivali koji će deo dobiti da isplate sebi ili kako će eventualno da pokriju gubitke.
Poznajući tadašnje prilike, ma i površno, jasno nam je da bi bilo previše očekivati da se već tada doseglo do anonimnosti, odnosno obezličenja investitora u jedno takvo trgovačko društvo. No, usuđujemo se da pretpostaviti da se ka tome išlo, sledeći trgovačke interese i samu logiku poslovanja. Izgleda da je vremensko ograničenje interesa investitora u tadašnjem Kotoru bilo prevaziđeno.
U pismenima srednjovekovnih kotorskih notara mogu se naći, tako, i ona koja svedoče o isplati dobiti, dakle samo dobiti, po trgovačkom poduhvat. Na primer: „Zlatar Pobrat primio je od Tripuna Buće 150 perpe ra na dobit od ovoga putovanja; dvije trećine dobitka i gubitka idu njega, a treća Tripuna, a račun će polagati do godine. Pobratov sin Sabe pristaje“ – od 1. marta 1333. godine (Mayer 1951: 97). To bi trebalo da podrazu meva da je glavnica ostajala netaknu ta, u funkciji daljeg poslovanja. No, u tom dobu o tome nikakvog pisanog dokaza nema. Teško da bi se mogao naći dokaz o postojanju neke organizacije nalik današnjem akcionarskom društvu. Za to je trebalo sačekati bar još nekoliko vekova, i to ne na istim prostorima.
Prvim akcionarskim društvom, u današnjem značenju tog pojma, smatra se, prema opšteprihvaćenom mišljenju, Ujedinjena holandska ovlašćena istočnoindijska kompanija.[7] Njen nastanak ilustruje kako je trgovački interes, prevazilazeći vremenska ograničenja u obnavljanju poslovanja, uspeo da od terminskog posla stvori trajno društvo kapitala, s neograni čenim rokom poslovanja. Prvobitne kompanije, koje su osnivane po holandskim provincijama radi poslovanja istočno od Rta dobre nade, imale su ograničeno trajanje.
I nakon samog ujedinjenja tih pro vincijskih kompanija, radi ukrupnjavanje kapitala, u jednu veliku Ujedinjeni istočnoindijsku kompaniju 1602. godine, kompanija je još uvek bila više trgovački poduhvat, ograni čen na određeno trajanje,[8] nego trajno preduzeće. Investitori su u rukama imali dokument koji je svedočio o ulogu koji će im biti isplaćen, uz pripadajuću dobit, posle određenog broja godina. Tek posle deset godina od ujedinjavanja, kada je objavljen u da neće biti isplaćivani ulozi već samo dividende,[9] kada to poslovanje dozvoli, dokument koji svedoči o ulaganju postao je ujedno i vlasnički dokument kao dokaz o trajnom ulogu u jedno trgovačko preduzeće-akcija.[10]
BIBLIOGRAFIJA
Literatura
Dugalić, Veroljub, Štimac, Milko i Dragan Stojković. 2021. Berzansko poslovanje (univerzitetski udžbenik). Kragujevac: Univerziteta u Kragujevcu.
Mayer, Anton. 1951. Monumenta Catarensia: kotorski spomenici: prva knjiga kotorskih notara od god. 1326–1335. Zagreb: JAZU.
Štimac, Milko. 2013. Shareholding and Democracy. Washington: Jefferson Institute.
Вељковић, Стојан. 1866. Обjашњење Трговачког законика за Књажество Србију. Београд: Државна штампарија.
Зебић, Милорад, 1928. Акцијско право. Београд: [пишчево издање].
Internet izvori
Côde de commerce, 1807. https://www. csassociados.pt/xms/files/v2/Site_ 2018/Outros_Conteudos_RPD/Leis_ Classicas_-e_Projetos_das_Mesmas-/ 1807CodeCommerce-Franca-.pdf (pristupljeno 18. 10. 2023).
„Oprichting, organisatie en ondergang van de VOC“. Kenniscentrum. https://voc-kenniscentrum.nl/vocbe gin.html (pristupljeno 17. 10. 2023).
FORERUNNERS OF SHAREHOLDING IN BOKA ACCORDING TO THE DOCUMENTS OF KOTOR NOTARIES
Summary: The advantages of shareholding, as a form of capital pooling, are manifested both in the economy and in social relations. Developed and widespread shareholding contributes to the development of the economy and enables the establishment of the middle class and its expansion. It also strengthens democracy, as a political system characteristic for middle-class. Shareholding achieves this by overcoming two basic limitations of asset capitalization: the relationship between individual and corporate interest, and the expectations-in-time limit. The limitations were overcome, historically speaking, gradually, as the shareholding took shape in its current, developed, form of an open joint-stock company, which is publicly traded on organized capital markets. We can follow the reconstruction of part of the development of shareholding by studying the notarial documents of public notaries in medieval Kotor. From them, we learn that from the beginning of the 14th century, pooling of capital was well on its way to moving from one-time trading operations to more permanent trading companies, with some features that we associate with shareholdings today. Vibrant commercial activity, and the interest that was developed along with it, pushed Boka Kotorska merchants towards more complex and adequate ways of business association. They cannot yet be called shareholding, but they already possess its significant features.
Keywords: shareholding, the Middle Ages, Kotor, notaries, pooling of capital
ENDNOTES
[1] milkostimac961@gmail.com.
[2] Šire o akcionarstvu i njegovom uticaju na društveno i ekonomsko v.: Štimac 2013.
[3] Ovde se akcionarstvo posmatra u svom najrazvijenijem obliku, kao otvoreno akcionarsko društvo, čijim se akcijama trguje na organizovanom tržištu kapitala, npr. na berzi. Donekle se po značaju za ekonomiju i društvo, sa opisanim osobinama akcionarskih društava, po efektima koje izazivaju preklapaju i otvoreni investicioni fondovi. Akcionarska društva, međutim, sa stanovišta formiranja i održanja srednje klase, te njenog učešća u ekonomskim i društveno-političkim zbivanjima, imaju prednost nad investicionim fondovima: ona zahtevaju od investitora ak tivnije učešće u određivanju poslovne politike preduzeća, pa time i jačanje svesti i jasno opredeljivanje ličnog in teresa; investicioni fondovi, naprotiv, ne dopuštaju, kao model investiranja, upliv u poslovnu politiku društva za upravljanje fondom, pa je jedino što investitor može da uradi ako je nezadovoljan poslovnom politikom – da napusti fond, unovčavajući svoj udeo.
[4] Côde de commerce, 1807: 8. https://www. csassociados.pt/xms/files/v2/Site_2018 /Outros_Conteudos_RPD/Leis_Classicas_-e_Projetos_das_Mesmas-/1807 CodeCommerce-Franca-.pdf (pristupljeno 18. 10. 2023).
[5] „… facimus societatem ad inuicem…“ (Mayer 1951: 97).
[6] „… quorum de bono et minus bono me dietas est super me et medietas supereum, de quibus obligor sibi facere rationem usque ad unum annum proxime venturum de presenti viagio…“ (Ma- yer 1951: 97).
[7] Vereenigde Nederlandsche Geoctroyeerde Oostindische Compagnie (VOC)
[8] Na dvadeset jednu godinu, s pravom investitora da zahtevaju povraćaj uloženog novca posle prvih 10 godina.
[9] Razlog je bio nedostatak gotovine, a ne to što je neko planski želeo da osmisli i sprovede stvaranje nove vrste društva kapitala, namenjene velikim i zahtevnim poslovnim poduhvatima. Tako se ponovo potvrdilo da zadovoljenje jednostavnog i pojedinačnog trgovačkog interesa stvara uslove za opšti napredak.
[10] „Oprichting, organisatie en ondergang van de VOC“. Kenniscentrum. https:// voc-kenniscentrum.nl/vocbegin.html (pristupljeno 17. 10. 2023).
SEPARAT RADA
Separat ovog rada (pdf), objavljenog u prvom broju časopisa Konteksti kulture: studije iz humanistike i umjetnosti, možete preuzeti klinom na ovaj link.