Časopis Konteksti kulture: studije iz humanistike i umjetnosti pokrenut je 2023. sa ciljem da u fokus interdisciplinarnih i multidisciplinarnih humanističkih istraživanja – arheologije, istorije umjetnosti, istorije, etnologije, kulturne/socijalne antropologije, muzeologije, heritologije, muzikologije, književnosti, lingvistike… – postavi bogato kulturno nasljeđe nastalo na prostoru današnje Crne Gore, Balkana i Mediterana. Premrežen uticajima različitih kultura i civilizacija koje su na njemu ostavile traga, ovaj prostor stoljećima je bivstvovao kao polje dinamične razmjene, u kome su se smjenjivale, premrežavale, međusobno nadilazile i asimilovale različite kulturološke paradigme, formirajući, lotmanovski rečeno, različite semiosfere, u kojima su se neprestano konstruisali, pomjerali i obnavljali različiti semiotički kodovi. Dekodiranje tih kodova u datom prostoru i vremenu ne znači samo otkrivanje granica i semiotičkih sfera jednog svijeta koji je iščezao, već i načina na koji je on oblikovao i naš današnji.
Svaka kultura nastaje u izvjesnim prostorno-vremenskim koordinatama u okiviru kojih modeluje svoj unutrašnji svijet – svoju sferu odnosa i značenja. A ona počiva na granici, koja, najprije, odvaja sopstveni svijet od spoljnjeg i drugog, tuđeg. Postepeno pomjeranje tih granica i njihova propulzivnost stvaraju, vremenom, kulturnu razmjenu.
Međutim, granice postoje i iznutra – socijalne, rodne, uzrasne…, te se unutar jedne kulture raslojavaju pojedine društvene zajednice i njihovo formiranje i pomjeranje takođe su uslovljeni odgovarajućim društvenopolitičkim i kulturnim kontekstima. Konteksti kulture, dakle, podrazumijevaju različite semiosfere, a svaka od njih, sa svojim granicama i graničnim područjima, brojnošću i različitošću perspektiva jeste upravo ono što karakteriše jednu kulturu i njenu dinamiku.
Ono što nas u ovom časopisu posebno zanima jeste na koji način u jednoj kulturi dolazi do semioze – do produkcije novih značenja, simboličke nadgradnje postojećeg i njegovog ulaska u komunikacijski proces između ljudi iste ili ra zličite epohe. Što je to što modeluje određenu sliku svijeta, na koji način se ona mijenja i što to govori o čovjeku jednog vremena, ali i čovjeku uopšte? Tragaće mo i za putevima identitetskih formiranja, ukrštaja, za značenjima i smislom – doslovnim i simboličkim – pojedinih kulturnih fenomena, pojava i artefakta.
U prvom broju (2023) obratićemo pažnju na tri aspekta: (a) ulogu simboličkih semiotičkih sistema, kakva je umjetnost kao način da se ostvari kulturni dijalog i kulturna razmjena između ljudi u različitim epohama na osnovu arhe oloških nalaza i sakralnih predmeta; (b) semantiku prostora kao elementa kulture sjećanja, koji pamti brojne civilizacijske, kulturne i istorijske naslage, a opet biva podređen i određen i običnim čovjekom i njegovom svakodnevicom; i (c) dinamiku unutrašnjih odnosa i granica u jednom društvu, na osnovu ko jih se učitavaju određeni kulturni konteksti.
Kulturna razmjena, poznato je, uslovljena je konvencionalnim i ikoničkim jezikom, kojim progovara nadasve umjetnost, kao izraz čovjekove potrebe za samoizražavanjem i samoispoljavanjem, ali i za komunikacijom s višim silama ili drugim čovjekom.
U radu „The Dance of Dots and Lines: The Common Archaeological Unease with a Specific Aspect of Prehistoric Art“ Boris Kavur ističe da se u tumačenju ornamentike na neolitskoj grnčariji (tehnologije njene izrade, motiva i njihovog povezivanja u veću narativnu cjelinu) zaboravlja na to da njeni raspored i oblik nijesu uslovljeni samo proizvoljnošću ili estetskim osjećajem grnčara-umjetnika već predstavljaju i odraz iskustva kroz vrijeme, potrebu za simboličkim izražavanjem i komunikacijom, otkrivajući, ujedno, i civilizaci jske skokove, kao i kognitivne procese.
Martina Blečić Kavur u tekstu „Efeb u aristokratskom lovu iz Lisijevog polja“ na primjeru tri privjeska s pomenutom predstavom i motivima vepra i zeca podsjeća na ulogu jezika simbola ne samo u umjetničkom izrazu nego i u društvenoj komunikaciji – u međusobnom povezivanju različitih znakovnih sistema i razumijevanju kulturnih kodova. Iako je riječ o tzv. lutajućim motivima, čije je porijeklo u grčkoj arhajskoj umjetnosti, a koji se javljaju i na širem balkanskom području i na Siciliji, za pravilno razumijevanje poruke koju određene simbolične predstave prenose nužno je prevazilaženje granica kul turnih normi i vremenskih epoha i poznavanje konteksta pronalaženja i samog predmeta.
Milena Ulčar u članku „Refashioning the Reliquaries in the Early Modern Bay of Kotor“ ispituje granice svetog i profanog i rezultat njihovog pomjeranja u ranom modernom dobu u Boki Kotorskoj u uslovima koje stvaraju određe na kulturna pozadina, društvena uloga i čulna senzibilnost. Ona na primjercima svetih relikvija, koje su rezultat spajanja naizgled nespojivog – raz norodnih svetih fragmenata iz različitih vremena i sfera – sakralne i profane, pokazuje kako se mijenja pobožnost čovjeka ranog modernog doba i kako granice svetog i tabuiranog u određenim okolnostima postaju porozne.
Prostorno omeđivanje nije samo polazna tačka u uspostavljanju jedne kulture već se i položaj, arhitektonska rješenja i transformacija funkcije jednog grada mijenjaju u skladu sa kulturom/civilizacijom koja ga uzima pod svoje. Gradovi stoga „pamte“ kulture koje su na njima ostavile traga, a u „pamćenje svijeta“ učitava se i slika „malog“ čovjeka, njegovih navika i običaja.
U tekstu Roberta Golovića „From Rhizon to Risinium: Short Insights into Transformation of an Illyrian Capital to Roman Municipium from a Perspective of Urban Archaeology“ pratimo kako arheološki i arhitektonski ostaci drevnog Risna svjedoče o burnim društvenopolitičkim događajima koji su uticali na formiranje i transformaciju jednog grada. Današnji Risan „pamti“ vrijeme kada je bio ilirski glavni grad i odbrambeno utvrđenje, zatim rimska trgovačka ispostava, potom granični grad između Istočnog i Zapadnog rimskog carstva u vrijeme cara Teodosija u IV vijeku, središte episkopa u ranom srednjem vijeku i kasnije pogranični grad Osmanskog carstva.
U radu „Kako su u Analima Budve don Krsta Ivanovića antički Budvani postali Liburni“ Gordana Ljubanović istražuje tok geopolitičkog lociranja Budve i njenog stanovništva u prošlosti, ukazujući na nužnost kritičkog preispitivanja izvora na osnovu kojih se jedan prostor definiše i smješta u širi geografski i društveni kontekst. Neutemeljeno i proizvoljno pomjeranje prostornih grani ca, pa time i kulturnih areala, može da ima i dalekosežne posljedice u identitetskim prekrajanjima i konstrukcijama.
Luka Rakojević u tekstu „Život jednog trga: nikšićki trg kroz vrijeme“ u periodu od jednog i po vijeka prati nastanak i razvoj jednog dijela urbanog prostora Nikšića, preplitanje mediteranske i kontinentalne kulture u njegovom nastajanju, ali i burne istorijske događaje i životne navike običnog čovjeka, čija je svakodnevica njime i te kako obilježena.
Odnosi koji postoje unutar jednog društva odraz su specifične političke, ali i kulturne klime, o čemu govore i socijalna, rodna i uzrasna raslojavanja i sami međuljudski odnosi, uređeni testamentima, mirazom i ekonomskim udruživanjima.
Savo Marković u „Prilogu poznavanju višeg društvenog staleža Budve: Ferro i Barunović“ na osnovu testamenata dvojice pripadnika višeg društvenog staleža u Budvi s kraja XVI i početka XVII stoljeća predočava više o trgovačkim i pomorskim poduhvatima onovremenih Budvana – od gusarskih do ozbiljnih pomorskotrgovačkih poslova – dajući sliku i društvenih odnosa: rodbinskih i kumovskih veza, izraza lične pobožnosti, obilježja svakodnevnog života…
Mirjana Blagojević u radu „O mirazu u Budvi, Kotoru i Paštrovićima u srednjem veku“ ukazuje na to kako se kroz ustanovu miraza, koja je utvrđena statutima ovih gradova, kao osnovnim izvorom prava, ali ukorijenjena i u običajnom pravu, iščitava status jedne društvene grupe – žene u trima pomenu tim sredinama. Ali i na koji način mi danas, zahvaljujući notarskim ispravama koje su svjedočile o primjeni normi u praksi, sagledavamo tadašnje pravne i društvene odnose.
I, na kraju, Milko Štimac u tekstu „Preteče akcionarstva u Boki prema isprava ma kotorskih notara“ na osnovu arhivske građe i kotorskih srednjovjekovnih dokumenata predočava kako je bokeljske trgovce razvijena trgovina postepe no vodila ka složenijim načinima poslovnog udruživanja, u kojima se prepoznaju neke odlike koje danas vezujemo za akcionarstvo, što ukazuje na stepen ekonomskog i društvenog razvoja ondašnje kotorske komune.
Stanka Janković Pivljanin
Dušan Medin