Mirjana Blagojević [1]
Beograd, Srbija
Sažetak: U srednjovekovnoj Boki miraz je bio osnovna ustanova bračnog imovinskog prava i ujedno glavno obeležje imovinskopravnog položaja žene u porodici i društvu. Za nevestu, a kasnije i njenu decu, bio je garant materijalne sigurnosti i najčešće jedina njena imovina, kojom se iscrpljivao njen nasledni udeo u porodici, sem kod Paštrovića. Miraz je bio ženina posebna imovina, koja se prilikom veridbe ili zaključenja braka, u njeno ime (ređe je to radila sama), zaključenjem ugovora o mirazu, davala mužu radi lakšeg života i doprinosa pokrivanju troškova zajedničkog domaćinstva. Uz ugovor o mirazu sastavljala se i Carta dotis, tj. popis mirazne imovine, jer miraz nije smeo da se okrnji. Takvog kakav je predat nasleđivala su ga ženina deca, u prvom redu sinovi, a ako potomaka nije bilo, vraćao se biološkoj porodici koja ga je i dala. Za vreme trajanja braka mirazna dobra bila su podvrgnuta posebnom režimu upravljanja. U odnosu na miraz muž je imao pravo plodouživanja i svaku korist od tog imanja, a pod određenim uslovima mogao je čak i da bude njegov uživalac po ženinoj smrti. Osim što je miraz bio utvrđen statutima Budve i Kotora, duboko je bio ukorenjen i u običajima ove dve komune, ali i kod Pa štrovića, gde nije bio uslov za udaju. Miraz je činio okosnicu nevestine imovine i bio neizostavni pratilac braka na ovom području
Ključne reči: miraz, udaja, Budva, Kotor, Paštrovići, statuti, običaji
U pravu srednjovekovne Budve i Kotora, kao i u mnogim pravima starog i srednjeg veka, ustanova miraza bila je posebno značajna, jer je on odražavao ženin položaj u braku, porodici i društvu. Bio je utvrđen statutima gradova, kao osnovnim izvorom prava (Мијушковић 1954: 1–3). Miraz je bio ukorenjen i u običajnom pravu, kao supsidijarnom izvoru prava, bez obzira na to da li je bio inkorporiran u statute ili nije. Ništa manji značaj nisu imale ni notarske isprave, koje su, pre svega, svedočile o primeni statutarnih normi u praksi, i zahvaljujući kojima danas možemo da sagledamo tadašnje pravne i društvene odnose (Маyer 1951: 154).
Budvanski statut, uz Kotorski, smatra se jednim od najznačajnijih pravno istorijskih spomenika na području Crne Gore. Nastao je pod jakim utica jem rimsko-vizantijskog prava. Donet je za vreme vladavine cara Dušana, sredinom XIV veka. Predstavlja odraz jedne vrlo skromne, agrarne sredine, u kojoj ni zanatstvo, ni trgovina, a ni pomorstvo nisu bili naročito razvijeni. U najvećoj meri čini modifikaciju običajnih pravila, relativno je kratak, najnesistematičniji je i najarhaičniji, posebno na mestima gde se kaže da je žena u vlasti muža. Međutim, u odnosu na brojnost odredaba sadrži priličan broj onih koje se odnose na miraz, zakonsko i testamentarno nasleđivanje, u čemu se i ogleda uticaj Justinijanovog prava. Uprkos njegovoj skromnosti, ne sme se zanemariti činjenica da je upravo Budvanski statut priznao brak kao osnov pozivanja na nasleđe, kao i da je jedini ostavljao mogućnost da lice bez bračnog partnera usvoji dete.[2]
Statut Kotora donet je u prvoj polovini XIV veka, takođe za vreme nemanjićke vlasti. Zadire u gotovo sve oblasti pravnog života, s tim što ih ne reguliše u potpunosti. Međutim, odredbe porodičnog i naslednog prava su brojne i tiču se sklapanja braka, imovinskih odnosa među supružnicima, imovinskih i ličnih odnosa između dece i roditelja, onih vezanih za zakonsko i testamentarno nasleđivanje i, za nas najinteresantnijih, onih koje iscrpno regulišu polje miraza: šta je miraz i šta ga čini, ko ga daje i prima, obaveznost davanja i očuvanja, kao i modalitete obezbeđenja, mogućnost raspolaganja, pitanje njegove restitucije i postojanost odvojenog imovinskog režima supružnika.[3]
Miraz je predstavljao ženinu imovinu, najčešće okosnicu njene imovine, koja se na veridbi ili prilikom udaje, u njeno ime (ređe je to radila sama), davala mužu. Miraz se davao radi budućeg lakšeg života porodice i imovinske sigurnosti kako žene, tako i njene dece.[4]
Devojka ga je dobijala u skladu sa svojim rangom, statusom u društvu i materijalnim mogućnostima porodice. Predavali su ga vereniku, odnosno njegovom ocu ukoliko je budući mladoženja bio maloletan, nevestin otac, brat ili drugi odrasli bliži muški srodnici, ređe ona sama. Iako su mi raz primali muž ili njegov otac, oni time nisu sticali pravo svojine nad njim, nego su miraznom imovinom samo mogli da upravljaju i budu njegovi plodouživaoci. Miraz nije smeo da bude okrnjen i umanjen, jer je posle smrti žene morao da bude predat onakav kakav je i primljen, pre svega sinovima, odnosno kćerima ukoliko žena nije imala muško potomstvo, ili vraćen porodici koja joj ga je i dala ukoliko u braku nije bilo dece.
Miraz je ženi mogao da se oduzme jedino u slučaju dokazane preljube, a gubila ga je zauvek, kao i pravo na udaju za nekog drugog, ukoliko se obećala vereniku, pa je kasnije odustala od namere da se za njega uda (Динић-Кнежевић 1974: 71–72). Iako do zaključenja tog braka ne bi došlo, obećani miraz morao je da se dâ nesuđenom mladoženji, a za novi miraz najčešće nije bilo ni para, a ni raspoložive imovine u porodici.
Osnovno načelo miraza, njegovo očuvanje, salvum, obezbeđivalo se brojnim mehanizmima. Zahvaljujući njima, muž nije mogao iz miraza da namiruje svoje poverioce, niti da ga otuđuje i zalaže.[5] Kotorska pravna praksa pokazala je da su se u načelu mirazne odredbe u običnom životu poštovale, ali i da je bilo brojnih parnica koje su vodile same žene, a koje su za predmet imale upravo njegovu restituciju, nepovredivost i očuvanje. Slično je bilo i u Budvi, na šta ukazuje odredba Budvanskog statuta, O protjerivanju žene iz kuće, gde zakonodavac kaže da nijedan muž ne može ženu da otera, a da joj prethodno ne vrati miraz, kao i da sve dok ga drži, mora ženu da izdržava.[6]
Žena je imala pravo na povraćaj mira za kada bi došlo do rastave od stola i postelje, a pogotovo za slučaj potpuno prekida bračnog puta.
Miraz je bio obavezan, te je svaka devojka u Budvi i Kotoru, pa i ona naj siromašnija, morala da ga ima da bi se udala, jer udaje bez miraza nisu bile moguće. Izuzetak su bile otmice, silovanja devojaka koje bi se potom udale za napasnika,[7] ili brakovi ko jima je prethodila prostitucija, što je bilo utemeljeno kako statutima, tako i običajnim pravom. Ni za vanbračne kćeri miraz nije bio obavezan, već se ovo pitanje ostavljalo na volju roditeljima.[8] U porodicama gde nije mogao da se obezbedi adekvatan miraz, ili je on bio nedovoljan, devojke su zaređi vali, opet uz minimalan prilog samo stanu od 50 perpera umesto miraza (Dabinović 1934: 76).
Miraz je bio isključiva ženina svojina i najčešće jedina imovina koju je posedovala ili njen veći deo (Станојевић 2004: 190). Pojedine Kotoranke, na šta ukazuju odredbe Statuta O nevjestinom prstenu ili O darivanju nevjeste preko miraza, pa čak i ona O poklonu majke kćeri redovnici, imale su i paraferalna dobra, imovinu koju su naknadno, poklonom dobijale preko miraza i kojom su potpuno slobodno mogle da raspolažu.
Naknadnih poklona za udatu ženu od roditelja u Budvi nije bilo, posebno ako je u porodici bilo i sinova, jer se smatralo da je dovoljno što je devojka namirena mirazom. To ilustruje odredba O udatim kćerima, u kojoj se čak ocu i majci naređuje da udatim kćerima ne smeju da daju ništa preko miraza u slučaju da imaju braću. U skladu s tim, sva imovina koja bi ostala iza roditelja pripala bi sinu, odnosno sinovima.[9] Ako je pak porodica imala samo kćeri, ono što bi pre ko miraza ostalo iza majke i oca bilo bi im podeljeno na ravne časti. Vre menom, s napretkom društvene sve sti, miraz je i u Budvi, doduše ređe, uvećavan i naknadnom imovinom, parafernalom.
U Statutu Budve, a i Kotora, nije bilo propisano šta treba da se dâ u miraz, ni kolika treba da bude njegova vrednost (Kulicher 1957: 313–314), a dava li su se platno, odeća, nakit, nekretnine, pokretne stvari, pokućstvo, stoka, pa i ustupala potraživanja, sem u ne koliko kotorskih odredaba koje su se odnosile na vlastelinke i devojke koje su se zaređivale. Među njima je i ona O odjeći nevjesta.[10] Što se tiče Budve, ovde bismo mogli da pomenemo dve: O davanju u miraz obrađenog posjeda i O zabrani davanja tuđe stvari u miraz. Zemlja se ostavljala muškom potomstvo, jer je ono produžavalo porodično ime i lozu, a sinovima obezbeđi valo sigurnost. Ukoliko u porodici nije bilo sinova, oranice su dobijale kćerke, zajedno sa zavisnim ljudima, posadnicima. Dodatna dobra koja su se davala u miraz nisu smela da imaju pravne nedostatke, da budu opterećena nekim stvarnim pravom ili pravom trećeg lica.
U Budvi, za razliku od Kotora i Pa štrovića, žena zbog ograničene poslovne sposobnosti nije mogla da sklapa bilo kakve pravne poslove kojima bi svoj miraz uvećala odnosno umanjila, o čemu svedoči odredba O udatoj ili neudatoj ženi, gde se kaže da ni jedna ni druga nemaju vlast da otuđe svoja dobra ni na kakav način, niti iz bilo kog razloga, izuzev testamentum, da ga praktično umanje za petinu ukoliko imaju potomke, a ako ih nemaju, za četvrtinu (Богојевић 1977: 137–143).[11]
Kotoranke su, inače, s 12 godina sticale poslovnu sposobnost, ali su ipak, nezavisno od bračnog statusa, čitavog života bile u vlasti oca ili muža, iako kotorsko pravo nije poznavalo ustanovu tutorstva. Neudata devojka u Kotoru, bez roditelja, iako punoletna, nije mogla sama da zaključi brak ni da sačini notarsku ispravu bez prisustva dva bliska rođaka. Udata žena, opet, nije mogla da se pojavljuje na sudu bez prisustva muža, niti da raspolaže svojom miraznom imovinom ukoliko je njena vrednost bila veća od 10 perpera. U još gorem položaju bile su Budvanke, koje ne samo što nisu smele da daju iskaz pred sudom bez muževljevog prisustva nego nisu smele ni da protivreče suprugu.[12] Zapravo, za sve vreme trajanja braka, i u Budvi i u Kotoru, žena je bila potči njena bilo ocu, bilo bratu i mužu, pa čak i sinu.
Veliki broj statutarnih odredaba oba grada odnosi se na nepovredivost miraza. U Kotoru je zakonodavac, da miraz ne bi bio povređen i da bi ostao iste vrednosti kao i prilikom predaje, ostavio ženi mogućnost da odmah po venčanju, uz uslov zaključenja ugovora o mirazu i Carta dotis, sve dok je u braku, uspostavi na muževljevim dobrima generalnu hipoteku, s pravom prvenstva naplate ukoliko je iole postojala opravdana sumnja da će muž da ga otuđi ili umanji.[13] Isto tako, žena je imala pravo i da traži procenu svoje mirazne imovine u okviru muževljevih dobara.
Miraz je bio utemeljen na ugovoru o mirazu koji je pružao mužu pravnu sigurnost da pred sudom potražuje miraz koji mu je bio obećan, odnosno muž je mogao da traži sudsku zaštitu ukoliko ugovor nije bio izvršen ili je došlo do njegovog delimičnog izvršenja (Динић-Кнежевић 1974: 71–72). Carta dotis, isprava o popisu, prijemu i predaji miraza, pružala je ženi pravnu sigurnost da traži povraćaj miraza u celosti (Чучковић 1981: 316–317). Kao pravi primer za našu tvrdnju po služiće odredba Kotorskog statuta O bratu, ili braći koji ulažu miraze u trgovačko društvo sa ostalom braćom. U Statutu se utvrđuje da ukoliko punoletna i maloletna braća nemaju žive roditelje, a žive u bratskim zajednicama, pa se neki od njih oženi i primi miraz uz notarsku ispravu, koji potom uloži u trgovačko društvo, taj miraz mora da bude bezbedan. To znači da prilikom podele zajedničkih dobara treba prvo da se izdvoji miraz neveste u celini, a da ono što preostane podele braća na jednake delove. Ako prilikom de obe nema imovine u vrednosti celog miraza, tada su sva braća dužna (sem maloletnih, koji tu obavezu imaju po punoletstvu) da od svog dela daju koliko treba do pune vrednosti miraza. U odredbi se naglašava da to neće važiti za brata koji je u trgovačko društvo uneo miraz koji nije bio popisan ispravom o prijemu miraza. Pored očuvanja miraza, ova odredba svedoči i o tome da se u razvijenom Kotoru ulagao i živo obrtao kapital.
Iste karakteristike kao miraz imao je i contrados, ili dar u ponedeljak, koji je mladoženja davao mladi prvog jutra po venčanju (Благојевић 2004: 12–15).
Zapravo, zakonodavac je u Kotoru tek 1316. godine ženi pružio pravu zaštitu u odnosu na muževljeve poverioci, stajući na put običajnom pravu, koje je dozvoljavalo da se muževljevi poverioci namiruju iz ženinog miraza čak i kada su njihova potraživanja na stala pre njegove predaje. Bilo je slučajeva kada su muževi od žena zahte vali da im daju saglasnost za otuđenje mirazne imovine, pa se i ovome stalo na put 1423, odredbom O posebnom režimu raspolaganja iz ženinog miraza. Tu odredbu je izglasalo Veliko vijeće i njom su zabranjeni prodaja, razmena, zalaganje i otuđenje miraza. Takav pravni posao ipso iure smatrao se ni štavim, kao i notarska isprava kojom je utvrđen. Notaru se onemogućavao dalji rad, a kupac je gubio ne samo nepokretnost nego i kupoprodajnu cenu koju je isplatio. Iste godine do neta je i odredba: Da niko ko ima braću ili neudate sestre ne može sačiniti ispravu osim na račun svog dijela, jer su mnogi želeli da osujete prava svoje braće i sestara, pogotovo onih koja su se ticala miraza, pa je zakonodavac definisao da ukoliko neko od braće hoće da se zaduži, to može da učini samo za svoj deo, i da neće važiti isprava o zaduženju ili obligaciji koju je zaključio u tuđe ime, već će važiti samo ukoliko ju je sačinio u svoje ime.
Budvanski statut nema opštu odred bu o mirazu, ali zato sadrži onu O tome da je imovina muža opterećena jemstvom za miraz žene od časa kada je dovedena u kuću, kojom je utvrđeno da se od trenutka udaje žena smatra poveriocem s prvenstvom naplate na muževljevoj imovini u odnosu na po verioce prema kojima se kasnije za dužio. Ovde ćemo dodati i odredbu O uzimanju na zajam, u kojoj se kaže da neko može tada samo sebe i svo ju imovinu da optereti, a ne i miraz svoje žene; zatim odredbu O zabrani zaduženja miraza, u kojoj se jednako štite maloletna deca i nastoji da miraz ostane neokrnjen, pa se utvrđuje da niko ko je u braku, a sve dok su mu deca maloletna, ne sme da zadužuje miraz ni notarskom ispravom, ni na godbom, niti na bilo koji drugi način i iz bilo kojih drugih razloga, jer takav pravni posao ne bi bio valjan, niti bi bilo koga obavezivao. Pomenućemo i onu: O zabrani otuđenja miraza, kojom se naređuje da ukoliko neko otuđi neku stvar iz miraza svoje žene, ali uz njenu saglasnost, a da nije nužda u pitanju, pa umre pre supruge, da i tada miraz mora da ostane neokrnjen. Odredba se završava rečenicom da ukoliko supružnici padnu u siromaštvo, mogu samo uz dozvolu sudije i obostranu saglasnost da prodaju stvari iz miraza, s tim da će štetu sno siti svako od njih po pola (Благојевић 2011: 92).
Najinteresantniju odredbu o oču vanju miraza ima Budvanski statut, kojim je bilo kome u budvanskoj ko muni bilo zabranjeno da se koristi ženinim mirazom za otkup osvete – vendetta ili isplatu vražde – vursa da. Čak je i srpskom vladaru bilo dozvoljeno jedino određeno pravo vlasti nad ličnošću okrivljenog – potesta sopra sua persona, a ne i pravo da se namiri iz miraza žene okrivljenog, kada ovaj nije imao svoju imovinu iz koje bi mogla da se izmiri njegova obaveza. Pretpostavlja se da se u praksi dešavalo da je vladar uzimao miraz žene radi namirenja osvete ili naplate određene globe zbog ubistva, sa čim u Budvi nisu želeli da se pomire, pa su zato statutarnom odred bom ovu praksu i ograničili (Bujuklić 1982: 165).
Načelo o nepovredivosti miraza poštovalo se i prilikom konfiskacije imovine izdajnika. S obzirom na težinu krivičnog dela izdaje, zahtev za izuzeće miraza od konfiskacije morao je da se uputi Veneciji kao višoj instanci. Statutom je bilo zabranjeno i da se pleni ženina mirazna imovina ukoliko joj je muž osuđen zbog nekog prestupa.
U Budvi žena bez dozvole muža nije mogla da raspolaže svojom imovinom, čak ni onda kada je zbog mu ževljevog dugotrajnog odsustva iz kuće ostala bez sredstava za život. Da bi se izborila za svoj i goli opstanak svoje dece, mogla je da se obrati sudu, koji bi procenio da li je svrsishodno da joj se dâ dozvola za prodaju dela miraza. Sva druga raspolaganja bila su joj zabranjena i nisu proizvodila pravno dejstvo. Osim na očuvanje i nepovredivost miraza, ovim se jasno ukazuje na to da je žena u Budvi imala ograničenu poslovnu sposobnost, tim pre što joj nije bilo dozvoljeno ni da uvećava, a ni da umanjuje svoju imovinu (Благојевић 2011).
Čak i kada nisu postojali tragovi o predaji miraza i njegovoj nepovredivost, svest o njegovom obaveznom postojanju i očuvanju bila je prisutna kod svih udatih žena bez obzira na njihovu klasnu pripadnost.
U Kotoru je pod posebnim, vrlo strogo predviđenim uslovima, otuđenje miraza ženama bilo dozvoljeno samo za slučaj bolesti, za pokriće troškova lečenja, za obezbeđenje miraza kćerkama i zbog siromaštva koje je pretilo da ugrozi biološki opstanak porodice, odnosno zbog nedostatka osnovnih sredstava za život. Za ovakve slučajeve bilo je neophodno da se obezbedi saglasnost gradskih vlasti (Благојевић 2004: 11).
U Budvi je pak mužu i ženi bila potrebna posebna dozvola suda za otuđenje mirazne imovine, čak i u situaciji potpunog osiromašenja i nužnosti da se na taj način isplate zajednički dugovi, što je očito bio izuzetak (Благојевић 2011: 92).
U onovremenom Kotoru muž nije mogao da bude ženin zakonski naslednik, pa su tako njen miraz nasleđivala njena deca, u prvom redu sinovi. Za slučaj svoje smrti, žena je mogla slobodno da raspolaže sa jednom četvrtinom, što znači da je muž na taj način mogao da se nađe u krugu njenih testamentarnih naslednika. U brakovima gde supružnici nisu imali dece, suprug je imao obavezu da po smrti žene miraz vrati njegovom davaocu, a mogao je kao udovac i da uživa u njemu (Богојевић Глушчевић 1982: 179–183; Богојевић Глушчевић 1999: 65–68).
Ovo isto pravo doživotnog uživanja, lectum, pod određenim strogo propisanim uslovima, imala je i žena na muževljevoj imovini, a i supružnici u Budvi, te se u Statutu našla i sle deća odredba O posjedovanju udovičke postelje, koja kaže da ko želi da nakon smrti žene ili muža poseduje udovičku postelju ili postelju umrlog muža, mora dobro da obrađuje njegove vinograde, da popravljanje gove kuće i da čuva sve stvari pokojnika kao da su njegove, odnosno da se o njima stara s pažnjom dobrog domaćina. Ukoliko ovaj koji uživa u roku od godinu dana ne obavi sve što je potrebno u vinogradu, ne po krije kuće kao što treba ili prodaje pokojnikove pokretne i nepokretne svari, pa se to dokaže, izgubiće pravo da uživa imovinu umrlog. U tom slučaju pokojnikove stvari će se predati njegovim naslednicima, jer će njegovo zaveštanje biti izvršno. Zakonodavac još navodi da je onaj ko uživa imetak preminulog bračnog druga dužan da mu jednom godišnje da podušje i pripremi ručak u mestu gde je pokojnik sahranjen. U slučaju da treba da se da godinji parastos, trošak ove daće pašće na teret pokojnikove imovine, pa preživeli supružnik neće moći da se 137 pravda da nema sredstava da ispoštuje ovaj običaj.[14]
Po kotorskom pravu, ako žena nije imala nikoga od naslednika, mogla je potpuno slobodno da raspolaže svojim mirazom.
Nezavisno od toga što je za vreme nemanjićke Srbije Kotor doživeo svoj najveći procvat, u svakom pogledu, a posebno u privrednom, s kojim je jačala i privatna svojina, u to vreme bila je i dalje prisutna težnja za očuvanjem imovine u krugu porodice. Ona je za posledicu imala kao pravno pravilo da ženska deca, ako imaju braću, nisu naslednici svojih roditelja. Na taj način pravnom regulativom je kćerkama onemogućeno iznošenje dobara iz roditeljske porodice, a samim tim i njeno umanjenje.
Zakonodavac, međutim, žensku decu nije stavio u neravnopravan položaj u odnosu na mušku, jer je upravo miraz predstavljao zamenu za nasledni udeo kćeri, koji je bio obaveza za roditelje ili braću ukoliko ovi nisu bili živi. Na taj način su se sestre u imovinskopravnom pogledu izjednačavale s braćom. Ta obaveznost miraza osiguravala je kćerki udeo u porodičnoj imovini, s tim što je po njegovom dobijanju gubila pravo nasleđa na njenom ostatku (Благојевић 2014: 237–238).
Brojne su odredbe koje govore o tome da je otac morao prvo da uda kćeri, pa tek onda da ženi sinove, i da kćerkama po mogućstvu dâ jednake miraze, odnosno da prvo uda kćerke svoje prve žene, ili da je, ako je kao udovac imao nameru da se ponovo ženi, bio u obavezi da deci prvo vrati miraz njihove majke. Među njima u one iz Kotorskog statuta spadaju: Da otac može prije kćeri udavati, nego sinove ženiti, Da je otac dužan prvo udati kćer i prve žene, O mužu koji ima kćeri više žena i udaje kćerku od prve, Da otac može udavati kćeri iako sinovi tome protvrječe. Na ove odredbe nadovezaćemo jednu iz Budvanskog statuta, O ženidbi i udaji djece, kojom se utvrđuje da ako neko od sinova hoće da se oženi pre nego što mu se udaju sestre, a za to nema saglasnost roditelja, otac i majka imaju čak vlast da ga oteraju iz kuće. Isto tako i odredba Budvanskog statuta O diobi braće u svojoj regula tivi sadrži i deo da ako ostane jedan brat sa sestrama, ili sestrom, a da su im roditelji umrli, tada brat ili braća prvo moraju da udaju sestre, čiji mi razi moraju da se namire iz celokupne imovine, bilo oca bilo majke, pa tek od onog što preostane mogu da među sobom podele na jednake delove. U ovu grupu odredaba svrstaćemo i kotorsku O nasljednicima prve žene koji nisu uzeli majčin miraz i budvansku O djeci prve i druge žene, koje govore da ukoliko otac za života nije vratio deci miraz njihove majke, a potom se oženio pa umro, iz predmeta zaostavštine obavezno mora da se izdvoji i vrati prvo miraz njegove prve žene, potom druge, a tek nakon toga da naslednici dobiju ono što je preostalo.
Iako je Statut obavezu davanja miraza nametnuo, pre svega, nevestinim roditeljima i braći, iz sačuvanih notarskih isprava zaključujemo da je miraz mogao devojci da dâ i neko od humanih ljudi, pa čak i država, pa je sledstveno tome pravni režim na mirazu u tom delu Primorja bio jedinstven.
Na osnovu svega navedenog, zaključićemo da su imovinskopravni odnosi supružnika u srednjovekovnoj budvanskoj i kotorskoj komuni bili bazirani na principu podeljenosti njihovih dobara, bona paterna i bona materna, a ovakvo pravno shvatanje rezultat je velikog uticaja Justinijano vog prava, te su tako žene po svom položaju u ovim komunama bile emancipovane, pre svega u imovinsko pravnim pogledu (Благојевић 2014: 237–238). Na takav njihov položaj uticala su i prava drugih susednih primorskih komuna, prvenstveno dubrovačke, ali i uticaji slovenskog i rimsko-vizantijskog prava, koji su doprineli pravnom uobličavanju mnogih instituta, pa tako i miraza (Богојевић-Глушчевић 1984: 98–99).
Miraz i položaj žene kod Paštrovića regulisani su slično kao i kod suseda u Budvi i Kotoru, ali sa određenim osobenostima.
Paštrovke se nisu udavale pre šesnaeste godine, dok se momci nisu ženili pre dvadesete. U ovim godinama smatralo se da su devojke zrele za venčanje. Pred udaju nisu radile teže poslove, nego su najčešće u manjoj meri brinule o domaćinstvu i pripremale svoje prćije.[15] Za Paštrovke miraz nije bio uslov za udaju. Izuzetak su bile samo vlastelinke, gde je bio obavezan.[16]
Na osnovu sačuvanih dokumenta iz XV veka zaključujemo da su paštrovske kćeri iz čuvenih kuća imale pozamašne miraze, pa je tako 1443. godine Ratko Ribašević, odlazeći u Apuliju, izdvojio jednu trećinu svoje baštine za miraz svoje sestre (Даниловић 2002: 258). Pravni režim na miraznim dobrima bio je skoro identičan sa onim u rimsko-vizantijskom i pravu ne manjićke srednjovekovne Srbije. Prćija, reč koja se koristila i u Vizantiji, davala se kod Paštrovića mužu, ali samo na korišćenje, po prethodno sa činjenoj Carta dotis, kasnije Noti, [17] uz prisustvo dva svedoka (Благојевић 2014: 16–17).
Sama predaja prćije, ili nevestnine, odvijala se ovako: ujutro, po venčanju, nevestin otac ili, ako nije živ, onda ujak ili stric, doteraju na konjuškrinju, koju prihvataju mladenci ili neko od ukućana. Dok se škrinja ne otvori, za čiji sadržaj vlada velika radoznalost, kolika je i kakva je, davaoci prćije ne sedaju. Kada se pokaže šta je sve unutra, a obično je sadržala pored platna, haljina, rublja, mrežica i vela, nalik onom koji su nosile Dobroćanke, koret i saju, pokoji komad nakita, tek onda se (fizički) predavala mladoženjinim roditeljima (Вукмановић 2002: 326; Медиговић-Стефановић 2014: 47).
Svojina na mirazu bila je ženina, pa se zato i kaže: „Đevojka je dobila miraz, jer je on njen od trenutka kada joj je dat, a tako ostaje i nadalje, kada uđe u muževljevu kuću“. Ovo je bio osnovni princip iz koga su izvođena sva pravila o korišćenju dotalnih dobara i o njihovoj sudbini po prestanku braka (Благојевић 2016: 457).
Isto kao u rimsko-vizantijskom pravu, ali i kod Budvana i Kotorana, i kod Paštrovića je postojao odvojeni imovinski režim kod supružnika (Станимировић 2006: 96).
Često je prćija kod Paštrovke bila i jedina njena imovina ili je predstavljala njen veći deo (Вукмановић 2002: 338–339).
Paštrovka je oduvek imala mogućnost nasleđivanja, ravnopravno, uz braću. Kod Paštrovića se primenjivao Paštrovski zakonik, koji predstavlja jednu od redakcija Dušanovog zakonika, čiji su sastavni delovi Skraćena sintagma Matije Vlastara i Prohiron. Kroz Zakonik se prožimalo Justinijanovo pravo, kao spoj običaja i zakona, utemeljeno na rimskom i grčkom pravu i dogmatskim shvatanjima hrišćanske crkve. Vizantija je poznavala bilateralni sistem nasleđivanja, pa je tako prenos dobara išao i preko muške, ali i preko ženske linije. Običajem je pak bilo ukorenjeno da je najčešće sestra svoj nasledni udeo ustupala braći, pogotovo ako su ona imala muško potomstvo (Благојевић 2016: 459).
Za razliku od Kotoranke, posebno Budvanke, kojima su statuti gradova ograničavali pravnu i poslovnu sposobnost, Paštrovka je imala punu pravnu i poslovnu sposobnost, od punoletstva pa do smrti, kao i za vreme trajanja braka. Na sudu je mogla da se pojavljuje punovažno bez muža (Шекуларац [прир.] 1999). Isto tako, u braku je sama, između ostalog, mogla i da čini poklone.
Muž je imao pravo da za vreme trajanja braka koristi njena mirazna dobra, pre svega nepokretnosti, ali je po ugledu na srpsko pravo i prava ostalih primorskih gradova morao da ih sačuva u potpunosti. Ako je žena donela u prćiju voćnjak ili vinograde, mogao je da raspolaže i upravlja njihovim plodovima. Inače, plodovi su uglavnom korišćeni za potrebe domaćinstva, pa je u tu svrhu svaki član porodice mogao njima slobodno da raspolaže, nije se postavljalo pitanje (Благојевић 2011: 188–189).
I Paštrovići su poznavali mogućnost uživanja dotalne imovine po smrti supruge, a tu mislimo na zemlju, voćnjake i vinograde. Ovo pravo imali su muževi koji su živeli u zajednici sa decom, sve do sklapanja novog braka i punoletstva sinova. S punoletstvom, sinovima se još odranije titularima prava svojine, tek tada pružala mogućnost da traže da im se preda imovina ostala iza pokojne majke. S druge strane, razvrgavanje porodice, domaćinstva kod Paštrovića, uvek je običajem bilo usko povezano sa smrću oca.
Treba naglasiti da se, uz Paštrovski zakonik, običajno pravo u paštrov skoj zajednici u većoj meri primenjivalo nego pisani Zakon, zarad tvrdo ukorenjenog poštovanja pravde i pravice, prilagođenih konkretnom slučaju (Благојевић 2011: 188–189).
BIBLIOGRAFIJA
Primarni izvori
Средњовјековни статут Будве (пр ир. Мирослав Лукетић и Жика Бујуклић, c италијанског превео Никола Вучковић). 1988. Будва: Историјски архив Будве.
Statvta civitatis Cathari – Statut grada Kotora (ur. Jelena Antović), knj. II. 2009. Cetinje: Državni arhiv Crne Gore.
Шекуларац, Божидар (прир.). 1999. Паштровске исправе III. Петровац на Мору: Одбор за сакупљање историјске грађе о Паштровићима.
Literatura
Благојевић, Мирјана. 2004. Которске нотарске средњовековне исправе које се тичу родитеља и деце (специјалистички рад). Београд: Универзитет Унион, Правни факултет.
Благојевић, Мирјана. 2011. Мираз у средњовековном праву Котора (магиcтарска теза). Београд: Универзитет Унион, Правни факултет.
Благојевић, Мирјана. 2014. „Мираз у средњовековном праву Котора“. У: Митровић, Катарина (ур.). Књига о Котору. Београд: Магелан прес, 232–269.
Благојевић, Мирјана. 2016. „Опрћији Паштровки“. Паштровски алманах II: за 2015. годину: 453–460.
Богојевић-Глушчевић, Невенка. 1982. „Форме тестамената у средњовјековном которском праву“. Збоpник Правног факултета у Титорагду 8–9: 179–183.
Богојевић-Глушчeвић, Невенка. 1984. Својинско-правни односи у Котору у XIV вијеку (докторска дисертација). Београд: Универзитет у Београду, Правни факултет.
Богојевић-Глушчевић, Невенка. 1999. „Лектум у средњовјековном которском праву“. Из правне прошлости Котора. Подгорица: Културно-просвјетна заједница.
Богојевић, Невенка. 1977. „Закон ско наслеђивање по Которском статуту“. Зборник Правног факултета у Титограду 2(1): 137–142.
Богојевић, Невенка. 1977. „Наследно право по Которском статуту“ (магистарска теза). Београд: Универзитет у Београду, Правни факултет.
Bujuklić, Žika. 1982. „Odredbe o porodici i nasleđivanju u srednjevekovnom Budvanskom statutu“. Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci 3: 159–179.
Бујуклић, Жика. 1988. Правно уређење средњовековне будванске комуне. Никшић: Универзитетска ријеч; Будва: Историјски архив.
Бујуклић, Жика. 2012. Римско приватно право. Београд: Правни факултет Универзитета у Београду.
Вукмановић, Јован. 2002. Паштровићи: антропогеографско-етнолошка испитивања. Подгорица: ЦИД.
Dabinović, Аntun S. 1934. Kotor pod Mletačkom Republikom (1420–1797). Zagreb: Union.
Даниловић, Јелена. 2002. „О миразу у паштровском обичајном праву“. Историјско-правне студије. Подгорица: Правни факултет.
Динић-Кнежевић, Душанка. 1974.Положај жена у Дубровнику у XIII и XIV веку. Београд: САНУ.
Јанковић, Драгослав. 1953. Истoрија државе и права феудалне Србије: XII XV век. Београд: Научна књига.
Kulicher, Josef. 1957. Opća ekonomska povijest srednjega i novoga vijeka. Zagreb: Kultura.
Mayer, Anton, 1951. Monumenta Cata rensia: kotorski spomenici: prva knjiga kotorskih notara od god. 1326–1335. Zagreb: JAZU.
Медиговић-Стефановић, Мила, 2014. „Етнографска симболика паштровске свадбе“. Бршљан уз кућу. Будва: Копирајт.
Мијушковић, Славко. 1954. „Statuta civitatis Catari“. Годишњак Поморског музеја у Котору 1/2.
Никезић, Никoла. 1998. Положај жене у породичном праву Котора у XIV вијеку (магистарска теза). Београд: Универзитет у Београду, Правни факултет.
Станимировић, Војислав. 2006. Брак и брачна давања. Београд: Правни факултет: Службени гласник.
Станојевић, Обрад, 2004. Римско пр-аво. Београд: Службени лист Србије и Црне Горе.
Чучковић, Вера. 1981. „Материјално обезбјеђење супружника у дубровачком средњовјековном праву“. Зборник Правног факултета у Сарајеву XXVIII/1980: 316–317.
ON DOWRY IN BUDVA, KOTOR, АND PAŠTROVIĆI IN MIDDLE AGES
Summary: In medieval Boka, dowry was a basic institution of matrimonial property law. It was the main feature of legal position of women’s property in the family and society. It represented material security to the bride, and later to her children, and was most often the woman’s only one property that used to exhaust her hereditary share in the family, except among Paštrovićs. The dowry represented the woman’s special property, which was given to the husband during the engagement or marriage. It was given by the dowry contract, less often the bride would give it herself. The purpose of the dowry was to provide contribution to the expenses of the joint household and, hence, the easier living of the bride and her new family. Dowry Agreement, carta dotis, a list of dowry property, was drawn up, because dowry was not allowed to be truncated. As it was handed down, the wife’s children succeeded it, sons in the first place, and if there were no descendants, it was returned to the biological family, that gave it. Dowry goods, for the duration of the marriage, were subject to a special management regime. In relation to the dowry, the husband had the right of usus fructus and every benefit from that property, and under certain conditions to be the heir after his wife’s death. The dowry was normed and regulated by the Statutes of cities of Budva and of Kotor, but it was also deeply rooted in the customs of these two communes, as well as among Paštrovićs, where it was not a precondition for marriage. The dowry formed the backbone of the bride’s property and was inseparable companion of marriage in this Area.
Keywords: dowry, marriage, Budva, Kotor, Paštrovići, statutes, customs
ENDNOTES
[1] advmimib@gmail.com.
[2] Više o tome u: Средњовјековни статут Будве (прир. Мирослав Лукетић и Жика Бујуклић, c италијанског превео Никола Вучковић). Будва: Историјски архив Будве, 1988.
[3] Više o tome u: Statvta civitatis Cathari – Statut grada Kotora (ur. Jelena Antović), knj. II. Cetinje: Državni arhiv Crne Gore, 2009.
[4] U Rimu, u braku bez manusa, miraz koji je žena donela udajom služio je mužu da lakše snosi troškove domaćinstva, te ga on nije mogao koristiti za neke druge svrhe, sem za izdržavanje porodice (Бујуклић 2012: 167).
[5] Glava CLIII Kotorskog statuta kaže „da žena ne može jemčiti svojim mirazom, a ni da slobodno raspolaže, a miraz joj se jedino mogao oduzeti zarad dokazane preljube“. Istu odredbu nalazimo i u Statutu grada Trogira (glava XXIII).
[6] Statut grada Budve, glava CLXXXX VII.
[7] Statut grada Kotora, glava C (O silovanju žena).
[8] Statut grada Kotora, glava CCX (O poklonu oca nezakonitim naslednicima i njegovoj vlasti nad njima).
[9] Statut grada Kotora, glava CXXVIII.
[10] Statut grada Kotora, glava CL.
[11] Statut grada Kotora, glava CCXXII (O zabrani otuđenja miraza).
[12] Statut grada Kotora, glava LXXXXIX (O udatoj ženi pozvanoj na sud) i CI (O protivrečju žene u parnici muža).
[13] Statut grada Kotora, glava CXLIX („… nec etiam Curia si propter offensam aliquam, dictus maritus fuerit conde mnatus, similiter non possit pignora re res mobiles, vel stabiles deperchi vio…“).
[14] Više o udovičkom pravu v.: Богојевић 1977: 25–26; Богојевић-Глушчевић 1999: 65–68; Динић-Кнежевић 1974: 115–116; Никезић 1998: 146.
[15] O etnografskim specifičnostima Paštrovića, pored ostalih autora, veoma opsežno je pisao Jovan Vukmanović (Вукмановић 2002).
[16] Obaveznost miraza za devojke iz plemenitih porodica odgovara odredbama iz Dušanovog zakonika i ima ih ukuno dve, od kojih se jedna tiče zabrane davanje muškog roblja u miraz, a druga mogućnosti davanja baštine u prćiju (Јанковић 1953: 7–8).
[17] U Budvi je važilo pravilo da se odmah po prijemu miraza sačini i Carta dotis. Ona je za Budvanku bila od naročitog značaja, jer joj je na lakši način omogućavala da dokaže njegovo postojanje, tim pre što joj je bilo zabranjeno da protivureči mužu (Бујуклић 1988: 134).
SEPARAT RADA
Separat ovog rada (pdf), objavljenog u prvom broju časopisa Konteksti kulture: studije iz humanistike i umjetnosti, možete preuzeti klinom na ovaj link.