Savo Marković | Prilog poznavanje višeg društvenog staleža Budve: Ferro i Barunović

Savo Marković [1]
Bar, Crna Gora

Sažetak: U Državnom arhivu u Dubrovniku sačuvani su testamenti Budvana Marc’Antonija Ferra iz 1586. i Kristofora Barunovića iz 1607. godine. U vrijeme sastavljanja izjave svoje posljednje volje Ferro se nalazio u dubrovačkom za tvoru, dok je Barunović inače prebivao u Dubrovniku. Njihovi oporučni zapisi odškrinjuju vrata svijeta u kojem su djelovali, doprinoseći boljem poznavanju života na južnom Jadranu na prijelazu iz XVI u XVII vijek i posebno starog budvanskog višeg društvenog staleža.

Ključne riječi: testament, Budva, Dubrovnik, XVI i XVII vijek, viši društveni stalež, trgovci

UVOD

Budva u kasno srednjovjekovlje ulazi s čestim promjenama svojih suverena. Vlast raških, odnosno srpskihvla dara, čija se uspostava vezuje za 1186, okončava se 1360. godine. Gospodar Budve (dominus Budue) Površko u ljeto 1361. tražio je pomoć od Dubrovnika, a vjerovatno je iste godine zasnovano gospodstvo Balšića nad gradom. Radič Crnojević je preoteo Budvu od Đurađa II Balšića prije novembra 1392, a s njegovom pogibijom u sukobu s Đurđevom vojskom, krajem maja 1396, Budva dolazi pod vlast bosanskog vojvode Sandalja Hranića, koji ju je, po vjenčanju u junu 1396, dao na upravu supruzi Jeleni (Pre mović 2020: 626–636). Ona je gospodarila Budvom do proljeća 1398, kada je komuna dospjela pod vlast Balšića, a već 1405. godine od Balše III je preuzima Mletačka republika. Slijedi dalja smjena vlasti između Mlečana (1405–1412, 1420–1426), Balše III Balšića, Stefana Lazarevića i Đurđa Brankovića do 1442. godine (Božić 1970: 149–150), kada Budva ulazi u sastav Mletačke republike i, s kraćim prekidom, u Kiparskom ratu od avgusta 1571. postaje udionikom prošlosti većine istočnojadranskih komunalnih središta, do 1797. godine. Grad koji je spaljen i porušen u pohodu turskog admirala Uluz-Alije sporo se obnavljao,[2] a pomeni njegovog višeg društvenog staleža u istorijskim izvorima do toga vremena su rijetki.

Plemstvo grada Budve na istorijsku scenu izrazitije stupa potkraj XVI vijeka, kada se sve više pripadnika toga staleža javlja u istorijskim izvorima, ukazujući na rastuće učešće u značajnim događajima svojeg vremena. Svakako su pomenute prijelomne geopolitičke okolnosti uticale na konsolidaciju budvanskog patricijata, koji je u novonastalim uslovima pograničja tražio šansu za istorijski uzlet. Među istaknutim porodicama Budve, koje su se našle u Analima Krsta Ivanovića,[3] navedene su porodice Baron i Ferro. Pobrojane su među drevnim pučkim casatama koje su u konačnici uživale u učestvovanju u pohvalama i slavama, dok su od starine neprestano bile sjedinjene s plemstvom u dobru i u zlu:[4] „Imajući u vidu srdačne odnose između plemića Budve i njenih gra đana, ima mnogo razloga da se u ovu hroniku uvrste i stare građanske obitelji. To su obitelji koje sudjeluju u po hvalama i slavi s plemićima s kojima su od najstarijih vremena bile združene u dobru i zlu. […] Iz ovih su obitelji izostavljene obitelji časnih predaka koje su takođe bile dobri patrioti.“[5]

Podatke o pripadniku porodice Del Ferro u Budvi donosi pismo glavarima Vijeća desetorice, koje je u Veneciju 22. aprila 1531. poslao budvanski potestat i kapetan Girolamo Celso. U vrijeme kada je između Budvana i Paštrovića, posredstvom predstavnika mletačke vlasti, dogovoren način rješavanja međusobnih sukoba i razmirica (preko 12 mirovnih posrednika i povjerenika sa svake strane), Aluise del Ferro je poremetio slijed utanačenih stvari u procesu pomirenja, uzevši silom i prijetnjama jednu barku dequesti zentilhomini, te se, smatrajući se oštećenim, sa svojim saučesnici ma uputio direktno u Veneciju. Za njega Celso navodi da je bio prognan iz Budve, da je homo seditioso et scandaloso koji želi rješavati stvari mimo Conseglio de questa Comunita i potestatovih kredencijala, i da tvrdnjama koje će tamo iznijeti ne treba povjerovati.[6] Sljedećeg dana, 23. aprila 1531, potestat i kapetan Budve Hieronymus Celso obavještava vlasti u Veneciji da je postupak mirenja zastao, da im je kotorski providur otposlao spise postupka koji je oformio njegov camerlengo i da se oštećenici shodno tome žele, koliko je moguće, obeštetiti.[7]

Pored Anala Krsta Ivanovića (Anali di Budua 1650. di Don Christophoro Ivano vich nobile canonico e publico precettore d’essa città di Budua) (Vučković 1965: 629) pripadnici porodice Ferro se bilježe i kasnije u XVII vijeku. Barski nadbiskup Andrija Zmajević 3. no vembra 1671. u svojem izvještaju Sv. kongregaciji za širenje vjere navodi nedoumicu koja se odnosila na brak sklopljen u prisustvu pravoslavnog sveštenika ili monaha između pravoslavaca i katolikinje, u župi katoličkog sveštenika, a bez prethodne dozvole mjesnog župnika: „Želi se znati: jesu li ovi brakovi, koji se ni na jedan način ne mogu spriječiti, važeći. Sličan brak bio je sklopljen prethodnih godina ovdje u Budvi između Andrije Rasunatovicha,[8] srpskog obreda iz Paštrovića, i Ivane (Joanna) (Pandžić 1971: 240),[9] kći Michiela Ferra, mojeg obreda. Ovo dvoje, sada nesložnih, podnijeli su molbu da se proglasi ništavim ovaj njihov ugovor, jer nije načinjen uz pomoć, niti saglasnost vlastitog paroha, pa kako odluka u ovom na ročitom slučaju zavisi od opšte druge nedoumice, suspendovao sam moja rješenja do dolaska ovih, koje molim za vlastito upravljanje od Vaših Uzoritosti […].“[10]

MARC’ANTONIO FERRO IZ BUDVE

O Budvaninu Marc’Antoniu Ferru saznaje se iz testamenta koji je dao sastaviti 13. novembra 1586. u Dubrovniku, kao i na osnovu zabilješke načinjene u dubrovačkom Senatu. Kada je 20. novembra 1586. njegov testament,[11] koji je shodno običaju bio pohranjen na čuvanje u dubrovačkom notarijatu, otvoren, kazna nad njim bila je izvršena. Moguće je da je čin oduzimanja njegovog života sproveden vješanjem.[12] Svjedoci testamenta bili su g. Marin Binčola,[13] sudija, i Luka Primi. 

Ferrov testament, sačinjen u zatvoru (alle Porte della Prigione),[14] započinje prizivanjem Hristovog imena. Prisjećajući se svete evanđeoske izreke estote parati quia nescitis diem, nequehoram,[15] Budvanin ističe da se ona obistinila upravo u njegovom slučaju, jer je vjerovao da će živjeti još izvjesno vrijeme, budući u zrelom dobu i pun snage. Međutim, s obzirom na to da ga je iznenadno sustigla smrt i da mu po pravdi treba umrijeti, a ne htijući da ostavi svoje stvari i dobra neuređenima, želio je da sačini izjavu svoje posljednje volje, zdrav u duhu, zbog čega da je Bogu hvala, a za zdravlje svoje duše, koju neka Božansko Veličanstvo udostoji smjestiti među svoje blaženike i voljeti ga živim strpljenjem.[16]

U raspodjeli oporučnih legata Marc’ Antonio Ferro najprije namjenjuje po tri groša za desetine i prvine dubro vačkoj katedrali Sv. Marije Velike i svetilištu Sv. Marije na Dančama. Određuje zatim svoju majku za univerzalni nasljednicu ostale svoje imovine, pokretne i nepokretne, da može njom slobodno raspolagati tokom života, kao i u slučaju sastavljanja testamenta. Zatim određuje da se za njegovu dušu drže mise Sv. Grgura, koje treba da drži sveštenik Damjan Markov iz Budve (pre Damiano Marcouv de Budua). Isti sveštenik (1607. g. bilježi se kao Damiano Marcovich) takođe treba da održi po tri paramisa za duše njegovog oca, njegove supruge i njegovog brata.

Za epitropa svojeg testamenta Ferro je odredio Marka Markovića iz Budve, kojem je preporučio svoju dušu i opteretio njegovu savjest. Markovići se u Budvi bilježe u drugoj polovini XIV vijeka.[17] U Analima Krsta Ivanovića navode se među Le casate nobili di Budua; „Dalla resa felice d’essa città sotto la Repubblica Veneta, le susse guenti famiglie de nobili son tra vive et estinte […] Markovich da Mitrovich da Pastrovichi“ (Vučković 1965: 635) – Marković od Mitrovića iz Paštrovića.[18] Pripadnici ove porodice pominju se kao duhovnici, pomorski preduzetnici, ali i kao vršioci važnih dužnosti u komuni, vojni zapovjednici i odlikovani ratnici. Budvanski načel nik je 23. februara 1561. izvještavao vlasti u Veneciji o procesu contra pre (presbiterum) Stephano Marcouich, u vezi sa čime su mu napisane instruk cije 11. novembra 1560.[19] Septembra 1566. zabilježeno je da je brigantin patruna Krsta Markovića iz Budve prevozio osiguran teret u Veneciju (Luetić 1985: 54). Između 1595. i 1606. godine advokat u Budvi koji je sa stavljao pisma bio je Battista Marković (Bartl 1974: 119). Marin Petrov Borisi iz Bara, nastanjen u Dubrovniku, u testamentu sačinjenom 30. aprila 1631. istakao je da je netto udionik u brodu (Nave) kojeg je kapetan bio Budva nin Marković (al presente capitanata da Nicoletto Marcovich di Budua), koliko trupa et argaci di detta Nave, quanto del patronato e beneficio di garzoni tra loro, što će proporcionalno naslijediti njegovi sinovi.[20] Pismom od 9. maja 1649, upućenim kardinalu Capponi ju, vikar Budve Giovanni Marcovich tražio je dopuštenje za posvećenje sveštenika prije navršene dobi koja je za to zahtijevana.[21] Budvanskim Markovićima je pripadao i Marko Marković,[22] istaknuti učesnik početnih godi na Kandijskog rata na dalmatinskom bojištu. Zabilježen je kao guvernadur i zapovjednik albanskih (Soldati Albanesi) i hrvatskih formacija koje su 1646/1647. g. učestvovale u borbama kraj Šibenika i Skradina.[23] Poginuo je u ljeto 1648. u okršaju s Osmanlijama kraj Ribnika u Lici, u kojem je ubijen i istaknuti hrvatski protivturski ratnik Stjepan Sorić. Moguće da je bio odlikovan naslovom viteza. Markov brat Petar Marković (Caualier Piero Marcovichio, Pietro Marcouich), takođe učesnik u Kandijskom ratu, mletačkim vitezom imenovan je 17. avgusta 1656. Potvrdu o imenovanju objavio je vitez Luca Cosnin, u ime dužda Bertuccia Valiera (1656/1658); u objašnjenju razloga za imenovanje Petra Markovića za mletačkog viteza, navodi se njegov čin (guvernadur) i društveni status (plemić Budve i Paštrovića – Nobile di Budua e de Pastro uichi). Posebno su naglašene zasluge njegove braće (morte de doi suoi fratelli) Matije (Gouernator Mattio Marcouich) i Marka (Caualier Marco), poginulih u ratovima sa Osmanlijama (Čoralić 2008: 354, 357).[24] Oko 1685/1686. g. naoružanim budvanskim brodovima radi odbrane i ratnih potreba pridružuje se i feluka kavalijera Markovića, kojoj se – po naređenju vanrednog providura – daje oprema iz Tvrđave.[25] Marko Ant. Marković bio je vlasnik galije koja je sagrađena i opremljena na Korčuli 1686. godine (Zloković 1964: 175).

Vraćajući se praćenju odredbi testamenta, u njemu Marc’Antonio Ferro dalje navodi da zavješta svojem kumu Dimitriju pet ili šest talira, kako on bude po svojoj savjesti kazao da mu ostavilac duguje. Dijani, ženi Nikole Batglave (Nicola Batglava), namjenjuje iznos koji ona bude odredila, takođe po svojoj savjesti.

Badglave se takođe sredinom XVII stoljeća ubrajaju među le casate nobili di Budua.[26] U 19. glavi Ivanovićevih Anala se ističe da je Zuane Bedglava bio vitez Republike („Zuane Bed glava[27] fu cavaliere apresso la repubblica“).[28] Pripadnici ove casade bili su isto tako pomorski preduzetnici. Dana 9. januara 1585. u dubrovačkoj luci pred Lokrumom bila je usidrena nava Santa Maria della ponta di Budva pod zapovjedništvom kap. Miha Batiglave; ukrcala je dio tereta – vosak – koji je bio određen da se iskrca u Messini. Šest mjeseci poslije toga ova nava obavlja u Dubrovniku drugo putovanje (Luetić 1985: 55). Miho se bilježi u jednom izvoru i dvije godine kasnije. Muslimanka Marizza iz Paštrovića je 1587. g. svjedočila da je tokom prethodnog rata otišla u Kotor i dala sve svoje haljine i ostale stvari Micheleu Beglavi iz Budve i njegovoj ženi Nicoletti, da ih čuvaju; Marica se nije vratila, ali se nije odrekla svoje imovine u zavičaju, te je odlučila da je ostavi nećakinji Eleni iz Paštrovića (Pedani 2014: 317). Budvanski patricij i suvlasnik novog broda Batista Bel glava primio je 17. novembra 1601. po osnovu tercarije 200 dukata ongarina i pečukariseja, da za te vrijednosti nabavi žitarice, preveze ih i proda u Veneciji (Hrabak 1988: 124). Galijun Santa Maria de Ponta di Budva, koji je bio pod zapovjedništvom kap. Batiste Belglave jedrio je 18. aprila 1606. iz Dubrovnika u Veneciju (Luetić 1985: 56). Ubrzo zatim, njegova se saecija bilježi na plovidbi od Budve za Rodon, 27. aprila 1606, gdje je Marko Bastijanov Fidati, Venecijanac nastanjen u Kotoru, po naredbi kotorskog pro vidura krenuo po žito; Turci su ga u toj javnoj službi zarobili (krcanje žita bilo je zabranjeno sultanovom nared bom), a zatim oslobodili uz otkupni nu od 102 talira i predaju nekih stvari, na što je morao pristati, jer su mu prijetili da će ga nabiti na kolac (Hrabak 1988: 124). Isti Baptista Belglava bilježi se kao sudija (Judex) Magnifici Buduæ Communis 1. jula 1609. u odnosu na određenje njenih zvaničnika prema barskom nadbiskupu Marinu Bizziju (Farlati & Coleti MDCCCXVII: 113). Porodica Belglava, zavičajem iz Budve, bilježi se i kao iseljena. „Godine 1651. zabilježen je kupoprodajni ugovor u kojemu stanovnica Zadra Lucija Belglava, podrijetlom iz Budve, prodaje Marku Medinu oranicu i kamenu kuću u Babindubu za 2400 lira, uz mogućnost prvootkupa istih nekretnina.“ Redovnice zadarskog samostana Sv. Nikole su kao vlasnice jedne trošne gradske kuće oko 1657/1662. g. najam odlučile ustupiti kapetanu Luki Belglavi (Novosel 2018: 230). Novoj sredini se ipak brzo prilagodila, te je u XVIII stoljeću Belglava bila jedna od zapaženijih zadarskih[29] građanskih[30] porodica (Čoralić 2011: 149). U djelu Heyera von Rosenfelda se isti če da je biskup Anton Belglava rođen u Zadru, a u odnosu na grb porodice navodi se da joj je štit poprečno podijeljen; gornje polje je obojeno crvenom bojom i na njemu je ispod krune prikazan dvoglavi orao koji motri; dolje je srebrno polje na kojem se nalazi naoružani lav koji drži isukanu zakrivljenu sablju. Vrh grba krasi šljem s istim takvim propetim lavom, dok su mu strane kratkog plašta u bojama štita (crvena zdesna) (Heyer von Rosenfeld 1873: 96, taf. 57). Ovaj se grb može uporediti s onim iste porodice prikazanim u Blaisons et armoiries en Dalmatie.[31]

Sljedeću testamentarnu odredbu takođe čini priznanje duga Marc’Antonija Ferra, koji izjavljuje da je dužnik svojeg šuraka Rada Naletića (Naletich), ali da ne zna koliko dug iznosi, te želi da se isplati koliko povjerilac kaže po svojoj savjesti. Možda bi se u porodici iz koje je poticala Marc’Antoniova žena mogla prepoznati porodica Boxi (Boži), kako se navodi u Ana lima Krsta Ivanovića (le casate antiche di popolari).[32]

Kao povjerilac, međutim, Ferro je trebalo da dobije od žene Marina Orza s Lopuda (d’Isola di Mezo) dva i po talira za jedan star žita, koje je želio da se naplate. Takođe, trebalo je da primi od žene Nikole Zurovića (Surovich) jedan talir, koliko i od Nikole Radeljića.

Radelići i Radalji su takođe bili plemićki rodovi u Budvi; porijeklo se prvima vezuje za Bjelopavliće, a drugima za Grbalj.[33] Gospodina Marina Radeglicha je zajedno sa g. Stjepanom Bubićem preporučio 22. aprila 1531. kao oratora Budve mletačkom duždu Andrei Grittiju budvanski načelnik i kapetan Girolamo Celso.[34] Budvanin Marin Radeljić je s proljeća 1535. ukrcao neku pšenicu u Albaniji Dubrovčaninu Franu Nik. Boljojeviću, s tim da se iskrca u Dalmaciji, Istri ili Veneciji; prema zapisu od 10. juna 1535. spor oko isplate vozarine riješili su izabrani presuditelji u Dubrovniku (Hrabak 1988: 92). U Dubrovniku je 1578. g. registrovan skirac „Santa Maria delle Gratie“ kap. Krista Radelje iz Budve, koji je u dubrovačkoj luci ukrcao 2.382 komada koža i prevezao ih u Veneciju. U tom poslu su učestvovali jevrejski trgovci iz Skoplja i dubrovački trgovci Marin Menčetić, Ago Pucić, Brnje Jelić i drugi (Luetić 1985: 54). Zuanne Radeglich, koji je plovio blizu Boke, i njegov sin Stefano, bilježe se 1602. g., prilikom eskalacije neprijateljstava između Peraštana i Budvana.[35] Patrun fregate Ludovik Radalji je 19. januara 1606. dovozio i prodavao arbanaško žito kotorskoj komori, te preko pravnog zastupnika primao cijenu (Hrabak 1988: 124). U odluci koja je bila u vezi sa stavom Malog vijeća budvanske komune od 1. jula 1609, a odnosila se na barskog nadbiskupa Bizzija, pominje se da je potvrđuje i Karlo Radelić, koji je bio jedan od vijećnika (Bizzi 1985: 105). Međutim, u vezi s tim na drugom mjestu se navodi: Ego Georgius Radelichius Actor (Farlati & Coleti MDCC CXVII: 113). Signor Francesco (Frano) Radagli iz Budve 2. septembra 1669. služio je na bračkoj galiji (gallera Brazzana) u mletačkoj mornarici; galija je navedenog dana bila u Kotoru (Mažibradić 2015: 186). Budvanin Matija Radoli je 26. februara 1680. pokopan u Veneciji, na trošak blagajne bratovštine Sv. Đorđa i Tripuna (Čo ralić 2021: 435).

U završnom dijelu svoje oporuke Budvanin Marc’Antonio kazuje da u kasi, koja se nalazi na njegovoj barci u Dubrovniku, ima 54 talira, koji pripadaju Marku Markoviću, pomenutom testamentarnom epitropu. Markoviću je pripadalo žito vrijednosti 159 talira, koje se takođe nalazilo na barci.[36] Na njoj su ostale i dvije skjavine, crvena i bijela, kao i sama kasa.[37] Ferrov testament se završava uobičajenom notarskom formulacijom o nepovredivosti izjave posljednje volje svjedočanstvima drugih. 

CHRISTOPHORO BARUNOVICH DE BUDUA (CHRISTOPHORUS BARONUS)

Testament Kristofora Barunovića iz Budve sastavljen je 8. juna 1607, a po hranjen u dubrovačkom javnom notarijatu, gdje su se čuvali i ostali takvi dokumenti – objavljen je 26. juna iste godine.[38] Tome su činu bili prisutni svjedoci Dominus Nicolaus Viti de Goze Judex,[39] poznati filozof, i kao svjedok Ser Achilles Pozza Cancellarius.[40]

Slijedi sadržaj Kristoforovog testamenta, koji je, kao i Marc’Antonio Ferro, poticao iz ugledne budvanske porodice,[41] i koji je preminuo u Dubrovniku. Budvanin Kristofor je testament dao sastaviti 8. juna 1607. u Dubrovniku, u kući u kojoj je živio. Izjava njegove posljednje volje započinje invokacijom Boga, pri čemu je bio tjelesno bolestan, ali zdrav duhom i umom, prisjećajući se poznatog evanđeoskog citata estote parati o izvjesnosti sudnjeg, a neizvjesnosti posljednjeg ljudskog časa. Na osnovu toga je, kao vjernik i dobar hrišćanin, odlučio da sačini oporuku kojom će ujedno poništiti i staviti van snage bilo koji svoj raniji testament, kodicil ili zavještanje, koje je prije toga sastavio. Temeljem ove oporuke i jedino onoga što je u njoj sadržano imale su se izvršavati stvari određene oporučiteljevom voljom, koji je svoju dušu preporučio Stvoritelju.

Najprije je oporučno zavještao za desetine i prvine dva perpera dubrovačkoj prvostolnici Sv. Marije Velike, koliko su iznosile i svote legata namijenjena crkvama Sv. Vlaha i Gospe na Dančama.[42] Nakon pominjanja dubrovačkih svetilišta prisjetio se onih zavičajnih. Tako je odredio da poslije njegove smrti njegovo tijelo bude prenijeto u Budvu i sahranjeno u crkvi Sv. Ivana[43] (nella chiesa di Santo Giovanni),[44] gdje su sahranjeni njegovi roditelji i ostali rođaci.[45] Za ljubav Božju, a za svoju dušu, ostavio je zavještanje prema kojem će se u navedenoj crkvi Sv. Ivana napraviti jedan srebrni krst sa svilenim povezom (con la bandiera di seta),[46] sve u vrijednosti od 60 talira.

Budvanskoj crkvi Sv. Marije della Ponta[47] ostavio je svotu od 30 dukata, za koju odnosni poštovani oci franjevci treba da održe odgovarajući broj misa za dušu njegovog oca i mole Boga za njega. Još jedan legat, takođe od 30 dukata, ostavio je istoj crkvi (alla me desma chiesa di Santa Maria della Ponta di Budua), za koji tamošnji franjevci treba da održe toliko misa i da mole Boga za dušu njegove majke.[48] 

Barunović je zatim ostavio zavještanje da se da uobičajena milostinja za deset misa Sv. Grgura velečasnom svešteniku Damjanu Markoviću (Damiano Marcovich) iz Budve, da ih održi za njegovu dušu. Ovaj duhovnik, pripadnik ugledne budvanske poro dice, naveden je 1586. godine povodom održavanja misa Sv. Grgura i u Ferrovom testamentu. Barunović je ostavio uobičajeni milodar (lemozinu) prečasnom svešteniku Nunciju Gardanu, za drugih deset gregorijanskih misa, koje će održati za njegovu dušu. Potom je obznanio da ima jednu fregatu koja se u momentu sastavljanja oporuke nalazila na Krku, tako da ostavlja, koliko bude trajalo, svaki put kada pomenuta fregata uspješno okonča svoj vijađ, da se po takvom putovanju od njene zarade daju po dva dukata siromašnima, za ljubav Božju. 

Sljedeći legati namijenjeni su njegovoj najbližoj rodbini. Marici, svojoj sestri, iz ljubavi prema njoj, ostavlja jedan zlatni prsten vrijednosti deset dukata i želi da joj se načini i preda odmah po njegovoj smrti. Angelini (Anghelina), svojoj drugoj sestri, iz ljubavi prema njoj, ostavlja pet dukata da joj se na čini zlatni prsten. Mari, kćeri rečene Anđeline, zavješta prsten vrijednosti takođe pet dukata, kao i njenoj majci. A trima kćerima pomenute Mare, njegove sestričine, ostavlja (za) tri suknjice, vrijednosti šest dukata svaku.[49] Takođe, ostavlja Višici, kćerki Nikole Barunova (Visciza figliola di Nicolò Barunovo), neudatoj djevojci i rođaki, kada bude odlazila kod muža, ili se bude udavala, kao pripomoć za njenu udaju, svoj posjed koji čini cijeli vinograd koji se nalazi u mjestu zvanom Garghieva Rijeka u Budvi. Ime Višica moglo bi biti hipokoristik od imena Višeslava. Shodno transkripciji prezimena koje označava čovjeka višeg društvenog i imovnog statusa, riječ je o Kristoforovim rođacima koji su pri padali istoj porodici.[50]

Svojoj dragoj i voljenoj supruzi Marici testator zavještava ostatak (che detratto il remanente) od svojih nepokretnih i pokretnih dobara, da bude gospo darica i gazdarica dok bude čuvala svoju udovičku postelju, tj. dok se ne preuda, i da joj niko s toga razloga ne pričini kakvu poteškoću, zato što je to njegova izričita volja.[51] A u slučaju da poslije Kristoforove smrti njegova udovica ode drugom mužu, ista Marica po ostaviteljevoj savjesti dobi ja 100 dukata i vinograd koji se nalazi u mjestu zvanom Spilice (Spilize), što sve može sa sobom odnijeti s drugom udajom, i činiti i postupati s time kao s vlastitom stvari. U odnosu na ovaj lokalitet značajno je pomenuti da se u bilježnici kanonika Petra Markovića iz 1708. godine, u katastihu dobara crkve Sv. Ivana Krstitelja, navode Podspilice (Bujuklić 2014: 42). 

Ono što je određeno Kristoforovoj supruzi Marici ima joj pripasti preko njenog miraza, koji će joj se vratiti, i on u tom slučaju želi da sva njegova dobra, kako nepokretna, tako i po kretna, pripadnu Crkvi Budvanske biskupije (siano della chiesa del Vescova to di Budua), kojoj pomenuta dobra ostavlja za ljubav Božju i ako nje gova žena bude uščuvala udovičku postelju, a dok živi kao udovica da je njihova plodouživateljka. 

Prema Budvanskom statutu, udovica je imala obavezu dati vinograde na primjereno obrađivanje, popravljati kuću i čuvati druge stvari kao da su njene vlastite, te nije smjela prodavati pokretne stvari i nepokretnosti u roku od godine dana, pod prijetnjom njihovog gubitka. Ukoliko se dokaže da je to činila, imovina se predavala onima kojima je trebala pripasti po što je u potpunosti izvršen testament umrlog. Nešto prije, ili u godini sa stavljanja Barunovićevog testamenta, u Budvi je umro barski nadbiskup, Toma Orsini (Medvidović), doktor teologije sa Sorbone, franjevac opservant dubrovačke provincije rodom iz Orahova Dola u Popovu u Hercegovini, koji je 1606. g. rezidirao u Budvi („Buduæ domum sibi sedemque delegit“).[52] Od 1608. g. barski nadbi skup i upravitelj Budvanske biskupije bio je Rabljanin Marin Bizzi. Budvanskom građaninu i svešteniku Franu iz porodice Cruta pojedina je dobra, vinograde i maslinjake, koje su Christophorus Baronus i Christina Stanjević nekad testamentarno ostavili katedrali u Budvi, kada su joj prokuratori iste priložili, barski nadbiskup Bizzi, dok je bio u Rimu, ovlašćenjem dao da ih drži, i da, koliko bude smatrao prikladnim, u njima plodouživa, kao što je vidljivo iz njegovih pisama koja mu je dao u Rimu 5. februara 1620. godine.[53]

Barunović je, nadalje, ostavio Živi, kćeri Domenika Bjelana, legat za suknjicu vrijednosti šest dukata, iznosa istovjetnog onima namijenjenim prethodno navedenim rođakama. Nasljednicima Mattea Fuoca iz Barija u Apuliji ostavio je sedam i po dukata jer se po svojoj savjesti sjeća da je toliko trebalo vratiti Matteu kao ostatak duga za barku. Navedeno zavještanje ukazuje na upućenost budvanskih pomorskih trgovaca na susjednu pre komorsku, apulijsku obalu. Zatim je zavještalac obznanio da treba vratiti botegi koja se nalazi na Rijaltu u Veneciji i ima oznaku di Ragusa[54] (?) 15 lira malih, kazavši da želi da se odmah isplate.

Svojem univerzalnom nasljedniku Kristofor je zavještao ostatak nepokretnih i pokretnih dobara, određujući da je to Crkva, odnosno Budvanska biskupija, pod uslovima kako su prethodno navedeni. Shodno raspolaganju nadbiskupa Bizzija iz 1620, njegova želja je ispoštovana. Za izvršitelja, odnosno epitropa izjave posljednje volje iskazane testamentom, Barunović je odredio svojeg kuma Marka Bellafusu (Marco Balafuscia)[55] iz Budve. 

Marko Balafuscia je bio ljekar u Budvi koji je preminuo 1610. godine, i otac kasnijeg budvanskog hirurga Rinal da Belafave. Markovim radom budvanska je komuna bila zadovoljna, a on je, prateći opštu situaciju, liječio i narod koji nije bio pod mletačkim suverenitetom i koji je tražio njegove usluge, što je doprinosilo mirnom življenju na granici,[56] pa je istu službu nastojala ishodovati i njegovom sinu s mjesečnom platom od 27 malih lira. Rinaldo Belafava je 1627. godine po izboru Velikog vijeća Budve (conseglio di Budua) trebalo da bude potvrđen u obavljanju javne dužnosti hirurga (ceroico col salario publico) (Srednjovjekovni statut Budve 1988: 165). Tu je dužnost počeo obavljati znatno ranije, naslijedivši upravo oca, pokojnog Marka; „In molti casi queste richieste venivano inoltrate a Venezia con sensibile ritardo: Rinaldo quondam Marco Belafava fu eletto ciruico di Budua nell’ottobre del 1610 succedendo al padre defunto (Castellani 2011/2012: 69; ASV, Risposte di fuori, fol. 379, 29/11/1626). La nomina venne fatta dal provveditore generale Marc’Anto nio Venier su istanza della comunità, evidentemente soddisfatta dell’ope rato del Belafava padre, mantenendo lo stesso salario del genitore di 27 lire de’ piccoli al mese.“[57] Značajnu društvenu ulogu imao je i kapetan Marco Belafusa iz Budve, confidente publico, koji je 12. juna 1676, stupivši na galiju kapetana Golfa Alvisea Foscarija (čijom je oružanom stražom komandovao Andrija Becich), obavještavao tog zapovjednika o najavljenom ulasku u Jadran galijica iz Lepanta, Santa Maure, Tunisa i Bizerte, kojima su, radi navođenja, u susret pošli Turci iz Herceg Novog (Castel Nuovo).[58] Da je porodična tradicija nastavljena, svjedoči činjenica da se u Budvi oko 1684. godine nalazio vojni hirurg Nikola Delafus (Milošević 2003: 259). Fusta Paštrovića Mirka Rafailovića, skupa sa felukom Budvanina Nikole Belafuze pratila je po nalogu mletačkih vlasti 1684. g. kretanje ulcinjskih gusarskih brodova (Zloković 1959: 88). Međutim, kapetan i vlasnik feluke Nikola bio je iste godine i optužen za zloupotrebu datih ovlašćenja gonjenja pljačkaških brodova (Zloković 1964: 173–174). U drugoj polovini XVIII vijeka aktivan je bio capitan Nikola Belafusa.[59] U vrijeme pripreme pisanja sedmog toma Farlatijevog i Coletijevog djela Illyrici sacri živio je budvanski patricij Marco Antonio, a Bellafusa istog imena se bilježi 29. januara 1729, kada potestat Budve Antonio Venier izvještava vlasti u Veneciji o građanskim nemirima i pod strekačima okupljanja (trasportarono arbitrariamente la scandalosa conuenticola in questa Chiesa Cattedrale), među kojima se i on nalazio.[60] Pripadnici porodice Bellafusa bilježe se i kasnije u XIX stoljeću.[61]

Uz hvalu Bogu, razmatrani Barunovićev testament završava uobičajenom notarskom formulacijom o njegovoj nepovredivosti drugim svjedočanstvima.[62]

ZAKLJUČAK

Na osnovu testamenata dvojice pripadnika višeg društvenog staleža u Budvi s kraja XVI i početka XVII sto ljeća saznaje se više o krajnjoj komu ni onovremenih mletačkih istočnoja dranskih stečevina i o životu njenih stanovnika. Marc’Antonio Ferro bio je osuđen u grupi Budvana (homines de Budua) odlukom dubrovačkog Senata od 13. novembra 1586. U odluci se ne navodi razlog, niti se imenuje iko iz te skupine ljudi. Jedini je među njima Ferro dao sastaviti testament. Shodno obliku izrečene kazne, moglo bi se pretpostaviti da su on i njegovi sugrađani uhvaćeni zbog gusarenja. Trebalo je da osuđeni Budvani iste noći budu ubijeni u utvrdi Sv. Ivana, a njihova tijela obješena na isto utvrđenje. Smrtna kazna nad Ferrom je najvjerovatnije i izvršena u Dubrovniku.[63] Kroz razmotrenu izjavu posljednje volje Marc’Antonija ostvaruje se uvid i u trgovačke operacije i pomorske poduhvate koje su Budvani preduzimali u vrijeme kad je njihov grad postao najistureniji mletački obavještajni punkt na Jadranu. Takve su djelatnosti bile na tragu njihovih ranijih angažovanja, posebno u vremenima suprotstavljenih geopolitičkih interesa na južnom dijelu istočnog Jadrana. Gusarenje Budvana bilježi se još u proljeće 1359. godine, kada je jedna budvanska lađa isplovila i na otvorenom moru napala dubrovački trgovački brod; Veliko vijeće je 2. jula 1359. glasalo da se gusarima iz Budve iskopaju oči zbog nedjela nanesenih Dubrovčanima. Odluka je sprovedena 14. jula, ali je već narednog mjeseca izvršen novi napad na dubrovačke trgovce, o čemu je obaviješten i mletački Senat. Dubrovački poklisar je kazao da Budvu kao gusarsko gnijezdo treba uništiti, kako bi se obezbijedila pomorska trgovina.[64] Izjava posljednje volje Kristofora Barunovića iz 1607. godine takođe je sagledana iz različitih per spektiva i pruža unekoliko drugačiju sliku višeg društvenog staleža, iako nije odraz materijalnih mogućnosti najbogatijih Budvana toga vremena. Barunović je posjedovao fregatu i ba vio se pomorsko plovidbenom djelatnošću, koja je na Jadranu obuhvatala venecijanski Rijalto i Krk na sjeveru, te Apuliju na jugu, i u tim koordinatama ogleda se dinamika njegovih trgovačkih poduhvata, a posredno i pregnuća cijele profesionalne grupacije kojoj je pripadao. Njegove društvene veze, prije svega preko rodbine i kumstva, ali i crkvenih osoba, ukazuju na obilježja svakodnevnog života višeg društvenog staleža, dok nabožni legati iscrtavaju obrise ključnih crkvenih institucija matične komune. Testamentarne odredbe otkrivaju imovinski status i pominjanjem nekretnina, odnosno zemljišnih parcela kultivisanih vinovom lozom na određenim mikrotoponimima na području budvanske okoline, s kojih su svakako ubirani plodovi. Kako se vidi iz punomoćja barskog nadbiskupa Marina Bizzija, njih će od 1620. godine uživati budvanski sveštenik i vikar Frano Kruta. 

Konačno, slika ranonovovjekovnih Budvana, posredno i djelimično rasvijetljena analiziranim testamentima, ukazuje na tendenciju uzidizanja rodova i porodica višeg društvenog staleža strateški izuzetno značajne mletačke komune, koji će upravo narednih decenija stremiti svojoj punoj afirmaciji. Istraživanje posredstvom analize arhivske građe vezane za Budvu doprinos je poznavanju i boljem razumijevanju urbane istorije njenih i dalje nedovoljno istraženih razdoblja društvenog života.

Testamentum Marci Antonii Ferri de Budua

M.D.LXXXVI. Indictione XIV. Die vero XX novembris, Ragusii. Hoc est testamentum quondam Marci Antonii Ferri de Budua, repertum in Notaria publica civitatis eiusdem, ubi datum fuerat servandum inter alia Testamenta Viventium ex consuetudine civitatis, qui testamento erant ascripti testes Ser Marinus Binciola Judex, et Lucas Primi testis. Cuius testamenti tenor sequitur, videlicet

 In Christi Nomine, Amen. Anno ab eis Nativitate 1586. Die 13 Novembris, Ragusii, alle Porte della Prigione.

Ricordandomi io Marc’Antonio Ferro da Budua di quella santa parola di Nostro Signore estote parati quia nescitis diem, neque horam, verificata veramente in me, il quale credendo ancora di vivere per qualche tempo in questa mia età virile, ma sopragiuntami la morte, repentina, et convenendomi morir per giustitia, ne volendo lassar le mie cose e beni inordinati ho voluto far questo mio ultimo testamento, sano di mente il quale sia a laude di Dio, et alla salute dell’anima mia la quale piaccia à sua Divina Maestà locare tra li suoi beati, et amar me’ di viva patienza. 

Inprima, lasso per decime et primitie a Santa Maria Magiore di Ragusa grossi tre et alle Danze grossi tre. Di tutti gli altri li miei beni, tanto stabili quanto mobili, lasso et instituisco mio universal herede la mia madre, che possa di essi disporre in vita et in morte liberamente. Item lasso che per anima mia siano celebrate le messe di Santo Gregorio le quali debba celebrar /f. 86/ pre Damiano Marcouv de Budua. Item lasso che per anima di mio Padre siano celebrate dal detto Prete tre para di dette messe. Item lasso che per anima di mia Consorte siano celebrate da detto Prete altri tre para di dette messe. Item lasso che per anima di mio fratello siano celebrate come di sopra tre para di dette messe.

Epitropo di questo mio testamento lasso Marco Marcovich di Budua, al quale raccommando l’anima mia, e gli incarico la conscienza. 

Item lasso à Dimitrio mio compare talari sei, o cinque, come lui dirà sopra la sua conscienza. Item lasso a Diana consorte di Nicola Batglava quel che lei dira sopra la sua conscienza. Item sono debitore al mio cognato Rado Naletich, ma non so quanto, però voglio che li si paghi quanto dirà sopra la sua conscienza. 

Item debo havere dalla moglie di Marino Orza d’Isola di Mezo per un staro di grano talari dui e mezo, li quali voglio che si riscotano. Item debo havere dalla moglie di Nicolo Surovich talaro uno, da Nicolo Radeglich talaro uno. 

Item dichiaro che si trovano in mia cassa qui in barca talari cinquanta quattro, li quali sono di Marco Marcovich, et ancora del grano sino la somma di talari cento cinquanta nove, li quali sono suoi. Item ho in barca due schiavine, una rossa e l’altra bianca, et una cassa.

Hot autem testamentum, etc. 

Testamentum Christophori Barunovich.

MDCVII. Indictione quinta, die vero XXVI junij, Ragusii. Hoc est testamentum quondam Christophori Barunovich, repertum in publica Notaria eiusdem civitatis, ubi in ter alia viventium Testamenta ex consuetudine civitatis datum fuerat ad servandum, cui quidem testamento erant ascripti testes Dominus Nicolaus Viti de Goze Judex, et Ser Achilles Pozza Cancellarius testis. Cuius testamenti tenor talis est, videlicet:

Adi VIII del mese di giugno 1607. Indizione quinta. In casa della solita habitatione dell’ infrascritto Christoforo Barunovich de Budua in Ragugia.

In Nomine Domini, Amen. Io Christophoro Barunovich de Budua, ritrovandomi infermo del corpo, ma però per la Dio gratia sano della mente, et considerando quanto sia certo il transito da questa all’altra vita, et quanto incerta l’hora sua, ricordandomi del detto del Salvator nostro Gesù, che ci avvertì per tal caso dicendo estote parati, e qual che segue, si che sia debito di fedele, e buon christiano, ho deliberato di far il mio ultimo testamento, che è questo con quale annullo et casso qualsivoglia altro mio testamento, codizillo, o testamentaria volontà che havessi per adietro fatto, o fatta, et voglio che il presente sola mente e le cose presso esso che si mettano ad essecutione, e raccomandando l’anima mia al suo Creatore, et vedent testo (?) nel modo che segue, videlicet:

 In primis, lasso per decime et primizie alla chiesia di Santa Maria Maggiore di questa Città perperi dua, alla chiesa pure di Santo Biagio iperperi dua, et alla Madonna delle Danze altri iperperi dua. 

Item lascio, che dopo che io sarò morto, si debbia portar il mio corpo a Budua et ivi sepelire nella chiesa di Santo Giovanni, dove si sono sepolti i miei maggiori. Item lascio per amor di Dio, e per l’anima mia, che nella detta chiesa di Santo Giovanni di Budua si debba fare una Croce di argento con la bandiera di seta, il tutto di valore di tallari sessanta. /f. 83v/ Item lascio ducati trenta alla chiesa di Santa Maria della Ponta di Budua per li quali quei Reverendi frati debbano dire tante messe per l’anima di mio Padre, e pregare Dio per lui. Item lascio altri ducati trenta alla medesma chiesa di Santa Maria della Ponta di Budua, per li quali quei Reverendi frati debbano dire tante messe, e pregar Dio per l’anima della mia madre. 

Item lascio che si dia la solita elemosina per diece messe gregoriane al Reverendo Damiano Marcovich di Budua, et che le dichi per l’anima mia. 

Item lascio al Reverendo Domino Nuntio Gardano la solita elemosina per altre diece messe gregoriane, et che le dichi per l’anima mia. 

Item dichiaro che ho una fregata, la qual adesso si ritrova a Veglia, siche lasso che fin tanto durerà, ogni volta che la detta fregata tornerà a salvamento in tutti suoi viaggi, di viaggio in viaggio, si diano de’ suoi guadagni dua ducati a poveri per amor di Dio, et questo in ogni viaggio.

Item lascio a Mariza mia sorella per l’amor che io le porto un’annello d’oro, di valuta di diece ducati, et voglio che se le faccia fare, e dia subito che io son morto. 

Item lascio ad Anghelina mia sorella per l’amor che io le porto altri ducati cinque, et che di tanti se le faccia un’annello d’oro, cioè che gli istessi ducati cinqua siano quelli delli quali si ha da fare l’annello. Item lascio a Mara figlia della detta Angelina un’altro annello di valore ut supra di cinque ducati. /f. 84r/ Item lascio alle tre figlie della detta Mara mia nepote una suchgniza per una che seranno tre, di valore di sei ducati per ogni suchgniza.

Item lascio a Visciza figliola di Nicolò Barunovo mia cugina donzella quando sarà che vadi a marito, ò che si mariti, in aiuto della sua maritazione, la possessione mia, che è tutta vigna posta al luogo che si nomina in Budua Garghieva Rieka. 

Item lascio alla mia cara, et amata consorte Mariza che detratto il remanente di mia beni stabili, e mobili, sia signora et patrona mentre viverà nel su letto viduale, et che niuno per tal causa gli dia alcun fastidio, perche questa è mia espressa volontà, et caso che andarà ad altro marito dopo la morte mia, in tal caso lasso alla detta Mariza mia moglie per conscienza ducati cento, e la vigna posta in loco detto Spilize, la quale, et i quali possa seco portare alle altre nozze et far di quelli come di cosa propria. Et questo oltre la sua dote, qual se le restituirà, et in tal caso voglio, che tutti i miei beni, si stabili come mobili vadino, et siano della chiesa del Vescovato di Budua, alla qual chiesa anche li detti beni lasso per amor di Dio, dopo la morte della detta mia moglie se viverà nel detto viduale, perche vivente lei vedova ut supra voglio che ne habbi l’usufrutti tantum.

Item lascio a Giva figla di Domenico Bielan una sukniza de valore de ducati sei. 

Item lasso a gli heredi di Matteo Fuoco di Bari in Puglia ducati sette e mezzo perche tanti conosco in conscienza di haver dovuti dare al detto Matteo per resto, e saldo della barca… 

Item dichiaro che devo dare alla bottega che sta in Rialto in Venetia et ha l’insegna di Ragusa (?) lire quindici picole, et voglio che se le paghino subito. 

Item lascio mio universale herede del resto de miei beni stabili e mobili la predetta chiesa del Vescovato di Budua, con le conditioni ut supra /f. 84v/ et lascio et instituisco epitropi, et essecutori di questa mia ultima volontà e testamento, Marco Balafuscia di Budua mio compare. † Laus Deo †

Hoc autem testamentum nullo testimonio rumpi possit. 

BIBLIOGRAFIJA

Izvori

Hrvatska – Državni arhiv u Dubrovniku (dalje: HR–DADU), Testamenta notariae (dalje: TN) sv. 47, ff. 85v–86r (13. XI 1586. – 20. XI 1586). 

HR–DADU, TN, 10.1., sv. 61, ff. 47r– 47v (30. IV 1631. – 2. XII 1634).

Literatura

Acta et diplomata res Albaniae me diae aetatis illustrantia, collegerunt et digesserunt Ludovicus de Thallóczy, Constantinus Jireček et Emilia nus de Sufflay, vol. I (Annos 344– 1343 tabulamque geographicam con tinens), Vindobonae, Typis Adolphi Holzhausen, MCMXIII.

Alvise Foscari Capitano in Golfo 1676– 1678, Capitano Estraordinario delle Galeazze 1690–1692, Dispacci, A cura di Fausto Sartori, Venezia, La Malcontenta, 2009.

Antonović, Miloš. 2003. Grad i župa u Zetskom primorju i severnoj Albaniji u XIV i XV veku. Beograd: Istorijski institut.

Bartl, Peter. 1974. Der Westbalkan zwischen spanischer Monarchie und osmanischem Reich: zur Turkenkriegsproblematik an der Wende vom 16. zum 17. Jahrhundert. Albanische Forschungen, Bd. 14. Wiesbaden: In Kommission bei O. Harrassowitz.

Redakcija. 1983. „Belglava, Antun“. U: Kolumbić, Nikica (ur.). Hrvatski biografski leksikon, 1, A–Bi. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 611–612.

Bizzi (Bici), Marin. 1985. Iskušenja na putu po Crnogorskom primorju, Albaniji i Srbiji 1610. godine. Budva: Opštinski arhiv.

Božić, Ivan. 1970. „Zeta u Despotovini“. U: Istorija Crne Gore: knj. 2: Od kraja XII do kraja XV vijeka, tom 2: Crna Gora u doba oblasnih gospodara. Titograd: Redakcija za istoriju Crne Gore, 135–277.

Bujuklić, Žika. 2014. Pravno uređenje srednjovekovne budvanske komune (drugo izmenjeno i dopunjeno izdanje). Beograd: Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu. 

Castellani, Erasmo. 2011–2012. Voci distanti. La comunicazione tra governati e governanti nelle Bocche di Cattaro tra XVI e XVII secolo. Corso di Laurea in Storia dal Medioevo all’Età Contemporanea, Prova finale di Laurea Magistrale. Venezia: Università Ca’ Foscari.

 Čoralić, Lovorka. 2000. „Iz prošlosti Boke: budvanska zajednica u Mleci ma (XV. – XVIII. st.)“. Povijesni prilozi 19: 125–152.

Čoralić, Lovorka. 2005. „Prilog životopisu barskoga nadbiskupa Franje Leonardisa (1644–1645)“. Croatica Christiana periodica 55: 79–95.

Čoralić, Lovorka. 2008. „Budvani – vitezovi svetoga Marka“. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 46: 347–358.

Čoralić, Lovorka. 2011. „Budvanski iseljenici u Zadru (od kraja XVI. do početka XIX. stoljeća)“. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 53: 135–162.

Čoralić, Lovorka. 2012. „Župljani, svećenici, darovatelji – hrvatski iseljenici i mletačka župa i crkva S. Moisè (XV. – XVIII. stoljeće)“. Povijesni prilozi 43: 119–134.

Čoralić, Lovorka. 2021. „Budvani u Mlecima (15. – 18. stoljeće)“. Paštrovski almanah IV: za 2017–2021. godinu: 425–444.

Čoralić, Lovorka i Nikola Markulin. 2018. „Kotorski plemić Benedikt Paskvali (1704. – 1790) – zapovjednik mletačkih prekomorskih pješačkih postrojbi“. Acta Histriae 26(2): 393–428. 

Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, compilato dall’ab. Simeone Gliubich di Città Vecchia, Vienna, 1856. Rod. Lechner librajo dell’ I. R. Università. Zara. Battara e Abelich Libraj.

Fabijanec, Sabine Florence. 2009. „Prijevoznici i pomorski trgovci s područja Crnogorskog primorja u XVI. stoljeću“. U: Čoralić, Lovorka (ur.). Hrvatsko-crnogorski dodiri / crnogorsko-hrvatski dodiri: identitet povijesne i kulturne bašti ne Crnogorskog primorja (zbornik radova). Zagreb: Hrvatski institut za povijest: Matica hrvatska, 225–247.

Farlati, Daniele & Jacobus Coleti. MDCCC. Illyricum sacrum, tomus VI. (Episcopi Corcyrenses). Venetiis: Apud Sebastianum Coleti.

Farlati, Daniele & Jacobus Coleti. MD CCCXVII. Illyrici Sacri tomus septimus. Venetiis: Apud Sebastianum Coleti.

Foretić, Vinko. 1982. „Građa u dubrovačkom arhivu za povijest sjevernog Hrvatskog primorja i Istre“. Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu 25: 405–433.

Gogić, Miljan. 2020. „O kotorskom Statutu tiskanom 1715. godine“. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 62: 139–170.

Heyer von Rosenfeld, Carl Georg Friedrich. 1873. Wappenbuch Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg: Verlag von Bauer und Raspe (Emil Küster).

Hrabak, Bogumil. 1988. „Bokelji kao nabavljači arbanaških žitarica“. Boka: zbornik radova iz nauke, kulture i umjetnosti 20: 77–159.

Jačov, Marko. 1998. Le missioni cattoliche nei Balcani tra le due grandi guerre: Candia (1645–1669), Vienna e Morea (1683–1699): Città del Vaticano: Biblioteca apostolica vaticana. 

Janeković Römer, Zdenka, 1994. „Na razmeđi ovog i onog svijeta, Prožimanje pojavnog i transcendentnog u dubrovačkim oporukama kasnoga srednjeg vijeka“. Otivm 2(3–4): 3–15.

Korać, Vojislav, 1970. „Arhitektura“. U: Istorija Crne Gore: knj. 2: Od kraja XII do kraja XV vijeka, tom 1: Crna Gora u doba Nemanjića. Titograd: Redakcija za istoriju Crne Gore, 117–201. 

Lonza, Nella. 2016. „Prostori vlasti, prostori svakodnevice“. U: Vilać, Pavica (ur.). Knežev dvor u Dubrovniku: utvrda – palača – muzej. Dubrovnik: Dubrovački muzeji, 235–275.

Luetić, Josip. 1985. „O međunarodnoj djelatnosti moreplovaca, trgovaca i brodova iz Herceg-Novog, Perasta, Kotora, Budve i Bara u pomorskoj privredi Dubrovačke Republike 1566 –1650.“. Boka: zbornik radova iz nauke, kulture i umjetnosti 17: 31–70.

Ljubić, Šime. 1869. Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske: knj. II. Riečki Emidija Mohovića Tiskarski Kamen. Zavod. 

Ljubić, Šime. 1880. „Marijana Bolice Kotoranina opis sandžakata skadarskoga od godine 1614.“. Starine JAZU XII: 164–193.

Marjanović, Zlata, 2020. Kora’ljica sre brom zakovana: Poj od Budve i Ljute prema rukopisu Mijata Sabljara iz 1854. godine. Budva: JU Muzeji i galerije Budve.

Marković, Savo. 1998. „Prvi izvještaj Andrije Zmajevića o Barskoj nadbiskupiji Sv. Kongregaciji za širenje vje re: godina 1671.“. Istorijski zapisi, god. LXXI, br. 1–2: 209–223.

Marković, Savo. 2006. Studia Antibarensia. Perast: Gospa od Škrpjela.

Mažibradić, Anita. 2015. Tivat kroz stoljeća. Mjesto kmetova i gospodara. Donja Lastva: Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore.

Mijović, Pavle. 1970. „Slikarstvo i primijenjena umjetnost“. U: Istorija Crne Gore: knj. 2: Od kraja XII do kraja XV vijeka, tom 1: Crna Gora u doba Nemanjića. Titograd: Redakcija za istoriju Crne Gore, 223–305.

Molmenti, Pompeo. 1889. Sebastiano Veniero e la battaglia di Lepanto. Firenze: G. Barbèra, editore.

Novosel, Filip. 2018. Društvene prilike i svakodnevlje Zadra u pozadini vojnih zboivanja za vrijeme Kandijskoga rata (doktorski rad). Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet.

Pandžić, Bazilije. 1971. „Prvi izvještaj Andrije Zmajevića o barskoj nadbiskupiji“. Radovi Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu 3–4: 223–241.

Pedani, Maria Pia. 2014. „Venetian Slaves in the Ottoman Empire in the Early Modern Period“. In: Hanß, Stefan & Juliane Schiel (Hg.). Mediterranean Slavery revisited (500–1800). Zürich: Chro nos Verlag, 309–324.

Pisma i poruke rektora Dalmacije i Mle tačke Albanije, sv. 1, Pisma i poruke rektora Bara, Ulcinja, Budve i Herceg-Novog – Epistolae et communicationes rectorum Dalmatiae et Albaniae Venetae, vol. 1, Epistolae et communicationes re ctorum Antibarensium, Dulcinensium, Buduensium et Castri Novi; Monumenta spectantia historiam Slavorum meridio nalium; vol. 55; prepisali i uredili Lovorka Čoralić i Damir Karbić; kazala izradili: Maja Katušić i Ivan Majnarić, Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2009.

Premović, Marijan. 2020. „Politički odnosi komuna Budve i Dubrovnika od 1358. do kraja XIV. stoljeća“. Acta Histriae 28(4): 623–644.

Romio, Marco. 2019/2020. Le mura di Cattaro. Conflitti, comunità e sistemi giuridici al confine veneto-turco (dottorato di ricerca). Trieste: Università degli studi di Trieste.

Srednjovjekovni statut Budve, s italijanskog preveo i predgovor napisao Nikola Vučković, priredili Miroslav Luketić, Žika Bujuklić (drugo, dopunjeno izdanje). Budva: Istorijski arhiv, 1988.

„Statuta et leges civitatis Buduae, civitatis Scardonae, et civitatis et insulae Lesinae“, op. Šime Ljubić, Monumenta historico-iuridica Slavorum meridionalium. Zagrabiae: Academia scientiarum et artium Slavorum meridionalium, opera societatis typographicae; Hartmann [et al.], 1882–1883.

Vekarić, Nenad, 2012. Vlastela grada Dubrovnika, sv. 2. Vlasteoski rodovi (A–L). Zagreb. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku.

Vekarić, Nenad. 2012. Vlastela grada Dubrovnika, sv. 3. Vlasteoski rodovi (M–Z). Zagreb. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku.

Vekarić, Nenad. 2014. Vlastela grada Dubrovnika, sv. 5. Odabrane biografije (E–Pe). Zagreb. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku.

Vekarić, Nenad. 2017. Vlastela grada Dubrovnika, sv. 8. Genealogije (M–Z). Zagreb. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku.

Vinaver, Vuk. 1960. „Prilozi istoriji plemenitih metala, cena i nadnica (srednjovekovni Dubrovnik)“. Istoriski glasnik 1–2: 51–94.

Vučković, Nikola. 1965. „’Budvanski anali’ Krsta Ivanovića“. Istorijski zapisi, god. XVIII, knj. XXII, 4: 623–652.

Zloković, Ignjatije. 1959. „Pomorstvo i trgovina Paštrovića (XVII–XVIII v.)“. Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru VIII: 87–97.

Zloković, Ignjatije. 1964. „Prilozi za istoriju pomorstva i trgovine Budve“. Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru XII: 167–186. 

Internet izvori

Belglava: Blaisons et armoiries en Dalmatie. http://boutique.genealogie.com/ produits/publique/blasons/degrade/B/ Belcastel-B%C3%A9lin-50-5a8b8q3v8s. jpg% (posjećeno 16. 2. 2021).

Belglava, Dalmatie. https://www.ar moriale.it/wiki/RIET_-_famiglie_italiane_-_B (posjećeno 25. 1. 2023).

Héraldique: base de données; Belglava. https://www.euraldic.com/lasu/bl/ bl_b_el.html (posjećeno 25. 1. 2023).

Dokumente për historinë e Shqipërise (1623–1653), Documenti per la storia dell’Albania 1623–1653. Transkriptuar e përkthyer nga / Trascritti e tradotti da Injac Zamputti, Parafjala Albert Ramaj, St. Gallen-Prishtinë, 2015. https:// www.academia.edu/44488103/ (posjećeno 1. 10. 2023).

Foretić, Miljenko. 2005. „Ivanović, Krsto“. Hrvatski biografski leksikon. https:// hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=8766 (posjećeno 30. 10. 2023).

Izvještaj Pietra Zorzija, potestata Budve od 16. aprila 1602. Dispaccio del 16/4/1602, AS Venezia, Senato, Dispacci, Dalmazia, b. 1, trascrizione di Tiziana Aramonte. http://www.statodamar.it/mare. php?ly=6&ar=4&rt=74&re=4482&d s=615&sid= (posjećeno 16. 2. 2021).

Llorenç I Blat, Josep, Les Sentències catòliques del diví poeta Dant (1545) de Jaume Ferrer de Blanes; Edició crítica, estudi i contextualització biogràfica i literària; Universitat de Girona, 2014. Dipòsit legal: Gi. 2013–2014, http://hdl-handle.net/10803/284767; creativecommons.org/licenses/by nc-nd/4.0/deed.ca (posjećeno 15. 7. 2023).

Ljetopis Budve. https://www.montene grina.net/pages/pages1/istorija/odcr nojevica_dopetrovica/ljetopis_budve. htm (posjećeno 18. 11. 2023).

Usmiani, Ante. 1983. „Bellafusa“. Hrvatski biografski leksikon. https://hbl. lzmk.hr/clanak.aspx?id=1652 (posjećeno 1. 8. 2023).

A CONTRIBUTION TO THE KNOWLEDGE OF THE UPPER SOCIAL CLASS OF BUDVA: FERRO AND BARUNOVICH 

Summary: The last will of Marc’Antonio Ferro from Budva, composed in 1586, is preserved in the State Archives of Dubrovnik. At the time of making his testament, Ferro was in a Dubrovnik’s prison. He was convicted in the group of men from Budva by the decision of the Dubrovnik’s Senate. It could be assumed that Ferro and his fellow citizens were caught for piracy. The convicted Budvans were to be executed in the fortress of Sv. Ivan. His testamentary words open the door to the world in which he lived before his imprisonment. The last will of Christoforo Barunovich, dating from 1607, provides a somewhat different picture of the upper social class. Barunović owned a frigate and was engaged in maritime activities that included Venice and Krk in the north and Apulia in the south in the Adriatic. His pious legates draw the outlines of the key church institutions of the mother commune. The testamentary provisions also reveal his property status by mentioning vineyards on micro-toponyms in the area around Budva. The activity of Budvans, indirectly attested by the analyzed wills, indicates the rise of some clans and families in the strategically extremely important Venetian commune, which will strive for its full affirmation in the forthcoming decades of its history.

Keywords: testament, Budva, Dubrovnik, the 16th–17th centuries, upper social class, merchants

ENDNOTES

[1] maritime@t-com.me.

[2] O situaciji na terenu u to vrijeme svjedoči podatak da je Sebastiano Venier na Hvar stigao 19. avgusta 1572, gdje je dobio pisma iz Kotora od 17. avgusta o tome da Turci s velikim snagama idu pod Budvu; iz Budve je primio pisma da pod grad stižu četiri sandžaka s velikim snagama (Molmenti 1899: 283, 344).

[3] O Krstu Ivanoviću v.: Foretić, Miljenko. „Ivanović, Krsto“, Hrvatski biografski leksikon, 2005. https://hbl.lzmk.hr/ clanak.aspx?id=8766 (posjećeno 30. 11. 2023), i tamo citiranu literaturu, i pose bno Čoralić 2000: 142–143, 146, 151; Čoralić 2012: 126–127, 133–134. 

[4] Le casate antiche di cittadini e popolari. Capitolo decimo settimo: […] le casate antiche di popolari che a fine godino la partecipatione di lodi e glorie mentre costantemente furono ab antiquis uniti con li medesimi e in bene e male dunque sono le seguenti: […] Baron […] Ferro […] – tralasciate le casate di honorati antenati che furono buoni patrioti (Vučković 1965: 640).

[5] „Sedamnaesto poglavlje. Stare obitelji građana i pučana“ (Vučković 1965: 650). 

[6] Pisma i poruke rektora Dalmacije i Mletačke Albanije, sv. 1, Pisma i poruke rektora Bara, Ulcinja, Budve i Herceg-Novog – Epistolae et communicationes rectorum Dalmatiae et Albaniae Venetae, vol. 1, Epistolae et communicationes rectorum Antibarensium, Dulcinensium, Buduensi um et Castri Novi; Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium; vol. 55; Prepisali i uredili Lovorka Čoralić i Damir Karbić; kazala izradili: Maja Katušić i Ivan Majnarić, Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2009, 126–127 (dalje: Epistolae).

[7] Epistolae, 127–128.

[8] Moguće je da se radi o transkripciji prezimena Ražnatović.

[9] Up.: „Zoanna fig[li]a di Michiel Ferro“ (Jačov 1998: 165).

[10] Druga Zmajevićeva nedoumica završava riječima: „do kojih, dok za sad nemam što drugo novo dodati, preporučujući sebe i ovaj siromašni narod i moleći na kraju one pomoći koje će ova Sv. kongregacija procijeniti nužnim da bih mogao sačuvati ovo hrišćanstvo, najponiznije se klanjam Vašim Uzoritostima“ (Marković 1998: 223). 

[11] Hrvatska – Državni arhiv u Dubrovniku (dalje: HR–DADU), Testamenta notariae (dalje: TN), sv. 47, ff. 85v–86r (13. XI 1586. – 20. XI 1586).

[12] U Dubrovniku se smrtna kazna redovno izvodila vješanjem na Dančama, a rijetko je život zločinca naglo okončavan davljenjem u zatvoru ili odsijecanjem glave u atrijumu Kneževog dvora. Zatvorenike je pratio kapelan, koji im je dodjeljivao posljednji sakrament, shodno idealu „dobre smrti“ (Lonza 2016: 248).

[13] Marin Bernardov Binçola (Bodaça), oko 1539. – 1590, boravio je 1565. kao du brovački poklisar kod španskog sicilijanskog namjesnika u Messini [tim po vodom Marin Držić u pismu Cosimu I Mediciju od 2. jula 1566, želeći pokazati škrtost dubrovačke vlade, kaže: „Zbog istih razloga potkralju Sicilije nedavno poslaše plemića (Binciolu – op. NV) s osamdeset škuda za troškove i s darom Njegovoj Preuzvišenosti, a to je bio umivaonik sa srebrnim sudom, prosta stvar, pa se Njegova Preuzvišenost takvu daru nasmijala i poklonila ga donosiocu“], a od 1578. do 1580. na dvoru španskog kralja Filipa II i španskog namjesnika u Napulju radi potvrde dubrovačkih privilegija. Marin u testamentu navodi: „da mu je, kad se trebao oženiti, značajnom svotom nov ca pomogao Miho Pracat“; to je vjerojatno bilo oko 1573. g., kada se oženio vladikom iz roda Bona. Imao je sinove Bernarda i Nikolu, i kćer udatu u dubrovački rod Proculo (Vekarić 2012: 85–87).

[14] Tamnice u sklopu Kneževog dvora i Vijećnice imale su živopisna imena: Toranj, Zmaj, Pod krst, Sekretarica (tajni zatvor); razlikovale su se težinom životnih uslova i mjerom izolacije. U južnom krilu prizemlja Kneževog dvora nalazila se tamnica Sekretarica, koja je u pogledu uslova za život bila najteža. Vjerovatno u podzemnoj razini, u nju se ulazilo iz prostorije srednjeg zatvora u južnom krilu Dvora (Lonza 2016: 248). 

[15] U pripremi za dolazak pred Božji sud često je podjećano na ovaj biblijski citat. Sličnim riječima, upućujući na nemar smrtnika u odnosu na vlas tito spasenje, opominju i poruke iz Jevanđelja po Luki (Lk 12, 40): Et vos estote parati, quia qua hora non putatis, Filius hominis venit; po Marku (Mk 13, 33): videte, vigilate et orate nescitis enim quando tempus sit; kao i po Mateju (Mt 25, 13): Vigilate itaque, quia nescitis diem neque horam. U maniru formule gotovo je svaki testament citirao odnosnu poruku iz Jevanđelja, koja je bila geslo srednjovjekovnog čovjeka (Janeković Römer 1994: 13; Josep Llorenç I Blat, Les Sentències catòliques del diví poeta Dant (1545) de Jaume Ferrer de Blanes, Edició crítica, estudi i contextualització biogràfica i literària; Universitat de Girona, 2014. Dipòsit legal: Gi. 2013 2014, http://hdl-handle.net/10803/284767;creativecommons.org/licenses/by-nc nd/4.0/deed.ca (posjećeno 15. 7. 2023).

[16] HR–DADU, TN, sv. 47, fol. 85v.

[17] Krajem decembra 1369. trgovac Tripko Marković iz Budve zajedno sa Stjepkom Ivanovićem iz Zadra, koji je bio stanovnik Dubrovnika te Petrom Radostićem i Bogdanom Milčevićem, kreditno se zadužuje radi trgovine (Premović 2020: 637, 641).

[18] „Marković-Mitrović iz Paštrovića“; Ljetopis Budve, https://www.montenegri na.net/pages/pages1/istorija/odcrnoje vica_dopetrovica/ljetopis_budve.htm (posjećeno 18. 10. 2023).

[19] Epistolae (processum contra presbiterum Stephanum Marcouich), 159–161.

[20] HR–DADU, TN, 10.1, sv. 61, fol. 47v.

[21] Dokumente për historinë e Shqipërise (1623–1653), Documenti per la storia dell’Albania 1623–1653, Transkriptuar e përkthyer nga / Trascritti e tradotti da Injac Zamputti, Parafjala Albert Ramaj, St. Gallen-Prishtinë, 2015, 42. https:// www.academia.edu/44488103/ (posjećeno 1. 10. 2023).

[22] Don Marco Marcovich je pomenut u tetamentarnom kodicilu barskog nadbiskupa Frana Leonardisa sastavljenom u Kotoru, kojem on 3. septembra 1645. zavješta per suo servo la sua veste negra di panno et la veste croatina (Čoralić 2005: 92, 94). 

[23] Zajedno sa domaćim jedinicama, koje su predvodili Hrvat Frane Posedarski i Albanac Mihailo Kruta (Čoralić 2008: 354, 357).

[24] Dokument naslovljen Dalla Stampa di Perasto vsata nell’ Illustr. Pien Colleg, a c. 32, nastao krajem XVII ili početkom XVIII v., s bilješkom o vjenčanju dviju Peraštanki s plemićima iz Budve, iznosi podatke o njihovom daljem bračnom statusu i potomstvu. Tu se kaže da je Pietro Marcouich GENTIL HVOMO di BUDVA oženio gospođu Andricich da Perasto, čije je ime u ispravi ispušteno. Imali su kćerku Mariju che fù Moglie del Sign. Pietro Mazarouich da Perasto, e Madre della Sig. Angelica Moglie del Sign. Triffon Vrachien Nobile di Cattaro. Dokument, sastavljen u Veneciji 21. februara 1712, svjedočenje je sveštenika Augusti na s Korčule, podneseno predstavnici ma komune Perasta i zabilježeno kod javnog notara. U njemu je navedeno da se na Korčuli rodila Sig. Angelica, koja je bila kći gospodina kapetana Pietra Marcouicha iz Budve, e descedente la stes sa dalli q. Sig. Cacich. Ona je bila supru ga doktora obaju prava Marina Draga, kotorskog plemića, & hora Vescouo di Curzola. Njihov sin Bernardo Antonio Drago bio je plemić u kotorskom vi jeću. Shodno svjedočenju sveštenika, rečeni gospodin kapetan Marcouich i rečena gospođa, njegova kći, nisu bili plemići s Korčule (pag. 27). Prema zapisima Julija Balovića, oko 1724. g., Jelena Andrić se udala za viteza Petra Markovića, Budvanina (Gogić 2020: 156, 157; Marjanović 2020: 110–111).

[25] Riječ je vjerovatno o posjedniku filuke (1684/1685) Stevanu Markoviću (Zloković 1964: 175–176).

[26] „Capitolo nono“; „le susseguenti fami glie de nobili son travive et estinte.“; „niže navedene plemićke obitelji, od kojih su neke izumrle a neke i danas žive“ (Vučković 1965: 635). Navodi se i „Badglava iz Smedereva“. Ljetopis Budve, https://www.montenegrina. net/ (posjećeno 18. 12. 2023).

[27] Selo Badglavi se bilježi u Crmnici, između Trnova i Komarna, kod Marijana Bolice: „Tarnovo commandata da Vucoslavaz Radognin 100. N. 30 Badglavi commandata da Dacivo Dabecci 70. N. 27. Comarno commandata da Vule Tomasev 60“ (Ljubić 1880: 171, 202).

[28] „Zano Bedglava je postigao naziv vi teza u službi Republike.“ Hronološ ki vjerovatno prije toga ističe se da su braća Bernardo Girolamo, Steffano, Ludovico i Zuane (Zano) Kolić (Collich) vjerno služili Katoličkom Veličanst vu s nazivima vitezova, istakavši se junaštvom kad je taj monarh odlučio da osvoji Tripoli i Barbariju, kojom prilikom je osvojena Đerba, 1560. g. (Vučković 1965: 641, 650). Poznato je da je načelnik Budve Giovanni Battista de Pesaro 26. maja 1513. izvještavao dužda Loredana o želji Grbljana, tada pod vlašću Osmanlija, da prijeđu pod mletačku vlast; s tim u vezi upućeno je na ser Zuan de Collu (Iohanne de Colla), koji je preporučen; „[…] ha sparagnato metter la uita sua a mille periculi per honor di Vostra Sublimita. Et apresso e perito de lettere non solum Latine ma et Schiaue, itache molte uolte se faria male de qui se la industria sua non subuenisse dela interpretation et scriuer de lettere Schiaue. Et apresso homo de molto inzegno et modestia, siche merita ogni bene; […]“. Međutim, potestat Alvise Contarini je 13. avgusta 1525. pisao poglavarima Vijeća desetorice o sinovima Iannis de Colla (fioli tre de Zuan di Colla), koji su, iako poslati u Vene ciju, došli pred vrata grada Budve i s nekima koji su bili prognani mogli da izazovu nerede. Nikola i Ludovik, iz jaraka ispred zidina, prijetili su žitelji ma grada (uerborum et inobedientie Nico lai et Lodouici filiorum Ioannis de Colla). Godine 1530, 7. marta, Nikola fu figliolo de Zuanne de Colla de Budua, prognanik, bio je 1529. uhvaćen od budvanskog potestata nella cipta de Antiuari; njegova udovica bila je donna Ruosa, s kojom je imao dvoje djece. Načelnik Girolamo Celso tražio je 22. aprila 1531. Poglavarima Vijeća desetorice pomilovanje preostale dvojice, osuđenih na progonstvo – liberation del bando de li fioli del quondam Zuane de Colla. Isti potestat i kapetan Budve dalje ističe da je Zuan de Cola bio jedan de primati de qusta cipta, a da se „podigao“ sa sinovima Stephanom, Lodouico et Nicolo, da je (Ivan) kas nije oslobođen, ali fu crudelmente morto, kao i dva njegova sina; da je ipak dobar mir sklopljen uz pomoć njegovih preo stalih sinova (cum lo aiuto li fioli restanti) s Budvanima i s turskim podanicima, ali da je ostala u gradu njegova „vna domina vechia impotente […] carga de fi gliolini invtili“ i bez sredstava za život, te se moli za pomilovanje preostalih sinova, aut farli saluo conducto (Epistolae, 120–121, 122–126).

[29] Antun Belglava (Zadar, 16. april 1730. – Trogir, 20. februar 1790) korčulanski (od 1781/1782) i trogirski (od 1787) biskup, glagoljaš, rođen je, navodi se, međutim, „u plemićkoj obitelji. C. G. F. Heyer navodi Belglave kao zadarsko plemstvo, a Š. Ljubić za Antuna kaže da je ’lozom Budvanin’. God. 1750. B. je postao klerikom, stekavši prvu naobrazbu kod dominikanaca u rodnom mjestu. Bogosloviju je učio u Padovi, gdje je stekao doktorat obaju prava, a po povratku u Zadar postavljen je za kancelara nadbiskupa M. Kara mana (1745–1771)“; „Belglava Ante, Zadranin a lozom Budvanin, kanonik ninski, nadbilježnik apostolski, kancilir najprije splietskoga nadbiskupa Dinarića, a kasnije zadarskoga Karamana, a napokon bogoslovni kanonik zadarski i odvietnik kurialski. Po na logu Sv. Skupšćine poizpravi breviare crkvene narodne, te Pio VI imenova ga biskupom od Zanta, zatim od Korčule […]“; „Per solenne ingresso nella Chiesa Vesc. di Traù di Mons. Antonio Belglava, Orazione, Venezia, presso S. Occhi 1788 in 8⁰“ („Belglava, Antun“ [tekst: Redakcija]; Hrvatski biografski leksikon, 1, A–Bi. 1983: 611–612; Ljubić 1869: 468; Dizionario Biografico degli uomini illustri della Dalmazia, compilato dall’ab. Simeone Gliubich di Città Vecchia, Vienna, 1856: 211–212 [Michieli-Vitturi Conte Rados Antonio]).

[30] „Jaderae natus est, quo paterejus Nicolaus e familia Belglava inter Buduenses nobilissima, & emeritis Venetae Reipublicae stipendiis ornatissima sese receperat militiae functus muner ibus, & primas adeptus dignitates. Adolescens Theologiae, et sacrorum Canonum studiis excelluit in Gym nasio Patavino, quibus sibi viam ape ruit ad ecclesiastica munia in clerum jam adscitus. Nam Nonensis primum, deinde Jaderensis Canonicus ad theo logicas disciplinas tractandas a Bene dicto XIV. renunciatus est, cum antea Nicolao Dinaricio Spalatensi, ac Mat thaeo Caramano Jaderensi Archiepiscopus suam operam egregie navasset Cancellarii officio. Maximo in honore fuit apud principes Dalmatiae magis tratus, quorum auctoritate gravissima plurium Episcoporum negotia felici exitu confecit. Dum in Illyricam liturg iam corrigendam incumbebat jussu Praesidum Congregationis pro Fide propaganda institutae, Pius VI. Pon tifex Zacynthi Ecclesiam ei destinavit; quam cum abdixisset, paullo post Corcyrensi Episcopatu ab eodem Pontifice insignitus fuit ob praeclara ejus merita anno 1781. Eodem anno pridie Kal. Octobris consecrationis munus Venetiis accepit in templo D. Petri a Friderico Maria Giovanelli Patriarcha; & XVIII. Kal. Decembris suae Ecclesiae posses sionem adivit per Dominicum Beori um Archidiaconum Corcyrensem, & generalem Vicarium. Vix sexennium egit in sua dioecesi, valetudine parum f irma, et gravibus saepe molestiis jacta tus; quare anno 1787. IV. Kal. Octobris Corcyrensem cum Traguriensi Ecclesia commutavit, ipso Pio Pontifice annu ente“ (Farlati & Coleti MDCCC: 408).

[31] Belglava: Blaisons et armoiries en Dalmatie. http://boutique.genealogie.com/ produits/publique/blasons/ degrade/B/ Belcastel-B%C3%A9lin-50-5a8b8q3v8s. jpg% (posjećeno 16. 2. 2021). Grb Belglava, Dalmacija, podijeljen je, s prikazanim crnim orlom nad kojim je zlatna kruna na gornjem crvenom polju, a na donjem srebrnom crni lav koji drži sablju; šljem mu je okrunjen s uzdignutim lavom na ukrasnom cimeru; https:// www.armoriale.it/wiki/RIET_–_famiglie_italiane_–_B (posjećeno 25. 1. 2023); Héraldique: base de données; Belglava; https://www.euraldic.com/ lasu/bl/bl_b_el.html (posjećeno 25. 1. 2025).

[32] Uniti con li medesimi e in bene e male (Vučković 1965: 640).

[33] Le casate nobili di Budua; „21. Radelich da Bielopavlichi […] 32. Radagli da Zuppa“; „Radelić iz Bjelopavlića“ i „Radalji iz Grblja“ (Vučković 1965: 635; Ljetopis Budve. https://www.montenegrina.net/ [posjećeno 18. 12. 2023]). SI GNOR LUCA RADALI NOBILE DI BUDVA oženio se Anom, koja je figliola del Sign. Christoforo Ferrara da Perasto. Nakon Lukine smrti, ona passo à secondi Voti con il Sign. Triffon Pasquali Nobile Cattarino. Peraštanka iz građanske porodice koja je bila udata za plemića iz Budve, poslije njegove smrti udala se za pripadnika kotorskog plemstva (Gogić 2020: 157–158).

[34] Epistolae, 158.

[35] „Havendo ritrovato da poi a Zuanne Radeglich nelle acque vicine alle bocche di Cattaro gli hanno fatto certo insulto, senza che habbi colpa della questione successa tra li prenominati. Daciò mosso Stefano, figliolo de su detto Zuanne Radeglichi s’ha resentito contra Lorenzo d’Andrea del predetto luoco di Perasto, che a caso era capitato in questo porto et lo ferrì in una mano. Dalle quali cause di disparere et inimicicie, considernado l’illustrissimo signor Antonio Grimani, Proveditor di Cattaro, con me anchora il fine di molti inconvenienti et disturbi che potreb bero nassere tra l’habitanti dell’un et l’altro luoco […].“ Pietro Zorzi, potestat Budve tako izvještava, 16. aprila 1602. Dispaccio del 16/4/1602, AS Venezia, Senato, Dispacci, Dalmazia, b. 1, trascrizione di Tiziana Aramonte. http:// www.statodamar.it/mare.php?ly=6 &ar=4&rt=74&re=4482&ds=615&sid= (posjećeno 16. 2. 2023).

[36] Trgovačke barke u XIV stoljeću u Dubrovniku, koje su plovile do Italije i Peloponeza, imale su po oko šest mornara, do deset vesala, prevozile su 80–200 stara žita i bile duge do osam sežanja (16,4 metara). Čak su i manje barke godišnje zarađivale 30–40% svoje vrijednosti (Vinaver 1960: 66–67).

[37] Što se tiče robe u trgovačkom prometu iz Budve i daljeg zaleđa, koje je bilo pod osmanskom vlašću, na italijansku obalu, konkretno Ankonu, sredinom XVI stoljeća izvoženi su kordovan i ovčije kože, vosak, vuna i tepisi. Ankonski Quarto za 5. jun 1562. navodi brigantin s teretom sira pomorskog preduzetnika Nicola de Michele da Budua (Fabijanec 2009: 230, 242).

[38] HR–DADU, TN, sv. 53, ff. 83r–84v (8. VI 1607. – 26. VI 1607).

[39] Nikola Gozze, Vitkov, s nadimkom Vitković (oko 1549. – 24. januar 1610), sin kneza Vitka (Vida) Gozze (oko 1507. – 1591) i Marije Gondule (rođene oko 1510), filozof, od 1589. do 1609. g. sedam puta je bio dubrovački knez. Filozofova žena (od oko 1575) bila je književnica Marija Ivanova Gondula, Gondola (rođena oko 1557). Njihov sin je Vido. U vrijeme Velike zavjere živjela je casata ovoga filozofa i podržavala zavjerenički Bobaljevićev klan. Casata je izumrla 6. aprila 1667, kada je u potresu poginuo Nikolin unuk Ivan Vidov (oko 1611. – 1667), koji je osam puta bio dubrovački knez (Vekarić 2012: 121, 122–123; Vekarić 2017: 151). Biografija Nikole Vitkova predstavljena je u: Vekarić 2014: 325–333.

[40] Ahil Pozza, rođen oko 1580. godine, benemeritus, kancelar, pominje se 1612. kao poklisar, koji je poslan da se po tuži „pred carskijem komesarom u Senju“. Dubrovačke Litterae et commis siones Ponentis 1613. g. za Rijeku i Senj navode Commissione a ser Achille Pozza cancelliere destinato per Fiume o Segna al signor Generale di Croatia, et ai signori commissari della Maestà Cesarea, e dal Serenissimo di Graz. Smatra se pučaninom s prezimenom Poça koji je možda bio vlasteoskog porijekla. Njegova žena bila je Kata, kći Petra Bičića, iz antuninske porodice, rođena oko 1605, poginula u dubrovačkom potresu 6. aprila 1667. (Vekarić 2017: 233; Foretić 1982: 414). 

[41] Porodica Baron je navedena u spisku starih građanskih casata (le casate antiche popolari) – iz kojih su izostavljene porodice časnih predaka koje su ta kođe bile dobri patrioti (Vučković 1965: 640)

[42] Crkva i samostan Svete Marije od Mi losti na Dančama zavjetno je svetilište izvan gradskog jezgra Dubrovnika, koje je utemeljilo Vijeće umoljenih Dubrovačke republike, 5. decembra 1457, na prostoru nekadašnjeg karantina, kao izraz mjera preduzimanih protiv epidemije kuge. Mjesto molitve smještenih u lazaretu na Dančama tokom narednog vremena se ističe pobožnošću Gospi, te uz katedralu i crkvu Sv. Vlaha postaje vrlo darivano svetilište.

[43] Po predanju, najstarija crkva u Budvi je crkva Sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika grada, podignuta još u VII vijeku. Nova crkva Sv. Jovana gradila se, prema Krstu Ivanoviću, 1538. godine (Antonović 2003: 40).

[44] „Gospa budvanska, poprsna ikona Bogorodice sa Hristom u skutu (cca 90 x 90 cm) u župskoj crkvi Sv. Ivana u Budvi“, kada su u pitanju crteži glave i ruku, „koji su jedino vidljivi, dok je sav ostali dio prekriven oplatom od pozlaćenog srebra iz kasnijeg vremena“, „tvrdih konturnih linija, oštrih i suvih, ova ikona, vezivana za južnoitalijanski vizantijski smjer, rad je domaćeg majstora s kraja XIII vijeka“, i to „umjetničko djelo kotorske škole“. „Nju naime, veoma stara tradicija pred stavlja kao da je slikana za budvansku crkvu Santa Maria in punta, osnovanu još 840. god., a tako je – ’Beata Maria de Puncta’ – i nazvana u lokalnoj hronici.“ „Od vremena budvanskog biskupa Jakova II potiče prvi pisani pomen o njoj: ’Haud longe a Buduae moenibus templum visitur pervetus, et antiqua religione augustum ac cele bre, cui cognomen est a Beata Maria de Puncta, cujus effigies e proximo quo dem loco acuminato, unde cognomen tum invenit, illuc translata fuit, et in al tari summo perhonorifice collocata.’“ Riječ je o zapisu Farlatija – Coletija, smještenom u kontekst opisa biskupo vanja Baranina Jakova Dalmasa, a ne iz tog vremena (prim. S. M.): „Nedaleko od zidina Budve posjećuje se prastari hram, slavan i poznat po drevnoj vjeri, čiji je naziv po Blaženoj Mariji de Puncta, čija je slika tamo prenesena sa šiljastog mjesta u blizini mjesta po kojem je (hram) dobio ime; onamo je prenesena i s velikom čašću stavljena na vrh oltara“ (Mijović 1970: 270; Farlati & Co leti MDCCCXVII: 220).

[45] Ulcinjski i budvanski biskup Jakov Dalmatius 10. novembra 1537. određu je: „[…] illi Ecclesiae relinqui tribuique volumus, ubi corpus vita functi sepulturae traditur, videlicet Ædi cathedrali S. Joannis Baptistae, si forte in hujus coemeterio […]“ (Farlati & Coleti MD CCCXVII: 221). 

[46] Up.: „Sacra vero votiva in quacumque Ecclesia fieri possunt, salvo jure et in demnitate tum Fratrum, tum Presbyterorum […]“; „Sveti se zavjeti mogu obavljati u svakoj crkvi, ne dovodeći u pitanje pravo i obeštećenje kako fratara tako sveštenika […]“ (Farlati & Co leti MDCCCXVII: 221).

[47] „Crkva Sv. Marije u Budvi osnovana je 840. godine. Pominje se zatim 1166. i 1346. godine. U XVII vijeku crkvu opslužuju franjevci.“ Prethodno je pri padala benediktincima. Jednobrodna građevina s pravougaonom apsidom, postavljena u pravcu sjever–jug, vje rovatno zbog oblika terena, prošla je kroz više građevinskih faza. Najstariji dio crkve su južni dio naosa i apsida, s kraja XIII ili početka XIV vijeka, zasvođeni grublje građenim prelom ljenim svodovima. U sjevernom zidu crkve očuvao se latinski natpis, kojim se obilježava njeno osvećenje, a koji se po obliku slova približno stavlja u drugu polovinu XIII vijeka. Vjerovatno u XVII v. dograđene su joj prostorije na istočnoj, sjevernoj i zapadnoj strani, iz kojeg je vremena vjerovatno i zvonik (Korać 1970: 187). 

[48] HR–DADU, TN, sv. 53, fol. 83v.

[49] HR–DADU, TN, sv. 53, fol. 84r.

[50] Up.: Baron, in senso di magnate o ministro; in senso di padrone, dominus; in senso di marito. Statuta et leges civitatis Buduae, civitatis Scardonae, et civitatis et insulae Lesinae (Ljubić 1882–1883: 610).

[51] Budvanski statut u 145. poglavlju predviđa i obaveze u odnosu na posjedovanje udovičke postelje, kako u pogledu obavljanja radova i prodaja u vezi sa imovinom u roku od godinu dana, tako i nakon toga roka, u odno su na obilježavanje godišnjica smrti bračnog druga: „Cap. CXLV. de possed er il letto vidual. Ordinemo, che ciascun homo o femina, che volesse posseder il letto dopa la morte di sua moglie o de suo marito, lo possa posseder, et la vorar ben le vigne, et conciar le case, et custodir tutte le altre cose, come se fos sero sue proprie cose. Et se per un anno non lavorasse ben le vigne d’ogni opera […] perda tutte quelle cose, […]; et fin che possede il letto, sia tenuta o tenuto de far un pranzo ogn’anno, ove giace il morto o la morta; […]“ (Statuta et leges civitatis Buduae, civitatis Scar donae, et civitatis et insulae Lesinae, 33).

[52] Toma Medvidović (Medvjedović, Baštić, Bastich, Ursinus) iz Popova postao je barski nadbiskup 17. febuara 1599. (pallium mu je dodijeljen 18. avgusta te godine); generalni vikar u Baru 1605. godine bio mu je Marko Giorgia (Farla ti & Coleti MDCCCXVII: 107, 109) („E vivis excessit anno 1607.“) (Marković 2006: 359).

[53] „[…] bona quædam, vineas & oliveta, quæ Christophorus Baronus & Christina Stagnevichia Ædi Cathedrali Buduensi olim legaverant, cum Procuratores ejusdem Ædis contulissent, Marinus Bizzius Archiepiscopus An tibarensis, dum erat Romæ, Francisco ea retinendi potestatem fecit, iisque, quoad videret, fruendi, ut constat ex ejus literis ad eumdem datis Romæ die 5. mensis Februarii 1620.“ Poslije 20 godina, 10. septembra 1640, papa Urban VIII je imenovao Frana Krutu biskupem Skadra, te je s tom dužnošću spojio brigu vikarijata Budvanske crkve. „Annos quinque vigilantissime præfuit, & vita functus in Æde Cathedrali Buduensi sepulturæ obtinuit“ (Farlati & Coleti MDCCCXVII: 327).

[54] Ne može se isključiti da kao oznaka botege nije figurirao neki djevojački lik: „di Rag.a“.

[55] Budvansku casatu Belafusa – Nobile di Scuttari, agregiranu u plemstvo Budve, navodi u Annali di Budua 1650. godine Don Christophoro Ivanovich nobile canonico e publico precettore d’essa città di Budua (Vučković 1965: 650). Up. opasku o porijeklu u vezi sa komentarom povelje Ratačkoj opatiji, prema kojem je italijanska verzija vrlo iskrivljena (datirana 1310, 15. marta), što Farlati koristi da kaže da mu je predao Marco Antonio Bellafusa, „patricij nekad skadarski, sada budvanski“: „Versione italica val de depravata (datum 1310. 15. martii), quam sibi ’a Marco Antonio Bellafusa patricio olim Scodrensi nunc Buduen si’ traditam esse narrat, usus est Far latus“. Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia, collegerunt et digesserunt Ludovicus de Thallóczy, Constantinus Jireček et Emilianus de Sufflay, vol. I. (Annos 344–1343 tabu lamque geographicam continens), Vin dobonae, MCMXIII, 161.

[56] Građani Budve optuživali su 1577/ 1578. g. Baranina Nikolu Stanizu, trgovca konjima i žitaricama, i mletačkog obavještajca, da je iskoristio povlašćenu vezu s Turcima, zastrašujući sve koji žele da trguju žitom u tom gradu; optuživan je da se odrekao vjere i svjesno prodao snahu kadiji. Jedan od svjedoka, ljekar (medico) Bellafusa iz Budve, koji je odlazio da liječi bolesnike na tursko područje, prikupljao je podatke o Stanizi. Trgovac se branio iznoseći u svoju korist iskaze katoličkih i pravoslavnih žitelja Spiča, a mletačko Vijeće desetorice je tražilo presudu od kotorskog rektora (Romio 2019/2020: 62–63).

[57] „Pur apparendo quasi una formalità la presentazione di questa supplica, Rinaldo Belafava decise di aggiungere che, poiché le prestazioni sue e di suo padre erano state molto richieste anche dalle popolazioni turche circos tanti, ciò aveva contribuito a rendere pacifici quei confini. Probabilmente, sottolineò questo particolare punto anche per giustificare il ritardo di 16 anni nel sottoporre all’attenzione del la Serenissima Signoria la richiesta di conferma nel proprio incarico“ (Castellani 2011/2012: 69).

[58] Bellafusa je 29. maja 1676. iz Budve obav eštavao i o turskoj fusti potopljenoj na domak Paštrovića te galijicama de’ corsa ribarbareschi koje su namjeravale ploviti prema Lovranu, terra vicin a Fiume (Al vise Foscari Capitano in Golfo 1676–1678, Capitano Estraordinario delle Galeazze 1690–1692, Dispacci, A cura di Fausto Sa-rtori, Venezia, 2009: 19, 20, 21, 24).

[59] „Zadar, 28. VII. 1766; Venecija, 31. XII. 1766; Venecija, 30. VI. 1767; Venecija, 30. VI. 1768; Vicenza, 30. VII. 1770; Vicenza, 19. XI. 1770; Treviso, 12. VII. 1771; Treviso, 8. VIII. 1771; Venecija, 29. IX. 1771; Treviso, 29. III. 1772; Treviso, 30. V. 1772; Treviso, 30. III. 1773) (ASVE, Inquisitori… pubblici ruoli, b. 672, 673, 674, 675)“ (Čoralić i Markulin 2018: 410).

[60] Up.: „alterius exemplis e suis mss. tradidit nobis Marcus Antonius Bellafusa patricius olim Scodrensis nunc Buduensis“ (Farlati & Coleti MDCCCXVII: 57; Epistolae, 148).

[61] „Bellafusa, plemićka obitelj. Pripadala je plemstvu u Budvi, a prema C. G. F. Heyeru bila je podrijetlom iz Kotora. Većina članova obitelji posvetila se vojničkom pozivu. Tako je Frane, sin Marka Antuna, postigao čin generala u mletačkoj vojsci (nakon 1773). Njegov mlađi brat Petar, koji je od 1763. do 1765. bio kapetan na području Omiša, zapovijedi je od 1781. do 1783. sanitetskim kordonom koji je štitio obalno područje od zaraznih bolesti koje su u to vrijeme harale u Poljicama. Od 1794. do 1797. bio je zapovjednik garnizona u Sinju (s činom pukovnika od 1794). Petrov sin Marko Antun (1751–1824) stekao je čin kapetana prije 1797. Za prve austrijske vladavine (1797–1806) živio je u Zadru, a za francuske vladavine u Dalmaciji (1806–1813) bio je lučki kapetan (sind ik) u Zadru. Nakon što su ga austrijske vlasti umirovile, odlazi u Veneciju, a 1817. vraća se u Zadar i do kraja života upravlja imanjem u okolici grada, po njemu nazvanim Bellafusa […]“. Ante Usmiani, „Bellafusa“, (1983), Hrvatski biografski leksikon. https://hbl.lzmk.hr/ clanak.aspx?id=1652 (posjećeno 1. 8. 2023). Budvanin Nikola Belafuza bio je 1848. g. patrun bracere Vera Marietta (Zloković 1964: 180).

[62] HR–DADU, TN, sv. 53, fol. 84r.

[63] Zahvaljujem akademkinji Nelli Lonzi na ustupanju snimaka Ferrovog i Brunovichevog testamenta i kolaciji njihove transkripcije, na uvidu u senatsku odluku i odnosnim sugestijama. Među Ispravama i aktima 16. stoljeća (HR–DADU) ovog procesa nema,

[64] Početkom aprila 1360. dubrovačko Veliko vijeće odlučuje da se izaberu trojica predstavnika koji će se zadužiti za staranje o sprečavanju gusarskih napada iz Budve, ili od drugih neprijatelja (Premović 2020: 627, 636).

SEPARAT RADA

Separat ovog rada (pdf), objavljenog u prvom broju časopisa Konteksti kulture: studije iz humanistike i umjetnosti, možete preuzeti klinom na ovaj link.